Crkva u Hrvata veliča život, ali u određenoj mjeri: ona propisuje kako on mora biti začet i kako se treba razvijati. Pritom su utvrđeni i preduvjeti koje treba ispunjavati da bi nečiji život, čak i kada je začet prirodnim putem, bio uzet u obranu.

Tko god je zadnjih godina boravio u Medačkom džepu zna o čemu je riječ.

'Ubojstvo bilo kojeg ljudskog bića, neovisno o njegovoj etničkoj, vjerskoj i rasnoj pripadnosti je zločin. Pripadnici hrvatskog naroda, napose katolici, koji su činili zločine ili su osumnjičeni da su lišili života drugo ljudsko biće, moraju se što prije pojaviti pred pravosudnim tijelima i tamo dokazati svoju nevinost ili otići na izdržavanje zaslužene kazne'.

Tako bi, po prilici, izgledao proglas koji je Hrvatska biskupska konferencija propustila poslati u posljednjih 14 godina. Tako je trebao glasiti nenapisani vapaj Crkve u Hrvata protiv pogroma nad bilo kojim narodom pa i onim čiji su pripadnici radili zvjerstva, da je kojim slučajem HBK zastupala tezu da je zločin počiniti zločin.

No, vidjesmo, zločin nije prolijevati krv, zločin je prolijevati spermu. Sjetimo se, prije četiri godine, negdje baš u ovo vrijeme, Hrvatskom su špartali mnogi debili blokirajući ceste, urlajući protiv svega i svakoga, a sve u slavu 'vrijednosti Domovinskog rata'.

Tih dana, tragalo se za generalom Mirkom Norcem, tada osumnjičenim za ratne zločine. Svaki napor da ga pronađe i izvede pred sud gubio se u buci i bijesu mase koja se valjala ulicama i u kojoj su svoje interese nalazili i ratni stradalnici poput Mirka čondića i egomani poput pokojnoga Janka Bobetka i vječiti šminkeri poput Davora Domazeta Loše i bivši komunisti poput Josipa Jovića, novinara Slobodne Dalmacije, koji je tada lagao da je - dok je na splitskoj rivi masa mitingašila u znak potpore odbjeglom Norcu - s njime napravio intervju u podrumima Dioklecijanove palače; s tom je laži protraćio i ono malo novinarske vjerodostojnosti, ako ju je ikada i imao.
Tih je dana, dakle, Norčevoj obitelji pisao i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Pismo je obilovalo patetikom seoskog župnika pa se nećemo nešto previše zamarati njegovim sadržajem. Podsjetit ćemo tek da je uz ostalo pisalo kako se 'pitaju mnogi gdje je Norac? Vjerujem da bi pravi rodoljubi i bogoljubi znali odgovoriti, bez obzira gdje se on sada fizički nalazio: On je u našim srcima, u našim mislima i u našim molitvama.'

Norac se, u međuvremenu, i fizički pojavio među rodoljubima, bogoljubima i sucima riječkog Županijskog suda gdje je osuđen na 12 godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilima. Presuda je pravomoćna – nakon žalbe potvrdio ju je i Vrhovni sud – što znači da je Norac danas osuđeni ratni zločinac.

Marin Barišić, pak, sjedi u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i zajedno sa svojim kolegama biskupima, mudro zbori o umjetnoj oplodnji. Kod umjetne oplodnje, 'najčešće se oplodi veći broj jajnih stanica, a u tijelo žene ne vrate se svi zameci. Onaj koji tako postupa uzima si za pravo dati sud o ishodu i kvaliteti 'uratka'', pišu dobro upućeni hrvatski biskupi.

Drugim riječima, problem je u tome što netko prisvaja pravo da bude Bog i odlučuje tko zavrjeđuje, a tko ne zavrjeđuje život. Sjeća li se netko da je Crkva ustala protiv masovnih zavirivanja u intimu osoba koje je Tuđmanov režim u devedesetima stigmatizirao kao nepoćudne? Je li se tada bunila što su se razne polupismene budale u hrvatskoj tajnoj policiji 'igrale Boga' i uplitale se u tuđe živote? Ne, nije, niti joj i danas pada na pamet.

Stav autora ovoga teksta je nedvosmislen: samo se potpuno bešćutan i licemjeran čovjek može pjeniti nad umjetnom oplodnjom, a šutjeti nad zločinima Mirka Norca. Samo elementarno dvolična i neetična ustanova može histerizirati nad homoseksualnošću, žigosati je grješnim epitetima, a s druge strane ne osuđivati zločine u Medačkom džepu, 'Oluji', 'Bljesku'...

Ili, barem ne pozvati Antu Gotovinu da skupi petlju.

Otkud ta selektivna crkvena briga za život? Znači li to da hrvatski embriji imaju više prava na život od odraslih srpskih jedinki? Što je s onim nesretnicima iz crkvenih redova koji otvoreno podržavaju ustaštvo – ideju temeljenu na zločinu - poput fra Vjekoslava Lasića koji je Antu Pavelića, najveću hrvatsku sramotu u 20. stoljeću, smjestio na nebesa, u društvo 'nevine dječice'?

Što je s ocem Lukom Prcelom, koji također redovito služi mise za Pavelića, gdje nam je ona nesreća s juga, don Miljenko Babajić, župnik u Župi dubrovačkoj, koji je svojedobno, na nekakvom prosvjedu, javno pjevao ustaške pjesme?

Svi su oni i dalje u okrilju Presvete Matere i tamo su sigurni dok veličaju zločin. Problema bi mogli imati tek kad bi rekli da je neobična sreća za roditelje dobiti dijete pa ako već nije moglo prirodnim putem, onda barem umjetnim. Ili, dok ne ustvrde da nema ničeg ni lošeg ni grješnog u dragovoljnoj ljubavnoj i životnoj zajednici osoba istoga spola.

Crkva, naime, veliča život, ali u određenoj mjeri: ona propisuje kako on mora biti začet i kako se treba razvijati. Pritom su utvrđeni i preduvjeti koje treba ispunjavati da bi nečiji život, čak i kada je začet prirodnim putem, bio uzet u obranu. Tko god je zadnjih godina boravio u Medačkom džepu zna o čemu pišem.

Sve dok je konzervativna, Crkva se ponaša u granicama tolerantnog; onoga trenutka kada postaje zatucana, ona iskače iz okvira pristojnosti i dobrog ukusa. No i tu je licemjerna. Crkveni se dužnosnici, naime, pozivaju na neznanstvena tumačenja po kojima djeca začeta umjetnim putem imaju više zdravstvenih tegoba, od djece začete u prirodnom odnosu.

Ako je Crkvi već toliko do zdravlja – zašto se ne pobuni protiv računala, televizora, vina, piva, jako začinjenih jela, automobila, motocikla i ostalih zala suvremene civilizacije. Zašto se iz njezine nutrine ne prolomi pravednički bijes protiv svih dosega suvremene civilizacije, protiv svega što je 'neprirodno'. Ako nam Bog, prema crkvenom tumačenju, ne nalaže da se množimo umjetnim putem, ne nalaže nam ni da se vozimo, ni da se grijemo umjetno pa ni da živimo u neprirodnim tvorbama poput kuća, zgrada, nebodera, velebnih crkvi...

Možda je banalno, no činjenica je da crkvenjaci ne osuđuju ono u čemu mogu nekažnjeno uživati. Primjerice, grijeh pohlepe, materijaliziran u velikim i neukusnim kućetinama za njih ne postoji, jer i sami pristaju na život u sličnim zdanjima.

Strah me je samo zbog toga što pedofiliju ne osuđuju ni upola energično kao umjetnu oplodnju ili homoseksualizam: znači li to da im još uvijek nitko nije rekao da je bludničenje s djecom zabranjeno?