Prebrojavanje maternica na Međunarodnom kongresu o humanoj reprodukciji na Brijunima ukazuje na potrebu da se u skupu LGBTIQ osoba posebna pažnja posveti često zanemarenoj skupini i dolazi kao još jedna instanca instrumentalizacije maternice, zloupotrebljene kako u redovima onih koji je vide samo kao stroj, tako i među onima koji je (po)štuju. Uz to, refleksija je i svih šovinističkih stavova koji su trebali biti izbrisani polovicom 20. stoljeća.

U medijima je, s potpunim pravom, odjeknula fotografija sa spomenutog Kongresa koja prikazuje slajd na kojem je naveden broj fertilnog ženskog stanovništva u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te iseljenoj Hrvatskoj.

Kako to da podaci o fertilnosti muškaraca nisu osobito atraktivni?

Svedena na simulaciju zbilje zvanu statistički podatak, žena je po tko zna koji put reducirana na svoj reproduktivni sustav, kao pasivna čimbenica čija je funkcija izbacivanje na traci onoliko potomstva koliko demografi izračunaju da je dovoljno kako bi se spriječio pad broja stanovnika, bez ikakve mogućnosti da se izjasni je li u prvom redu ikad imala namjeru rađati.

Takva instrumentalizacija maternice zapravo ukazuje na potrebu da se jedno "slovo" u akronimu LGBTIQ ponovno osnaži. Radi se, dakako, o onome Q – queer, koje može uključivati mnogo što, od osoba koje ne žele definirati svoju seksualnost do osoba koje nisu cisrodne.

Vraćajući se na pitanje demografije i rađanja, postavlja se pitanje iz kojeg se to točno razloga broj stanovnika može povećavati isključivo rađanjem novog hrvatskog stanovništva. Zašto su samo hrvatska djeca etnički poželjni čuvari nacionalnog genetskog fonda koja će jedina moći otkupiti državu?

No, iznenađujuće, posebnu podršku (ponovno) treba davati još jednoj grupi queer ljudi – onima koji ne žele imati djecu. U doba kad čak i Crkva posustaje od promatranja seksa isključivo kao čina reprodukcije ublažavanjem svojih stavova o kontracepciji, hrvatski demografi uzimaju si za pravo da podrazumijevaju da će se svaka žena, a uz nju i pripadajući muškarac, razmnožavati samo zato što može.

Iza takvih pretpostavki krije se nasilje nad redukcionistički shvaćenom ženom, ali i muškarcem. Zanimljivo je što podaci o fertilnosti muškaraca nisu osobito atraktivni, kao da muškarci ne mogu biti neplodni, što bi se dalo naslutiti i iz činjenice da kao sudionici Kongresa nisu navedeni i urolozi, već jedino ginekolozi.

Ukoliko ne vozi, žena je staro željezo

Jednostavnom silogističkom formom žena je maternica, maternica služi za reprodukciju, žena služi za reprodukciju, cjelokupno sepstvo žena svedeno je na njihov spolni organ koji mora raditi. Ukoliko ne vozi, žena je staro željezo, jalova ljuska koja ne može ispuniti svoj smisao i zauvijek će ostati prazna, bezvrijedna i neostvarena.

Na isti je način žena svojim spolnim sustavom patologizirana. Žena, koja je maternica (i vagina), zapravo je paket divljačkih spolnih hormona koji i na najmanji podražaj poludi. Žena vagina jednom mjesečno krvari, za vrijeme čega je treba ostaviti samu u sobi i ispod zatvorenih vrata gurati joj dnevne doze čokolade kako ne bi porazbijala sve u kući.

Svedena na simulaciju zbilje zvanu statistički podatak, žena je po tko zna koji put reducirana na svoj reproduktivni sustav, kao pasivna čimbenica čija je funkcija izbacivanje na traci onoliko potomstva koliko demografi izračunaju da je dovoljno kako bi se spriječio pad broja stanovnika

Problematično je, pritom, što se i dio feminističkih skupina služi istom metodom reduciranja žene na vaginu, ali iz drugačijeg rakursa, što u konačnici dovodi do dviju suprotstavljenih skupina koje se otimaju za pravo na vaginu i artikulaciju onoga što vagina jest kao oko posljednjeg para hlača odgovarajućeg broja dok napokon u svojoj opsesiji ne rasparaju čitav svoj koncept i ne razotkrije se vrlo jednostavna istina – vagina je jedna sasvim obična cura iz kvarta.

Lijepljenje noktiju u obliku vagine, veličanje menstruacije, stih poput "I wear my vag as a badge of honor" grupe Pussy Riot fetišiziraju vaginu i bivaju kooptirani od prevladavajuće seksualizacije stvarnosti, umjesto da joj se opiru. Drugim riječima, vagina je sasvim uobičajen dio ženskog tijela, menstruacija je regularan mjesečni proces koji ukazuje upravo na to da su hormoni žene na normalnoj razini, a ne, na žalost mnogih, nešto spektakularno i jedinstveno, na što treba biti ponosan i na čemu treba graditi svoju političku borbu.

Hrvatima je logično da oni odlaze u dijasporu i tamo zarađuju, no nisu jednako spremni uvesti strane radnike

Ako frazem glasi "glup kao ku*ac", zašto bi vagina kao takva bila išta inteligentnija? Inteligentna, ili neinteligentna, u konačnici, njezina je vlasnica, a vagina kao takva nije nešto na čemu bi itko trebao graditi svoje ideološke pozicije.

No, vraćajući se na pitanje demografije i rađanja, postavlja se pitanje iz kojeg se to točno razloga broj stanovnika može povećavati isključivo rađanjem novog hrvatskog stanovništva. Zašto su samo hrvatska djeca etnički poželjni čuvari nacionalnog genetskog fonda koja će jedina moći otkupiti državu?

Iza takvih pretpostavki krije se nasilje nad redukcionistički shvaćenom ženom, ali i muškarcem. Zanimljivo je što podaci o fertilnosti muškaraca nisu osobito atraktivni, kao da muškarci ne mogu biti neplodni, što bi se dalo naslutiti i iz činjenice da kao sudionici Kongresa nisu navedeni i urolozi, već jedino ginekolozi

Usred migracijske krize u kojoj Europa vrvi ljudima kojima treba dom, hrvatska se demografija pravi nevješta, okrećući oči od očitog fonda radne snage, kad se ljude već mora promatrati kao resurs. Smiješno je slušati reportaže o slavonskim farmama na kojima voće propada jer nima koga da ga bere, kako ne bi izgubio socijalnu pomoć, dok migranti tek nekoliko kilometara od tih istih farmi pokušavaju dospjeti do nekog boljeg života.

Sve i da nema migranata kao očite etičke opcije, postoje i strani radnici, no Hrvatima je logično samo da oni odlaze u dijasporu i tamo zarađuju, no nisu jednako spremni uvesti strane radnike i pošteno ih platiti.

Očigledno iza svega stoji u jednom smislu neumoljivi kapitalizam, a u drugom ksenofobija. Misliti da su jedini Hrvati ti koji mogu obnoviti Hrvatsku, koju su, usput, sami i doveli gdje jest, osim što je potpuno promašena ujedno je i veoma šovinistička. Ne treba imati preveliku moć imaginacije da se takvi eugenički potezi u kojima se traže čiste rase i homogene nacije povežu sa sramotama 20. stoljeća.

Međutim, u državi čije vodstvo osobito štovanje iskazuje starim pozdravima, ne čudi koketiranje s takvim nacističkim metodologijama. Čeka se samo da na ovom retro valu turistička atrakcija, jer turisti su ipak jedini stranci koje volimo, postane ekskluzivni vintage šik način stanovanja – moderno opremljene, luksuzne špilje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.