Miss Major je transrodna žena burne prošlosti: bivša je zatvorenica i seksualna radnica, a danas neumorna aktivistkinja za prava trans* osoba, posebice onih u zatvorskom sustavu koji prolaze pravi pakao. Bila je i u stonvolškoj pobuni, o čijoj je falsificiranoj povijesti, između ostalog, govorila u intervjuu za Huffington Post.

Njezin je život nadahnuo nagrađivani dokumentarac MAJOR! koji se trenutačno prikazuje na filmskim festivalima.

Usprkos njezinoj osobnoj povijesti koja je sve samo ne obična, ne smatra se posebnom: "Ne mislim da sam posebna ili bolja od bilo koga drugoga, ja sam samo jedna od djevojaka koja se trudi omogućiti bolji život za trans* osobe, a time u konačnici i za sve ljude", kazala je objasnivši kako ne želi da ih ljudi ubijaju nego da ih poštuju takve kakvi jesu.

"Biti transrodna osoba nije stvar izbora, ili to jesi ili nisi, a ja samo želim da se prema nama postupa pošteno, da nas vlasti i policija puste da budemo ono što jesmo, a ne da nas hapse zbog načina na koji se odijevamo ili onoga što činimo da bismo preživjele", objašnjava Miss Major.

Neće svi biti na vašoj strani – mogu tu i tamo čuti neku našu priču ili informaciju i reći kako smo si sami krivi. Imaju pravo misliti što god hoće, ali ja imam pravo na svoj život

Zatvorsko zlostavljanje trans* osoba jednako je mučenju

Zato jer se mnoge trans* osobe ne mogu zaposliti i ne dopušta im se da se školuju, kako će onda plaćati stanarinu, kupovati hranu i odjeću, pita se i zaključuje da su onda prisiljeni živjeti s one strane zakona. "Nemojte nas zatvarati jer nemamo drugog izbora, umjesto toga promijenite zakone i radite zajedno s nama", poručuje.

Budući da je i sama bila u zatvoru, veoma dobro zna kako tamo prolaze transrodne osobe.

Čak su tvrdili da je Stonewall Inn bio njihov bar, a tamo su gej ljudi rijetko zalazili. I onda kad se sve to ispuhalo i prošlo, bijeli su se gejevi sjetili dodati 'T' iza 'LGB'. Po mojemu mišljenju taj 'T' ne spada u tu kraticu

"Zlostavljanje koje doživljavamo jednako je mučenju. Imate 10 čuvara na stotine zatvorenika, a transrodne osobe im služe kao pijuni kako bi ostali zatvorenici bili mirniji, tako da ih mogu držati pod kontrolom. Onda smjeste transrodne osobe u ćelije s problematičnim brutalnim tipovima koji ih potom maltretiraju i siluju, a koga briga za takve mlade žrtve? Nikoga, pogotovo ne čuvare koji na taj način kupuju mir jer ako se takvi kriminalci ižive nad nekim, neće napasti njih. Ja to pokušavam zaustaviti", priča Miss Major.

Govorila je i o noći stonvolške pobune.

"Nama djevojkama je dozlogrdilo, pobuna se dogodila spontano, nismo ništa planirale, samo je eksplodiralo. Poslije nas je preplavio osjećaj ponosa jer smo se borile za sebe, uzvratile smo, to je bilo osnažujuće", prisjetila se ali ne bez gorčine jer povijest se piše nešto drukčije.

"Izbjeljivanje" povijesti

Žalosno je, kaže, što su im lezbijke i gejevi to oduzeli i potisnuli ih u drugi plan kao da nisu bile tamo, kao da je to bila pobuna bijelih lezbijki i gejeva.

"Čak su tvrdili da je Stonewall Inn bio njihov bar, a tamo su gej ljudi rijetko zalazili. I onda kad se sve to ispuhalo i prošlo, bijeli su se gejevi sjetili dodati 'T' iza 'LGB'. Po mojemu mišljenju taj 'T' ne spada u tu kraticu jer 'LGB' je seksualna orijentacija, a 'T' je način života, mi ne pripadamo na kraj, trebali bismo biti na prvome mjestu. Jer, kao transrodna osoba, možete biti gej ili lezbijka i biseksualni", objasnila je Miss Major.

Kad je Stonewall Inn postao nacionalni spomenik gledala je fotografije i nije vidjela nijedno crno lice, nijednu trans* osobu: "I zašto to uopće slave, to nije bila noć slavlja, borili smo se za gole živote. Da je policija pobijedila, priča bi bila drukčija, pobili bi mnoge od nas".

Onima koji povijest žele učiniti "bijelom" poručuje da je godina 2016. te da je vrijeme da se dozna istina.

"Mislim, znate da je to laž, ali je i dalje širite i promičete, kao u onom glupom filmu 'Stonewall'. Glavni je lik dosta zgodan ali nije nosio haljinu".

Završno poručuje da se trans* osobe moraju uhvatiti u koštac s društvom jer je to naprosto nužno za preživljavanje. Svjesna je da mnogi koji godinama slušaju uvrede na svoj račun, na kraju i sami počnu vjerovati u to.

"Moramo surađivati s ljudima koji nas podržavaju i educirati one koji misle suprotno. Neće svi biti na vašoj strani – mogu tu i tamo čuti neku našu priču ili informaciju i reći kako smo si sami krivi. Imaju pravo misliti što god hoće, ali ja imam pravo na svoj život koji nastojim živjeti što je moguće ugodnije, sigurnije i ljudskije i pomoći drugima da postignu isto to. Želim da ljudi shvate kako, unatoč svim sranjima koje slušaju o sebi moraju vjerovati suprotno."