Ovih dana, a bojim se i ne samo tad, pokazalo se kako se u Hrvatskoj nije lako razvesti ili čak prekinuti vezu jer možete poginuti od metka (Petrinja), bombe pod autom (Poreč) ili čak čekića (Zagreb) – što je znak da dečki slomljena srca diljem lijepe nam naše postaju sve maštovitiji.

Osim toga, vrlo je rizično biti prijateljica žene koja je odlučila napustiti muža. Jer možete zaraditi metak u čelo usred dnevnog boravka, pred vlastitom djecom.

Metak – preciznije, više njih – iz petrinjske, ujedno i najšokantnije priče (ako uopće možemo i smijemo postavljati mjerila za razinu šokantnosti u takvim slučajevima), ispaljen je iz pištolja tipa koji od prekjučer boluje od pitiespija, a to sam sklona zaključiti iz toga što je prilikom dobivanja dozvole za nošenje oružja predočio potvrdu da je zdrav.
Vjerojatno će mu teška boleština koju je valjda zaradio tijekom dvanaest godina maltretiranja zakonite mu supruge poslužiti kao olakotna okolnost za tri ubojstva nakon kojih su ostale tri razorene obitelji sa šestero siročadi.

Mislim, nije lako silne godine zlostavljati ženu i ostati normalan, to je skroz razumljivo, a i pokajao se plačući, a ko prizna pola mu se prašta. U Hrvatskoj i više od pola, kako se dade iščitati iz članaka koji obrađuju slične jezive događaje.

Nakon tragičnog završetka cijele te priče odjednom su se otkrili propusti policije: pokojničina prijava o višegodišnjem zlostavljanju nije shvaćena ozbiljno, prijava o prijetnjama nije urodila oduzimanjem oružja premda je to propisano zakonom, a murja nije mogla obaviti razgovor sa zlostavljačem jer ga mjesec dana nisu mogli pronaći na adresama na kojima je bio prijavljen. I sad će opet netko biti ko fol suspendiran i tresla se brda pa se rodio miš ili tako nekako.

Sve je to suvišno komentirati, premda bi se moglo unedogled, jer ovu kolumnu čitaju bistre glavice koje će zaključke donijeti same, no ono što je uistinu degutantno jest što će nam i nakon ovih horror-priča razni novokomponirani hrvatski moralisti s raznih govornica i oltara vikati kako je obitelj temeljna jedinica društva te kako je treba zaštititi od raznih devijantnih pojava kao što su istospolni brakovi ili, božesačuvaj, pobačaj, ali od nasilnika nikako – pa ipak su te žene njihovo vlasništvo i imaju oni pravo radit šta oće. Glasnogovornik MUP-a je izračunao kako se tijekom 2004. godine 80% ubojstava dogodilo u krugu obitelji – stupa našeg zdravog i progresivnog društva.

S druge strane nitko od njih neće pozvati na zakonsku i bilo kakvu drugu zaštitu žena i djece od manijaka, zlostavljača i ubojica na čija će se nedjela godinama praviti blesavi ili će ih kasnije pustiti na slobodu i čuditi se ko pura glisti kad opet netko nekoga ubije. Oduzimat će ionako bijedan novac udrugama koje se bave zaštitom upravo takvih žena, donositi zakone u kojima će se nasilje u obitelji tretirati kao prekršaj i žicati Europu da nas primi u svoje okrilje zaklinjući se kako pravna država funkcionira te kako je situacija oko ljudskih prava besprijekorna – skoro bolja nego u Švedskoj i drugim civiliziranim zemljama.

No, sad pretjerujem. Možda će ipak netko progovoriti i o tome – neposredno prije nekakvih izbora ili pogreba sljedeće ubijene žene.