U posljednjih godinu dana, između dva splitska Pridea, policija nije zabilježila niti jedan, ni verbalni, ni fizički napad na LGBT osobe. "Od lipnja 2015. do danas nisu zabilježena kaznena djela po službenoj dužnosti niti prekršaji počinjeni na štetu osoba zbog njihove seksualne orijentacije", odgovorila je splitska policija na naš upit. Zato smo posjetili LGBT centar u Splitu i upitali djevojke koje smo tamo zatekli znače li ovi policijski podaci da smo sazreli kao društvo i da smo tolerantniji nego prije šest godina, kad je u Splitu održan prvi Pride?

"Prije će biti da se nitko nije usudio prijaviti verbalno ili fizičko nasilje zbog straha od homofobnog sistema. Kad kažem sistem, mislim na policiju, državno odvjetništvo i sudstvo", kaže nam mlada djevojka kratke, dječačke frizure, i nastavlja:

"Ponavlja se uvijek ista priča, policija djelo okarakterizira kao prekršaj, nasilnici budu kažnjeni s par stotina kuna i eventualno radom za opće dobro".

Lezbačo!, Kakva ti je to kosa?!

Na priču se nadovezuje druga djevojka koja je prije tri godine doživjela homofobni fizički napad, pozvala policiju pa iskusila kako je to kad ti policija ne vjeruje i ne štiti tebe nego nasilnike.

"Grupica od nas sedam-osam djevojaka vraćala se iz večernjeg izlaska, ja sam išla ispred njih i kad sam se u jednom trenutku okrenula, vidjela sam naguravanje. Moja tadašnja djevojka bila je u moru, jedan ju je mladić tukao, udario ju je šakom, kad je pala, i nogama.

Kako smo se mi približavale, tako se i tom mladiću priključivalo njegovo društvo, bilo ih je šest-sedam. Vikali su: Lezbačo!, Kakva ti je to kosa?! Izgledaš kao muško… Kad su policajci došli, nisu nam vjerovali što se dogodilo, rekli su nam da smo mi sigurno nečim isprovocirale momke, da smo im sigurno nešto rekle, a mi smo ga gledale ka' dica, bile plačljive, prepadnute, u jednom je trenutku jedan policajac gurnuo moju djevojku, došlo mi je da mu kažem, "Pa šta ti je? Vidiš da su nas istukli… I tako, priveli su nas tri u policijsku postaju, a nasilnici su se u međuvremenu razišli. Čekale smo neko vrijeme, došlo je par policajaca pa su nas pitali da znamo li mi zašto su nas istukli. Rekla sam da znamo, mi smo lezbijke, zato su nas istukli.

"Ne osjećam neku vibru da bi se mogla autat"

Pitala sam ime i broj značke policajca koji je gurnuo moju djevojku, a drugi je policajac zamahnuo rukom kao da će me udariti. Bilo je baš, baš, baš odvratno.

Mislim da su momci zaradili samo prekršajnu prijavu zbog narušavanja javnog reda i mira, ali nisam sigurna, zaboravila sam, možete provjeriti sa Sanjom Juras, ona je to s odvjetnicima vodila…, uglavnom, jedan je napadač došao do imena moje djevojke, našao ju je na fejsu, išao je smirit' situaciju, a ono što je strašno jest činjenica da mu nitko nije mogao reći njezino ime osim policije.

Čekale smo neko vrijeme, došlo je par policajaca pa su nas pitali da znamo li mi zašto su nas istukli. Rekla sam da znamo, mi smo lezbijke, zato su nas istukli

Ona je baš teško sve to primila, nije mogla spavati… Ma ide mi na živce sve ovo, isto kao rat, spominjemo stalno istu priču. Ja se ne bojim da će me netko istući, ne više", kaža i dodaje:

"Bojim se da ću dobiti otkaz. Ne osjećam neku vibru da bi se mogla autat, moji roditelji znaju, ali ni oni ne razumiju. Živim trostruki život, doma, na poslu i u LGBT centru. Onda se pitam zašto sam tjeskobna iako se dobro osjećam, ništa mi ne fali, ali kad vidim na filmu tradicionalni lezbijski brak, pomislim zašto ja ne mogu tako? Zato mi sada, kako bi rekao Duhaček, iz ormara organiziramo Pride, da bi za trideset godina jedna teta u vrtiću bez straha od otkaza mogla reći da je lezbijka", zaključila je naša sugovornica svoju priču, a u nastavku pročitajte kako je njezina tadašnja djevojka doživjela napad.

Homofobna šaka u lezbijska leđa

Kobni lezbijski dan: Budim se u lezbijsku uru. Dižem se, na lezbijsku stranu kreveta. Odem pod lezbijski tuš i perem se na lezbijski način. Pojedem svoj lezbijski doručak i krenem se obući. Otvaram svoj lezbijski ormar i oblačim svoju lezbijsku robu. Spremam svoje lezbijske stvari u ruksak.

Bacam zadnji lezbijski pogled u ogledalo da se čekiram i izlazim iz svog lezbijskog stana. Dan je divan, lezbijski. Ljeto je, lezbijsko. Šetam veselo lezbijski i ne jebem živu silu, onako lezbijski. Skupim dvi, tri uvrede po putu i mogu reći da dan ide lezbijski po planu. Jedva čekam da prođu sati jer navečer idem na lezbijski rođendan. Lipo ću se lezbijski zabaviti.

Šta ću, lezbijka sam. Nisam uspila sačuvat tijelo od ozljeda, a pa šta'š, lezbijka sam. Najtužnije je sta nisam uspila sačuvat svoj razum. Podbacila sam. Bio je to prevelik udarac na moju malu lezbijsku psihu. Pala sam u depresiju

Sati su prošli, zabava je počela. Pivali smo, lezbijski. Smijali se, lezbijski. Proslavili smo i vrime je za ić ća doma. Lezbijska je ura, 6 ujutro. Prolazimo preko plaže i lezbijski ne slutimo šta nas čeka. Bum, homofobna šaka u lezbijska leđa. Padam, lezbijke vrište. Homofobne šake letaju po lezbijkama. Pomislih, zar sam baš danas morala biti lezbijka. Ovo je opasna situacija. Ubit će me. Jebote, ubit će me jer sam lezbijka. Sjebano lezbo moja, sjebano, promislih. Borila sam se koliko sam mogla.

Danas sam sretna lezba! Nikad mi nitko ne može ubiti ljubav koju imam!

Šta ću, lezbijka sam. Nisam uspila sačuvat tijelo od ozljeda, a pa šta'š, lezbijka sam. Najtužnije je sta nisam uspila sačuvat svoj razum. Podbacila sam. Bio je to prevelik udarac na moju malu lezbijsku psihu. Pala sam u depresiju. Nisam izlazila iz svog lezbijskog stana. Trebala mi je stručna pomoć da se vratim normalnom lezbijskom životu. Trajalo je to. Ne postoji ništa gore nego kad se osjećaš kao da nigdje ne pripadaš.

Tukli su me jer sam im izgledala kao lezba. Gađali su me kamenjem jer sam hodala kao lezba. Nazivali su me imenima jer sam govorila kao lezba

Kad su ti uspavanka i budilica osjećaj straha. Dugo sam trpila uvrede od random ljudi kojima ni lica ne pamtim. Osuđivana od strane staraca i djece. Davali su si za pravo vrijeđati me i gaziti samo jer nisam po njihovom kalupu, jer sam izgledala drugačije. Tukli su me jer sam im izgledala kao lezba. Gađali su me kamenjem jer sam hodala kao lezba. Nazivali su me imenima jer sam govorila kao lezba.

Plakala sam puno, bojala sam se jako. Mislila sam da više nikad neću moći biti sebi bitna a kamoli nekom drugom. Držeći se za slamku ponosa koji sam uspila sačuvati i uz pomoć dragih ljudi digla sam se iznad svega toga. Počela sam pričati, počela sam se zauzimat za sebe. Počela sam biti ponosna šta sam to šta jesam. I uspjela sam. Danas sam sretna lezba! Nikad mi nitko ne može ubiti ljubav koju imam!

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

+1 # Iva Horvath 2016-06-12 20:07
Moj splitski susjed, mlad covjek od nepunih cetrdeset godina, je homoseksualac.
Gotovo na tjednoj bazi preprica mi situacije u kojima je vrijedjan, a i fizicki napadan zbog svoje seksualne orijentacije.
Kaze da je besplodno ista prijaviti policiji, cemu u prilog ide i iskustvo djevojaka o kojima tekst govori.

Ne, Split nije oaza tolerancije, ljubavi i civiliziranosti , nazalost.
Odgovori | Report to administrator
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.