U usporedbi sa zapadnoeuropskim zemljama gdje javne osobe daju ostavku čak i zbog afera u koje su uključeni članovi njihova tima, u Hrvatskoj ne postoji ni zrnce političke odgovornosti. Od ministara u sukobima interesa, preko obitelji zaposlenih u javnoj službi, do kontroverznog rektora koji i pored zavidnog popisa afera ne samo da ne odlazi sa svoje pozicije već se smatra podobnim za propovijedanje o moralu i vrijednostima.

Neuništivi Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, u četvrtak je tijekom dodjele sveučilišne stipendije u kategorijama izvrsnosti, nastavničkih STEM smjerova, stipendije za uspješne sportaše i studente slabijeg socioekonomskog statusa napravio svoj tko zna koji faux pas u govoru upućenom studentima. Jasno je da kao rektor ne može adresirati nijedno od pitanja koje se uistinu postavlja u takvim trenucima – kad će svi mladi ljudi uistinu imati jednake prilike za obrazovanje, kako će se zaposliti, zašto sveučilište umjesto da podupire studentske inicijative tuži svoje studente.

Govor Damira Borasa još je jedan argument u prilog Istanbulskoj konvenciji i rodnim studijima

Od pokušaja spajanja Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta preko prekoračenja koeficijenata do toga da se za novi mandat mogao kandidirati samo nakon što je na odsjeku Učiteljskog fakulteta u Petrinji čudesno zatrebao znanstvenik točno iz njegova polja i grane, Boras je dobrano pokazao da ne smije postaviti bilo kakvo važno pitanje jer svojim potezima sustavno srozava ugled Sveučilišta.

No, to ga ne sprječava da koristi ovu priliku, potpuno neprikladno, za propovijedanje o vlastitim uvjerenjima o tome kako život studenta treba izgledati. On tako kaže: "Želimo da uživate i da svoj život, koliko je god moguće, planirate u Hrvatskoj. Da, treba otići van, treba neku specijalizaciju, treba dobiti iskustvo Europe, ali vratiti se natrag. Ako pogledamo tko radi, primjerice, na engleskim sveučilištima, 80% na projektima rade mladi ljude iz istočne i jugoistočne Europe. To smo mi. Dobiju se nešto veće plaće, a poslije se možda i vrate doma. Muški se vrate, a cure, evo, ima ih jako puno, nemojte mi zamjeriti, vrate se s 35 – 40 godina, neudane i bez djece. To su stvari na koje treba misliti u životu."

Vrijedi podsjetiti da se ne radi o prvom Borasovu incidentu ove vrste jer je i prošlogodišnja dodjela Rektorovih nagrada protekla u sličnom duhu kad je studentima poručio da ne zaborave rađati djecu.

Dakako da se patrijarhalnom sustavu ne sviđa da žena ima odriješene ruke. On je uvijek želi vezati – za štednjak, za kolijevku, za krevet. Žena se nije pomakla od antičke koncepcije pasivnog primatelja koji samo nosi dijete, dok je muškarac taj koji mu udahnjuje život. Ona je i dalje samo hodajući agar na kojem će se razmnožiti što veći broj savršenih, etnički podobnih malih Hrvata

Govor Damira Borasa još je jedan argument u prilog Istanbulskoj konvenciji i rodnim studijima, a ne ideologiji, pojmu koji su skovali katolički lobiji očito iskrivivši izvorni pojam i pridavši mu negativne konotacije. Damir Boras primjer je patrijarhata i tiranije osobnih uvjerenja nad slobodom pojedinaca, nasilne normalizacije nečeg što jest i mora biti shvaćeno kao osobni izbor.

Ljubav, mir, sreća i sloboda nisu kršćanske nego univerzalne vrijednosti

Sveučilište nije mjesto na kojem se propagiraju nečija osobna uvjerenja. Sveučilište je mjesto gdje se usvaja, prenosi i unaprjeđuje znanost i mišljenje, a ne dogma i zatiranje sloboda. Stoga, u prvom redu, Borasov govor nije trebao sadržavati nikakva njegova uvjerenja o tome što je smisao čijeg života. Ako čak ni autonomna sveučilišta nisu sekularna, kako bi to onda trebale biti ustanove koje su pod izravnom kontrolom jedinica državne uprave?

Zašto, primjerice, na državnim natjecanjima iz gotovo sviju predmeta djecu, uz predstavnike Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, lokalne samouprave i škole domaćina, pozdravlja i blagoslivlja i svećenik? Nije li učenike na najvišu razinu natjecanja doveo njihov talent, rad i marljivost, a ne posjet crkvi prije županijskog natjecanja? Implicira li se time da će djeca vjernika imati bolje rezultate jer su prijemljiviji za blagoslov, a time i vrjedniji, kao da su "izabrani" u kalvinističkoj tradiciji?

Zašto gotovo svaku učionicu resi križ, uz grb, otužni simbol tobožnje državne vlasti koji također nije osobito potreban ako osobu nisu nedavno oteli izvanzemaljci pa ne zna u kojoj se državi nalazi? Nije li križ prikladan samo za učionicu vjeronauka, ako postoji?

Demografija je, tako, zajedno s otužnim grbom u zlatnom okviru iz učionice, patetična gesta nacionalizma koji će radije sam sebe zatrti negoli priznati slobodu drugome. Istinski će Hrvat prokleti ženu koja ne može imati djecu, homoseksualni par koji želi usvojiti dijete ili ga dobiti medicinski potpomognutom  oplodnjom, izbjeglice koje bi se i željele naseliti u Hrvatskoj. Nijedna od tih vrsta ljudi nije istinski Hrvat

Tema ovog komentara nije vjeronauk u školama. Osobni je stav potpisnice ovih redaka da nije potrebno protjerati vjeronauk iz obrazovnih ustanova, ali ga je potrebno restrukturirati tako da uključuje učenje o svim religijama i upućuje na temeljnu istinu, koja se iskrivljuje patrijarhalnom opresijom – sve su religije u svojim temeljima poprilično iste i naglašavaju slične vrline: ljubav, mir, sreću i slobodu.

Slobodu za sve – ne samo one koje je kršćanska tradicija odabrala. Ovakva postavka nijednoj razboritoj osobi ne bi trebala predstavljati problem – ljubav, mir, sreća i sloboda nisu kršćanske vrijednosti, one su univerzalne vrijednosti koje se trebaju učiti na svakom satu, bez "ali" i bez iznimaka.

Koliko god to Borasu bilo stravično, postoje žene koje ne žele roditi i koje majčinstvo ne usrećuje

No, kad si patrijarhalni pojedinci poput Borasa uzmu za pravo nametati suženu definiciju ovih pojmova, valja podsjetiti na to da su apsoluti rijetko istina i da je veoma drsko misliti da je tako jednostavno reći što je smisao ljudskog života. Borasa, alumnusa Filozofskog fakulteta, valjda treba podsjetiti da tisuće godina filozofije nisu iznjedrile odgovor na pitanje što je smisao ljudske egzistencije.

Potpisnici je ovih redaka najbliži odgovor koji su ponudili već i antički filozofi – cilj je života sreća, blaženstvo do kojeg se dolazi životom u skladu s vrlinama, uz otvorenost prema osobnom rastu i razvoju.

Kad su patrijarsi toliko privrženi tradiciji, podsjetimo ih na tradicionalnu poslovicu Svatko je kovač svoje sreće. Svatko sam odabire ono što voli, što želi, za čime će se u životu voditi. Ne postoji univerzalna putanja koju čovjek treba slijediti da bi došao do sreće jer sreća jedne osobe nije uvijek sreća i za drugu. Sreća proizlazi iz osobnih preferencija, iz spoja genoma, odgoja, otvorenosti za razvoj i specifična je za svaku osobu, stoga je svaki pokušaj nametanja jednog obrasca življenja inherentno usmjeren na zatiranje slobode izbora.

Damir Boras primjer je patrijarhata i tiranije osobnih uvjerenja nad slobodom pojedinaca, nasilne normalizacije nečeg što jest i mora biti shvaćeno kao osobni izbor

Sve to, dakako, ponovno dovodi do pitanja roda i Istanbulske konvencije. Žene su te za koje postoje čvrsto određeni životni putevi koje trebaju slijediti kako bi ispunile svoju svrhu i ostvarile smisao života – rađanje.

No, koliko god to Borasu bilo stravično, postoje žene koje ne žele roditi i koje majčinstvo ne usrećuje. I takvom se stavu baš ništa ne može prigovoriti. Te žene usmjerene su k nekom drugom cilju, nekom drugom izvoru sreće. I u tome ne smiju biti spriječene. Baš kao što najklasičnija definicija slobode kaže da svatko smije činiti što želi dokle god ne ugrožava drugog, analogijom se može reći i da svatko ima pravo tražiti svoju sreću dokle god ne sprječava nekog drugog u traženju njegove sreće.

Dakako da se patrijarhalnom sustavu ne sviđa da žena ima odriješene ruke

Neke žene žele biti uspješne profesionalke i ne žele rađati. Neke žene žele raditi, a onda se posvetiti obiteljskom životu. Neke žele balansirati poslovni i obiteljski život. Neke žene žele mnogo djece. Nijedna od njih nije u pravu niti bolja od koje druge. One samo pokušavaju slijediti put koji će ih učiniti sretnima. Samo pojedinac može znati što je to što ga čini sretnim, a kako bi to znao, mora imati odriješene ruke da isproba svaki put i uvidi koji je za njega.

Dakako da se patrijarhalnom sustavu ne sviđa da žena ima odriješene ruke. On je uvijek želi vezati – za štednjak, za kolijevku, za krevet. Žena se nije pomakla od antičke koncepcije pasivnog primatelja koji samo nosi dijete, dok je muškarac taj koji mu udahnjuje život. Ona je i dalje samo hodajući agar na kojem će se razmnožiti što veći broj savršenih, etnički podobnih malih Hrvata.

Postoje žene koje ne žele roditi i koje majčinstvo ne usrećuje. I takvom se stavu baš ništa ne može prigovoriti. Te žene usmjerene su k nekom drugom cilju, nekom drugom izvoru sreće. I u tome ne smiju biti spriječene

Demografija je, tako, zajedno s otužnim grbom u zlatnom okviru iz učionice, patetična gesta nacionalizma koji će radije sam sebe zatrti negoli priznati slobodu drugome. Istinski će Hrvat prokleti ženu koja ne može imati djecu, homoseksualni par koji želi usvojiti dijete ili ga dobiti medicinski potpomognutom oplodnjom, izbjeglice koje bi se i željele naseliti u Hrvatskoj. Nijedna od tih vrsta ljudi nije istinski Hrvat.

Istinski Hrvat onaj je koji će zatrti vlastito sjeme kojem je toliko odan samo kako ne bi postalo nešto što njegovi uski nazori ne poimaju kao ljudsko biće. Tužno je samo što će se posljednji hrvatski Noa osvrnuti oko sebe i, odbivši se od susjeda i od sveg civiliziranog svijeta, shvativši da nema arke na koju bi se spasio, umrijeti u "pustoši svog mrtvog srca".

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam