Prva stvar koju svijet nauči pedera jest da on ne postoji. To je prva velika, sveobuhvatna laž koja se širi po rođenju svake gej osobe na svijetu, praktično u samom trenutku izlaska iz majčine utrobe je svakom pederu i lezbijki poručeno da je on(a) strejt. Iako se, doslovno milenijima, rađaju ljudi koji očito nisu heteroseksualni, jer vole i žude za osobama istog spola, a ne različitog, i danas živimo u svijetu u kojem se – posve pogrešno i unatoč ogromnoj količini dokaza koji takav stav ne samo pobijaju, nego ga razotkrivaju kao ugnjetavački – podrazumijeva da će svaka tek rođena beba biti heteroseksualna.

Ta laž je toliko raširena, trajna i moćna da se roditelji niti ne zapitaju je li njihovo dijete strejt ili gej. Podrazumijeva se da mora biti strejt, to je neupitno iako je tako očito itekako upitno, pa se onda nastavlja lagati i dalje u istom pravcu. Zato je, primjerice, moguće da se prođe osnovno i srednjoškolsko obrazovanje bez da se ikad sazna da su velike povijesne ličnosti poput Aleksandra Makedonskog ili Leonarda da Vincija voljeli ljude istog spola, dakle da se i u udžbenicima laže o njima dok se hini kako se o njima nešto uči, zato je moguće da su milijuni roditelja šokirani suočeni sa činjenicom da njihovo, u međuvremenu odraslo, dijete ipak nije heteroseksualno, nego je homoseksualno.

Iako ne bi trebalo biti ama baš nikakvo iznenađenje da je itekako moguće kako je dijete kojem si roditelj homoseksualno, i da su šanse za to otprilike 1 od 10, roditelj je većinom iznenađen suočen s tom istinom. Jer i heteroseksualni roditelji, kao i njihova homoseksualna djeca, žive u velikoj laži koja se zove heteropatrijarhat, u kojoj se podrazumijeva da se ne treba vjerovati vlastitim očima nego laži koja je uzdignuta na nivo neupitnog a to je da je jedini vrijedan standard života – heteroseksualnost. Dapače, u svojoj esenciji heteropatrijarhat čak i ne priznaje da postoji išta drugo osim heteroseksualnosti, vodeći se baš onom maksimom nacističke propagande da je, što je laž veća, u nju lakše povjerovati. Zato se podrazumijeva da se na svijetu rađaju samo i isključivo heteroseksualci, bez obzira što mileniji ljudske povijesti pokazuju da je to laž.

Pederi od malih nogu prvo žive u svijetu koji se pravi da oni ne postoje

Ali kako ta laž u postprosvjetiteljsko vrijeme nije mogla samo tako i dalje unedogled opstati, jer su se kroz proteklo stoljeće i pol neki ljudi posve logično zapitali kako je moguće da smo svi na svijetu heteroseksualni ako je očito da nismo, nju slijedi druga laž koju svijet ide naučiti pedera, a to je da je on bolestan i nenormalan zato što nije heteroseksualan. Kako se postojanje više homoseksualnosti ne može uvjerljivo negirati, kad je ta laž vidljivom egzistencijom gej ljudi nepovratno dovedena u pitanje u svojoj sveobuhvatnosti, onda se laže da je neheteroseksualnost bolesna i devijantna kako bi se i dalje zadržala heteropatrijarhalna slika svijeta, u kojoj homoseksualac u međuvremenu ipak postoji – a postojao je otkako postoje ljudi – ali je on sad izuzetak koji potvrđuje pravilo heteropatrijarhata.

U svojoj esenciji heteropatrijarhat čak i ne priznaje da postoji išta drugo osim heteroseksualnosti, vodeći se baš onom maksimom nacističke propagande da je, što je laž veća, u nju lakše povjerovati. Zato se podrazumijeva da se na svijetu rađaju samo i isključivo heteroseksualci

I kako je heteropatrijarhat ono što je jedino moralno prihvatljivo i poželjno, onda je ono što nije heteroseksualno, nego homoseksualno moralno odvratno, manje vrijedno i bolesno. To je druga, sveobuhvatna laž koji svijet uči pedera i lezbijku, kad već nije prethodno uspio svakog pojedinog naučiti da ne postoji.

unn

Iako su te dvije laži donekle međusobno suprotstavljene, jer prvo uopće ne postojiš, a onda odjednom ipak postojiš ali si manje vrijedan od heteroseksualaca, one se međusobno hrane i druga je nastavak prve. Te dvije velike (heteropatrijarhalne) laži su i ključne koordinate života gej ljudi prije emancipacije, one proizvode i sve psihopatologije gej ljudi, jer nas heteropatrijarhalni svijet u koji se rađamo, od početka našeg života doslovno pokušava izludjeti.

Heteroseksualni roditelji, kao i njihova homoseksualna djeca, žive u velikoj laži koja se zove heteropatrijarhat, u kojoj se podrazumijeva da se ne treba vjerovati vlastitim očima nego laži koja je uzdignuta na nivo neupitnog a to je da je jedini vrijedan standard života – heteroseksualnost

Pederi i lezbijke od malih nogu prvo žive u svijetu koji se pravi da oni ne postoje, a kad se njihovo postojanje više ne može nikako ignorirati (iako, mnogi se i dalje trude, zato su tako česte one izjave "toga kod nas nema"), onda im se poručuje da su poremećeni i manje vrijedni. Psihološko zdravlje svake gej osobe na svijetu je pod konstantnim i nemilosrdnim napadom njezine okoline, uključujući i onu najbližu, pa nije uopće čudno što smo svi u formativnom razdoblju zaraženi autohomofobijom.

Autohomofobija je direktna posljedica laži heteropatrijarhata

Dok smo još djeca, i dok nam se mozak razvija, i dok smo slabi, i ovisimo o roditeljima i dok nismo u stanju samostalno razmišljati ili djelovati, tada se svaku pojedinu LGBT osobu svakodnevno direktno ili indirektno uči da ona ne postoji odnosno da je poremećena i manje vrijedna. Neizbježno je da će to stvoriti (često zauvijek nesvjesne, ponekad kasnije osviještene) psihološke traume i nanijeti brojne rane na duši svake gej osobe, od kojih je najmonstruoznija od heteropatrijarhalnog društva nametnuta autohomofobija svakome od nas. Njome smo namjerno inficirani, ubrizgavana nam je svaki dan našeg života u svaku stanicu našeg tijela, posao je tako temeljito i beskrupulozno odrađen, bez trunke humanosti prema čovjeku koji je homoseksualan, da nema na svijetu nema pedera i lezbijke koji nisu ili dalje ne pate od autohomofobije.

Pederi i lezbijke od malih nogu prvo žive u svijetu koji se pravi da oni ne postoje, a kad se njihovo postojanje više ne može nikako ignorirati (iako, mnogi se i dalje trude, zato su tako česte one izjave "toga kod nas nema"), onda im se poručuje da su poremećeni i manje vrijedni

Možda su najtužniji oni gej ljudi koji tvrde da nisu (nikad bili) autohomofobni, jer oni dakle ne znaju ni da su zaraženi internaliziranom homofobijom, pa se ne mogu ni izliječiti niti će pitati za pomoć kako bi u tome uspjeli. Autohomofobija je, naime, direktna psihološka posljedica laži heteropatrijarhata, a kako je on sveobuhvatan na svijetu, onda je i autohomofobija za gej ljude neizbježna, što ne znači da mora biti i vječna.

Svaki peder i lezbijka koji misle da odrastanje u heteropatrijarhatu na njih nije ostavilo negativne psihološke posljedice, na jedan duboko tužan način tek perpetuiraju laži heteropatrijarhata, iste one laži koje su nad njima provodile i provode ne samo psihološki, nego i konkretan društveni i politički teror.

hap

Kao što su njemu lagali da uopće ne postoji, on sad laže dalje kako to što mu se negiralo samo pravo na postojanje nije ostavilo nikakve loše posljedice na njega. Kontradikcija je još vidljivija kad se u obzir uzme druga laž heteropatrijarhata, ona o tome da su pederi i lezbijke manje vrijedni i bolesni; misliti i tvrditi da si psihološki potpuno neoštećen iako ti društvo cijeli život poručuje da si poremećeno smeće koje zaslužuje gorjeti u paklu najbolji je pokazatelj da jesi psihološki povrijeđen i koliko su posljedice toga zastrašujuće, duboke i bolne. Toliko bolne da se pokušava preživjeti tako što se postojanje same boli negira, tako što se vlastitu autohomofobiju odbija primijetiti, a kamoli se zaputiti stazom oslobađanja od iste.

Ormar je kazna koju je heteropatrijarhat smislio za sve gej ljude

Zato je i prva reakcija gej ljudi kad se, često s dolaskom puberteta koji podrazumijeva i razvoj sekundarnih spolnih karakteristika te upoznavanje s vlastitom seksualnošću, prvi put suoče s time da ih privlače ljudi istog spola, da u to jednostavno ne vjeruju. To nije moguće! Tako se misli zbog heteropatrijarhalne laži u kojoj su dotad proveli život, i sami uvjereni da homoseksualnost i homoseksualci ne postoje.

Svaki peder i lezbijka koji misle da odrastanje u heteropatrijarhatu na njih nije ostavilo negativne psihološke posljedice, na jedan duboko tužan način tek perpetuiraju laži heteropatrijarhata, iste one laži koje su nad njima provodile i provode ne samo psihološki, nego i konkretan društveni i politički teror

To je trenutak snažne egzistencijalne panike, kad si suočen(a) s vlastitom žudnjom koja je u direktnoj suprotnosti sa svime što u međuvremenu znaš o sebi i o svijetu, kad otkrivaš da u tebi postoji nešto što navodno ne postoji, što uopće ne bi trebalo postojati, što i ako postoji mora biti promijenjeno, zatrto, skriveno, izliječeno. A jedino od čega se gej čovjek treba izliječiti jest taj strah, strah od toga što jest neheteroseksualan i što u vezi s tom činjenicom osjeća strah.

Taj je strah zajednički svim pederima i lezbama na svijetu u trenutku prvog otkrivanja vlastite homoseksualnosti, jer su već naučeni da ona i ne postoji, odnosno da je to nešto loše i manje vrijedno. Taj je strah bolno normalna ljudska reakcija na život u nenormalnosti i lažima heteropatrijarhata, ali ostajanje u tom strahu znači ostati živjeti u laži. Druga je reakcija, nakon što se prihvati činjenica vlastite homoseksualnosti, istu željeti promijeniti ili poništiti, a ta reakcija proizlazi iz druge velike laži heteropatrijarhata, one o manje vrijednoj i poremećenoj heteroseksualnosti. Baš kao i svi drugi ljudi koji žive u heteropatrijarhatu, i gej ljudi sve manje mogu živjeti u uvjerenju da je jedino što uopće postoji heteroseksualnost, ali se mnogo teže izbore s heteropatrijarhalnom laži da je to što postoje odvratno i bolesno.

bll

Jer u trenutku kad postajemo svjesni toga da smo neheteroseksualni, počinjeno i prepoznavati da smo u ormaru. Tamo smo gurnuti odmah po rođenju i živjeli smo u njemu sve te godine, ali toga nismo bili svjesni. Ormar je kazna koju je heteropatrijarhat smislio za sve gej ljude isključivo zbog toga što su gej. Ormar je strukturalno nasilje nad slobodom gej ljudi, ali on je ponajviše još jedna laž. Ormar je kavez u koji heteropatrijarhat stavlja svaku gej osobu odmah po rođenju, jedino što dugi niz godina poznaju kad je riječ o vlastitoj homoseksualnosti, pa mnogi gej ljudi nikad ne shvate kako vrata tog kaveza nisu zaključana i kako ih mogu otvoriti, razvaliti ako treba, i izići na slobodu.

U ormaru gej ljude drži strah, strah od reakcije okoline, strah od toga da će razočarati roditelje zato jer nisu savršena slika heteropatrijarhalne laži, strah od premlaćivanja na ulici i otpuštanja s posla.

Biti svjestan da si gej, a nastavljati živjeti u ormaru nanosi nove rane

U vezi s ormarom upravo je heteropatrijarhat smislio jednu briljantno perfidnu laž, najbolju od svih laži heteropatrijarhata, jer nije tako očito lažna poput laži da gej ljudi ne postoje, a to je ona da je ormar pitanje slobodnog izbora gej ljudi.

Gej ljudi nikad nemaju mogućnost slobodno izabrati biti u ormaru, bez obzira što neki koji se ne usude iz njega izaći vjeruju baš u tu laž da su sami izabrali biti u ormaru, koji u toj fantaziji autohomofobije postaje zlatni kavez i mjesto sigurnosti od svih opasnosti slobode koju predstavlja izlazak iz ormara. Kako bi gej ljudi uopće mogli slobodno birati, moraju prvo izabrati izići iz ormara, jer u njemu istinski slobodan izbor ne postoji, samo onaj lažan. Iako je tragično i samouništavajuće, nije nerazumljivo zašto mnogi gej ljudi ostaju zarobljeni u ormaru – to je jedino mjesto koje poznaju, to su jedine koordinate njihove homoseksualnosti koje zbog života u heteropatrijarhatu i proizlazeće autohomofobije mogu zamisliti, a ako se ne mogu suočiti s istinom, onda će, naravno, još više lagati.

b

Samo što od trenutka kad shvaćaju da su homoseksualni i da su u ormaru, počinju lagati i sami sebi, tada počinju birati da će lagati, i tako pristaju na to da će sve laži heteropatrijarhata koje su im dotad određivale život i sami nastaviti podržavati dalje, da će lagati u korist heteropatrijarhata i na vlastitu štetu. U tom trenutku se i ormar donekle mijenja, jer se prvo godinama potpuno nesvjesno živi u njemu, što je drugačije u odnosu na život u ormaru nakon shvaćanja istine vlastite homoseksualnosti. Biti konačno svjestan da si gej, a nastavljati živjeti u ormaru podrazumijeva nove psihičke rane, pristajanje na trovanje samih sebe istim lažima kojima te dotad trovao heteropatrijarhat.

Ormar je strukturalno nasilje nad slobodom gej ljudi, ali on je ponajviše još jedna laž. Ormar je kavez u koji heteropatrijarhat stavlja svaku gej osobu odmah po rođenju, jedino što dugi niz godina poznaju kad je riječ o vlastitoj homoseksualnosti, pa mnogi gej ljudi nikad ne shvate kako vrata tog kaveza nisu zaključana i kako ih mogu otvoriti

Svjesno nastavljanje laži ormara je psihičko samopovređivanje, mnogo strašnije i s mnogo dubljim ranama nego što ih je sâm heteropatrijarhat dotad svojim lažima nanio svakoj gej osobi. Kroz pristajanje na laži heteropatrijarhata gej osoba zapravo odlučuje da će do kraja svog života sjeckati dio po dio sebe, svaki put kad prešućivanjem ili direktno laže da je heteroseksualna, a s vremenom dotad nametnuti ormar postaje neka vrsta izbora, doduše nikad slobodnog, nego uvjetovanog dotadašnjim iskustvom ormara i strahom od slobode, ali i strahom od heteropatrijarhata.

Istina je za heteropatrijarhat najveća prijetnja

Nasuprot ormaru, coming out (autanje, izlazak iz ormara) je prvi korak prema tome da lezbijka ili homoseksualac postanu slobodni ljudi. Izlazak iz ormara još jednom mnogim gej ljudima pokazuje koliko je moćna laž heteropatrijarhata i koliko su svi spremni braniti tu laž, koristeći se svakom mogućom vrstom nasilja. Izlazak iz ormara može značiti da se djeteta odreknu njegovi roditelji, može značiti da ga verbalno i psihički počinju – do jučer puni ljubavi i brižnosti – sustavno zlostavljati i ponižavati.

Često se događa da su reakcije na izlazak iz ormara, koji nije uvijek izraz potpune formiranosti vlastitog identiteta i ljudskosti nego ponekad i tek očajnički pokušaj u tom pravcu, iznimno negativne od strane okoline, te da drugi ljudi odjednom posve drugačije počinju percipirati osobu koja je iz ormara izašla kao nešto strano, Drugo, odvratno, iako je riječ o istoj osobi koja je bila pred vama jučer.

Osim jedne bitne razlike, a to je da izlazak iz ormara znači reći istinu o sebi! Koliko je laž heteropatrijarhata jedan neljudski i nemoralan konstrukt najbolje pokazuje baš taj moment – homoseksualca se kažnjava jer je rekao istinu o sebi, dok ga se nagrađuje privilegijama heteroseksualnosti ako pristaje na laž i lagati nastavlja.

Iako svaki konvencionalni moral deklarativno cijeni istinu kao jednu od ključnih vrijednosti, u slučaju gej čovjeka se stvar okreće naglavce. Reći istinu o sebi je zlo, lagati o sebi je dobro, to je glasna poruka heteropatrijarhata svim gej ljudima i to je ono što im okolina previše često ide, pa i šakama ako treba, utuviti u glavu kad se odluče reći istinu da nisu heteroseksualni.

Izlazak iz ormara može značiti da se djeteta odreknu njegovi roditelji, može značiti da ga verbalno i psihički počinju – do jučer puni ljubavi i brižnosti – sustavno zlostavljati i ponižavati

Mnogi ljudi suočeni s istinom homoseksualnosti uzimaju si za pravo, i osjećaju da odjednom ljudsko biće koje je gej mogu udarati, pljuvati, vrijeđati, ponižavati, ismijavati,... sve ono što inače smatraju moralno potpuno neprihvatljivim kad je riječ o drugim ljudima. To je direktna posljedica druge laži heteropatrijarhata, one da su gej ljudi manje vrijedni i bolesni, pa ta laž ne samo da dehumanizira homoseksualce i lezbijke, nego još više dehumanizira i sve one koji zbog nje idu zlostavljati, tući ili ih čak ubijati. Takvo ponašanje mnogo više lišava ljudskosti sve one koji, vođeni lažima heteropatrijarhata, idu mučiti drugo ljudsko biće, pa i svoje najbliže, nego onoga koji je tom mučenju podvrgnut.

Reći istinu o sebi je zlo, lagati o sebi je dobro, to je glasna poruka heteropatrijarhata svim gej ljudima i to je ono što im okolina previše često ide, pa i šakama ako treba, utuviti u glavu kad se odluče reći istinu da nisu heteroseksualni

Kako bi homofobni mučitelj uopće mogao psihički podnijeti to što radi drugom ljudskom biću (koje je gej), on nastavlja s lažima, redovito tvrdeći da je ugrožen od gej osobe koja je rekla istinu o sebi, jer istina je najveća prijetnja heteropatrijarhata. Dovoljno je sjetiti se prvog Split Pridea da snaga te laži heteropatrijarhata bude posve jasna – razjarena rulja od skoro deset tisuća ljudi je agresivno napadala skupinu od dvjestotinjak mirnih i ničime nenaoružanih ljudi uz objašnjenje da je to ništa drugo nego samoobrana!

Istina će vas osloboditi

Istina je u toj situaciji veoma očita, a ona je da dvjestotinjak mirnih sudionika i sudionica Povorke ponosa nisu baš nikako ugrožavali nikoga, ali je još očitija ogromna laž heteropatrijarhata, koja inače većinom mirne i pristojne ljude pretvara u krvoločne zvijeri spremne drugom čovjeku i oduzeti život kako bi tu laž očuvali.

Najočitija je pak činjenica da hrabrost istine homoseksualnosti nadilazi nasilje laži heteropatrijarhata, jer unatoč prijetnji fizičkim nasiljem najteže vrste, gej ljudi kojima je stalo da istine o njima samima izlaze pred tisuće onih koji im poručuju kako će sve biti u redu samo ako nastave lagati, ali ne i ako kažu istinu.

aos

I mnogi gej ljudi kroz povijest i dan-danas, posve svjesni toga, odlučuju se za istinu. Izlazak iz ormara kao prvi korak slobode za svaku gej osobu znači da ona mora biti spremna, htjela to ili ne, da bude izložena najagresivnijoj verziji laži heteropatrijarhata, toliko beskrupuloznoj i brutalnoj da prijetnji često i samom životu gej osobe.

Poruka je heteropatrijarhata gej ljudima kako je, na kraju krajeva, bolje da su mrtvi nego da kažu istinu o sebi, ujedno i iznimno moćna ucjena kojom se tjera sve gej ljude da i dalje lažu kako nisu gej. Pristati na tu ucjenu znači polako se samouništiti, dok odbiti tu ucjenu nerijetko znači riskirati vlastiti život.

Ali odbiti tu ucjenu je ujedno i prvi slobodan izbor koju gej čovjek može napraviti, prvi izbor koji je izvan kužnih ralja laži heteropatrijarhata i bez kojega nikad u životu ne bi još mogao napraviti bilo koji drugi slobodan izbor. Jer kao što je istina da na svijetu oduvijek ima ljudi koji su gej, tako je oduvijek istina i da nema slobode bez riskiranja sigurnosti, pa čak i vlastitog života. Čovjek koji nije spreman u krajnjoj konzekvenci umrijeti za slobodu nikad ne može živjeti doista slobodno, a to za gej osobu vrijedi dvostruko.

Ili, kako bi to sažetije rekao Isus: "Istina će vas osloboditi".

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

0 # tweet 2015-11-22 17:39
Eh ako ovo nje ironija svih ironija ,da se napise jedan ok clanak gdje se osudjuje stanje homoseksualaca u drustvu a onda nakraju se citira jednog takozvanog isusa, koji je u biti predstavnik jedne vjere, koja je 100 % zaduzna i kriva za prevertiranu kulturu u kojoj smo prisiljeni da zivimo.
Odgovori | Report to administrator

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam