Činjenica da Ustavni sud ni nakon godinu dana nije odbacio homofobne nasrtaje na životno partnerstvo još je jedna mrlja na ozbiljno načetoj reputaciji te institucije. Možemo se zapitati i je li to primjer institucionalne homofobije, jer pravnu nesigurnost zapravo stvara odugovlačenje Ustavnog suda oko životnog partnerstva, a ne sâm Zakon o životnom partnerstvu.

Ima trenutaka kad se čini da bi Željku Markić trebalo izmisliti da je nema. Naime, njezina klerikalna sljedba U ime obitelji pohvalila se kako su Ustavnom sudu predali "požurnicu zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola", koji je UIO podnijela prije više od godinu dana, a na koju Sud još uvijek nije odgovorio.

Po mišljenju UIO, "Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola izglasan je protivno jasno izražene volje birača i građana Hrvatske na prvom ustavotvornom narodnom referendumu 1. prosinca 2013. te je protivan odredbi čl. 62. Ustava. Na referendumu se 66 posto birača izjasnilo ZA to da se u Ustav RH unese odredba koja štiti brak kao zajednicu žene i muškarca te sve institute koji se odnose na brak i obitelj".

Vrijedi podsjetiti kako se na spomenutom referendumu odlučivalo o tome treba li se rečenica "Brak je životna zajednica žene i muškarca" ući u Ustav, što UIO u međuvremenu tumači kako god im u kojem trenutku odgovara, pa sada dodaju kako ta rečenica u Ustavu RH odjednom podrazumijeva i štićenje "svih instituta koji se odnose na brak i obitelj", iako se u onome što je UIO uspješno ugurao u Ustav riječ "obitelj" uopće ne spominje. U pitanju su uobičajene manipulacije od strane UIO, koje su sada toliko notorne da na njih nema smisla trošiti previše slova, no treba još napomenuti kako UIO smatra da je "donošenjem ovog Zakona ostvarena velika pravna nesigurnost jer je neusklađen s nizom zakona i u mnogočemu praktično neprovediv". Nabrljano je tom priopćenju još koješta, no prilično je zabavna tvrdnja kako je Zakon o životnom partnerstvu "praktično neprovediv"; trebalo bi o tome obavijestiti više od stotinu istospolnih parova koji su ga od njegova stupanja na snagu više nego uspješno proveli I svakodnevno provode u praksi.

Koga briga za UIO, problem je Ustavni sud

U redu, sve to je još jedno tipično antigej čačkanje UIO pomoću demokratskih i pravosudnih procedura RH, pa zašto se time uopće baviti? Zato što je UIO svojom požurnicom ukazao na jednu jako važnu stvar, a to je da Ustavni sud i nakon godinu dana otkako su se podnijeli zahtjevi za rušenje životnog partnerstva nije jasno poručio da su sve to gluposti te presudio da je životno partnerstvo neupitno. Zapravo je to skandalozno. Jer, UIO je samo jedna od tisuća udruga u Republici Hrvatskoj, te mogu podnositi zahtjeve u vezi bilo s čim i kome god.

Prilično je zabavna tvrdnja kako je Zakon o životnom partnerstvu "praktično neprovediv"; trebalo bi o tome obavijestiti više od stotinu istospolnih parova koji su ga od njegova stupanja na snagu više nego uspješno proveli I svakodnevno provode u praksi

Očito je da im fanatizma i pravničke skribomanije po pitanju zagorčavanja života LGBT građana Lijepe naše ne fali, ali Ustavni je sud najviša pravosudna instanca u državi, te je dužan štititi prava svih građana i građanki RH. U prijevodu, koga briga za UIO, problem je Ustavni sud. Činjenica da Ustavni sud ni nakon godinu dana nije odbacio sve te homofobne nasrtaje na životno partnerstvo još je jedna mrlja na ozbiljno zamazanoj reputaciji te institucije. Može se i postaviti pitanje je li to i jedan primjer institucionalne homofobije, jer pravnu nesigurnost zapravo stvara odugovlačenje Ustavnog suda oko životnog partnerstva, a ne sâm Zakon o životnom partnerstvu.

S obzirom da Ustavni sud ne presuđuje da je životno partnerstvo posve u redu i nimalo problematično, svi oni parovi koji su se u međuvremenu vjenčali žive u nekoj vrsti potencijalne sive zone, jer što će se s njihovim životnim partnerstvima dogoditi ako Sud nekim homofobnim čudom doista sruši životno partnerstvo? Zbog čega LGBT građanke i građani Republike Hrvatske moraju čekati više od godinu dana da najviša sudska instanca u državi, u kojoj oni žive i čiji porezi se također troše na financiranje rada Ustavnog suda, presudi kako su životna partnerstva posve regularna, legalna i dobra stvar (jer to naravno jesu)? Zar LGBT građanke i građani RH ne zaslužuju da se o toj itekako životno važnoj temi, napose za one parove koji su se vjenčali i koji planiraju ulazak u životno partnerstvo, da se od strane Ustavnog suda za vijeke vjekova presudi kako je životno partnerstvo neupitan institut i da nema te homofobijom motivirane tužbe koja ga može srušiti?

Misli li Ustavni sud da LGBT građanke i građani trebaju biti zadovoljni jednim priopćenjem?

Lijepo je od Ustavnog suda što je pred referendum o braku objavio priopćenje u kojem se, između ostaloga, moglo pročitati i sljedeće: "Eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva."

Što će se sa sklopljenim životnim partnerstvima dogoditi ako Sud nekim homofobnim čudom doista "sruši" Zakon? Zbog čega LGBT građanke i građani Republike Hrvatske moraju čekati više od godinu dana da najviša sudska instanca u državi, u kojoj oni žive i čiji porezi se također troše na financiranje rada Ustavnog suda, presudi kako su životna partnerstva posve regularna i legalna

Činjenica da Ustavni sud ni nakon godinu dana nije odbacio sve te homofobne nasrtaje na životno partnerstvo još je jedna mrlja na ozbiljno načetoj reputaciji te institucije. Može se i postaviti pitanje je li to i jedan primjer institucionalne homofobije, jer pravnu nesigurnost zapravo stvara odugovlačenje Ustavnog suda oko životnog partnerstva, a ne sâm Zakon o životnom partnerstvu

Iz toga je jasno kako je stav Ustavnog suda da referendumsko ubacivanje katoličke definicije braka u Ustav RH nikako ne isključuje niti onemogućava životno partnerstvo, ali to sa sobom povlači razna pitanja u vezi s današnjom situacijom. Prvo je zašto Ustavni sud odugovlači da kroz konačnu presudu potvrdi svoj već ranije izražen stav o životnom partnerstvu, a drugo je misli li Ustavni sud da LGBT građani trebaju biti zadovoljni jednim priopćenjem, dok su presude samo za heteroseksualce.

Ako je Omejec čitala odluku njemačkoga Ustavnog suda, sigurno je u njoj zapazila i sljedeću rečenicu: "Samo posebna zaštita braka i obitelji iz čl. 6. st. 1. Temeljnog zakona nije dovoljno opravdanje za nejednako postupanje prema braku i registriranom životnom partnerstvu". Zapravo, ako bi se Ustavni sud s predsjednicom Jasnom Omejec vodio njezinim uzorom, njemačkim Ustavnim sudom, on ne samo da bi trebao odbaciti tužbe protiv životnog partnerstva, nego još i zakon unaprijediti ako je to moguće

Zar nismo dovoljno vrijedni u očima Ustavnog suda da se u razumnom roku (što više od godine dana definitivno jest) presudi oko životnog partnerstva? Koje je objašnjenje za to što Jasna Omejec i ostatak Ustavnog suda ne smatraju istospolne parove u RH dovoljno važnom temom da svojom odlukom poruče kako je dosta pokušaja podrivanja životnog partnerstva od strane klerikalnih aktivista? Jasno je da gej i lezbijski parovi koji su se u međuvremenu vjenčali nisu ni Milan Bandić, ni Branimir Glavaš, ni Ivo Sanader – samo neki koji su trenutačno na slobodi a ne u zatvoru jer je tako odlučio Ustavni sud – ali valjda ipak zaslužuju znati jednom zauvijek kako ne trebaju brinuti oko pravne budućnosti instituta životnog partnerstva.

Je li objašnjenje možda u tome da suci nisu imali vremena baviti se životnim partnerstvom jer se neki bave prepisivanjem stručnih radova kolega a drugi troše vrijeme na druženje sa Zdravkom Mamićem, pa nikako da na red dođu ti pederi i lezbe?

Ako bi se Ustavni sud vodio njemačkim uzorom, trebao bi unaprijediti Zakon o životnom partnerstvu

Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec u Zagrebu nedavno je predstavila "Izbor odluka Ustavnog suda Savezne Republike Njemačke", za koji je napisala i predgovor te je tom prigodom nahvalila njemački Ustavni sud i navela ga kao svoj pravosudni uzor. Možda zato nije imala vremena da Sud pod njezinim vodstvom presudi oko životnog partnerstva? Bilo kako bilo, za pretpostaviti je da je Omejec pročitala knjigu za koju je napisala predgovor od skoro deset stranica i koju je promovirala, jer se u njoj može naći odluka njemačkog Ustavnog suda u vezi s "Poreznom diskriminacijom registriranih životnih partnerstva osoba istog spola", i tu u poglavlju indikativno ali i potpuno odgovarajuće naslovljenom "Opće načelo jednakosti".

Tom je odlukom iz 2013. godine njemački Ustavni sud presudio kako se istospolni parovi u životnom partnerstvu (u Njemačkoj popularno nazivanom Homo-Ehe tj. gej brak) moraju oko poreza izjednačiti s raznospolnim parovima u braku, dakle proširio je prava istospolnih parova u odnosu na ona koja im je dao zakonodavac. Jednostavnije rečeno, njemački Ustavni sud postojeće je životno partnerstvo nadogradio i unaprijedio, primoravši Bundestag da donese izmjene zakona koje to praktično omogućavaju, dok hrvatski Ustavni sud nije u stanju presuditi ni kako je Zakon o životnom partnerstvu, donesen u skladu s odgovarajućom parlamentarnom procedurom i potrebnom većinom, nesporan i neupitan.

Zar nismo dovoljno vrijedni u očima Ustavnog suda da se u razumnom roku (što više od godine dana definitivno jest) presudi oko životnog partnerstva? Koje je objašnjenje za to što Jasna Omejec i ostatak Ustavnog suda ne smatraju istospolne parove u RH dovoljno važnom temom da svojom odlukom poruče kako je dosta pokušaja podrivanja životnog partnerstva od strane klerikalnih aktivista?

Ako je Omejec čitala tu odluku, sigurno je u njoj zapazila i sljedeću rečenicu: "Samo posebna zaštita braka i obitelji iz čl. 6. st. 1. Temeljnog zakona (tako se u Njemačkoj naziva Ustav; op.a.) nije dovoljno opravdanje za nejednako postupanje prema braku i registriranom životnom partnerstvu". Zapravo, ako bi se Ustavni sud s predsjednicom Jasnom Omejec vodio njezinim uzorom, njemačkim Ustavnim sudom, on ne samo da bi trebao odbaciti tužbe protiv životnog partnerstva, nego još i zakon unaprijediti ako je to moguće!

Rušenje životnog partnerstva značilo bi golemu blamažu za Ustavni sud

Spominjati pak da bi rušenje ili sakaćenje Zakona o životnom partnerstvu od strane Ustavnog suda RH bilo protivno presudama Europskog suda za ljudska prava, dakle instance iznad hrvatskog Ustavnog suda, gotovo je izlišno, jer je svima iole upućenim u tematiku očito. Dakle, rušenje životnog partnerstva ne samo da bi doživjelo debakl na europskim sudovima, nego bi značilo i golemu blamažu za Jasnu Omejec i ekipu, koji bi bili označeni kao bizarni homofobni frikovi među svojim kolegama u EU. Nema sumnje da bi ušli i u europsku pravosudnu povijest kao tragikomičan kuriozitet i primjer studenti(ca)ma prava kako suditi ne treba. Ako zbog nekih drugih odluka već i nisu.

Na početku svojeg predgovora – naslovljenog "Jurisprudencija njemačkog Saveznog ustavnog suda i hrvatsko ustavno sudstvo" – Jasna Omejec je napisala sljedeće: "Ne mogu zamisliti ljepši dar Zaklade Konrada Adenauera hrvatskim pravnicima od zbirke prijevoda izabranih odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda. Poznate su riječi Jutte Limbach (predsjednice njemačkog Ustavnog suda od 1994. do 2002.; op.a.): 'Povijest utjecaja Saveznog ustavnog suda jest priča o uspjehu'. Ovom je knjigom hrvatskoj javnosti omogućen uvid u način na koji je taj uspjeh izgrađivan."

E pa, ukoliko hrvatski Ustavni sud presudi protiv životnog partnerstva ili nastavi s ovakvim odugovlačenjem zauzimanja jasnog stava, onda će priča Jasne Omejec i hrvatskog Ustavnog suda biti priča o neuspjehu.

I za kraj jedno veliko hvala Željki Markić što požuruje Ustavni sud u vezi sa životnim partnerstvom. Naime, ako to nije pritisak na Ustavni sud, onda to sigurno nije ni ovaj tekst. Ravnopravnost FTW!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.