Proteklog vikenda je završio ovogodišnji, 131. po redu Wimbledon. U sjeni osmog wimbledonskog, a 19. Grand Slam trofeja Rogera Federera i ozljede Marina Čilića ostao je duh seksizma koji je, po svemu sudeći, nemoguće iskorijeniti iz tenisa. Ponovno su otvorene stare, iluzorne debate, no neki igrači izašli su na površinu kao uzor mnogim svojim kolegama.

Stara je vijest da su muškarci bolje plaćeni od žena. Od menadžera i menadžerica do nogometaša za koje se pada u trans kad se plasiraju na neko europsko natjecanje dok njihove kolegice za jednake i veće uspjehe dobivaju honorar od kojeg mogu kupiti nove štucne. Ipak, jedan je sport u kojem su se žene uspjele izboriti za jednake plaće – tenis. Još se 1973. teniska legenda Billie Jean King izborila za jednake plaće za muškarce i žene na US Openu. No, dakako, ni danas svi tenisači ne misle da su žene jednake kao i oni.

Tenis uključuje mnogo odricanja, a žene bi trebale misliti na udaju i potomstvo

Još prije tri godine donedavni svjetski broj jedan Novak Đoković opekao se izjavom da bi tenisači trebali biti bolje plaćeni od tenisačica jer privlače više gledatelja. Njegova izjava stigla je nedugo nakon što je Raymond Moore, direktor turnira Indian Wells, izjavio da se žene samo šlepaju na muškim uspjesima i da bi trebale kleknuti i zahvaliti Bogu na igračima poput Federera ili Nadala koji su učinili tenis velikim.

U isto je nebrano grožđe upao i Shamil Tarpischev, predsjednik ruskog teniskog saveza, koji je Serenu i Venus Williams nazvao "braćom Williams". Nažalost, nedavne izjave pokazuju da se malo što promijenilo.

Osobito razočarava što ovu debatu ponovno pokreće legendarni John McEnroe. McEnroe je izjavio da je Serena Williams nesumnjivo najbolja tenisačica na svijetu, no kad je upitan je li najbolja u tome sportu uopće, vratio se na pretpotopni argument o ženskom tenisu kao inferiornom muškome. Rekao je, tako, da bi Serena Williams bila otprilike 700. igračica svijeta kad bi se muškarci i žene zajedno natjecali.

Njegova izjava slijedi dugogodišnje naslage lažnih predstavljanja ženskog tenisa. Jo Wilfred Tsonga tako je izjavio da je ženski tenis kaotičan jer su žene pod utjecajem hormona pa su psihički nestabilnije od muškaraca. Giles Simon rekao je da žene i muškarci nikako ne mogu biti jednako plaćeni jer je muški tenis atraktivniji i zato što muškarci provode dulje vremena na terenu.

Latvijac Ernest Gulbis na pitanje bi li volio da mu sestra postane tenisačica odgovorio je negativno jer taj sport uključuje mnogo odricanja, a žene bi trebale misliti na udaju i potomstvo.

Regresivni Wimbledon

Problem je, kao i uvijek, što se medijski kreirana stvarnost predstavlja kao esencijalna kategorija. Ženski tenis jednako je atraktivan sport kao i muški tenis. Kao što je rekla Serena Williams, muški tenis mnogo se više oslanja na snagu i brzinu, dok u ženskome ima mnogo više tehnike. Ženski mečevi često su mnogo nepredvidljiviji, izmjene su duže i neizvjesno je koja će igračica uspjeti nadmudriti onu drugu.

No, Wimbledon, najprestižniji Grand Slam turnir, ujedno je i najregresivniji u smislu ženskih prava. Od četiriju Grand Slamova posljednji je uveo jednake plaće za tenisačice, tek 2007., no svejedno nalazi načina da ih nastavi obezvređivati.

Latvijac Ernest Gulbis na pitanje bi li volio da mu sestra postane tenisačica odgovorio je negativno jer taj sport uključuje mnogo odricanja, a žene bi trebale misliti na udaju i potomstvo

Radi to, naime, rasporedom igranja mečeva. Mnogo se više muških mečeva igra na dva glavna terena, na kojima se ne igraju čak ni izuzetno atraktivni ženski mečevi. Primjerice, meč između ovogodišnje pobjednice Garbiñe Muguruze i prošlogodišnje finalistice Angelique Kerber igrao se na terenu broj 2, a onaj između ovogodišnje osvajačice Roland Garrosa Jelene Ostapenko i četvrte nositeljice Elene Svitoline igrao se na terenu 12.

Na seksizam u tenisu upozorio je više puta trenutačno najbolji igrač svijeta Andy Murray. Britanski mediji posvetili su mnogo prostora njegovom potezu na konferenciji za novinare kad je novinara koji je rekao da je Sam Querrey prvi američki igrač koji je došao do Grand Slam polufinala od 2009. ispravio pitavši ga želi li reći muški igrač, jer čak je pet Amerikanki u istome razdoblju došlo do polufinala.

Murray time ukazuje na sustavno brisanje igračica iz medija, na stav da njihov tenis nikome nije zanimljiv koji se često opravdava time što sponzori na glavnim terenima žele najveća, ali samo muška, imena. Dakako da publika nije toliko upoznata s tenisačicama kad sustavno izostaju s malih ekrana – primjerice, prošlogodišnji jednosatni sažetak turnira BBC-a posvetio je ženskim četvrtfinalima 43 sekunde, dok je muški dio natjecanja zauzeo devet minuta.

Tenis nije imun ni na homofobiju

Često se poteže i argument trajanja mečeva. Kako se muški ogledi na velikim turnirima igraju na tri dobivena seta, a ženski na dva, muški mečevi traju dulje i garancija su da će tribine biti pune. Muškarci izjavljuju i da je nepošteno da oni igraju napornije turnire, a dobivaju isti iznos kao i žene, no ne spominju činjenicu da muška i ženska plaća nije jednaka na svim turnirima – na dobrom dijelu natjecanja muškarci i dalje zarađuju više.

Uz to, upitno je odakle potječe norma da se svi ženski susreti igraju na dva dobivena seta – vjerojatno još iz edvardijanskih vremena kad se žene smatralo slabim spolom, bez tjelesne spremnosti, što ne čudi ako se prisjeti da se u prethodnom stoljeću smatralo i da će žene postati neplodne uslijed prevelike intelektualne aktivnosti. Malo je, doduše, poznato da su žene krajem 19. i početkom 20. stoljeća igrale mečeve na tri dobivena seta, i to u korzetima.

Murrayjev odnos prema tenisačicama već je odavno veoma pohvalan, što osobito ilustrira činjenica da nije ženu smatrao nedovoljno vrijednom da mu bude trenerica. Dvije je godine, tako, trenirao s Amélie Mauresmo, na što se njegovi kolege nisu propustili osvrnuti – australski igrač Marinko Matošević izjavio je da to ne bi mogao učiniti jer nema visoko mišljenje o ženskoj igri.

Wimbledon, najprestižniji Grand Slam turnir, ujedno je i najregresivniji u smislu ženskih prava. Od četiriju Grand Slamova posljednji je uveo jednake plaće za tenisačice, tek 2007., no svejedno nalazi načina da ih nastavi obezvređivati

Tenis nije imun ni na homofobiju. Legenda sporta Margaret Court, Australka koja je osvojila 24 Grand Slam naslova, nedavno je za australski kršćanski radio izjavila da želi pomoći LGBT osobama da prevladaju traume iz djetinjstva koje su zasigurno uzrokovale njihovu homoseksualnost, a da su transrodne osobe izmanipulirane, da su žrtve velike urote koja se, poput nacizma ili komunizma, želi uvući u svijest mlađih naraštaja.

Ironično, suprotstavio joj se upravo John McEnroe pitanjem je li povod njenoj mržnji to što je lezbijka Billie Jean King uspjela pobijediti muškog igrača, Bobbyja Riggsa, a ona nije. Uz to, izjavio je da će kad se ozakoni istospolni brak u Australiji, pozvati svog dobrog prijatelja Eltona Johna da održi golemu proslavu na glavnom terenu Australian Opena koji nosi njezino ime – Margaret Court Arena.

Billie Jean King i Martina Navratilova apelirale su da se teren nazvan po Court preimenuje, no Tennis Australia ogradio se tvrdnjom da su takve izjave osobna stvar. Ipak, velik broj igračica i igrača osudio je njezine homofobne izjave. Među navedenima su i australski igrači Thanasi Kokkinakis i kontroverzni Nick Kyrgios, a dio njih, kao što su Andy Murray i Sam Stosur, čak razmišlja i o bojkotu Australian Opena.