Sredinom travnja u New Yorku se protestno samozapalio američki odvjetnik, ekološki aktivist i borac za LGBT prava David Buckel. Gordan Duhaček u tekstu za Crol.hr argumentira zašto je to čin vrijedan poštovanja.

Jedna od najpoznatijih fotografija u povijesti nastala je na ulicama Sajgona 11. lipnja 1963. Dan prije su američki dopisnici iz Južnog Vijetnama, kojim je brutalno vladao diktator i američki saveznik Ngo Dhin Diem (inače i fanatični katolik), dobili dojavu da bi se sutra trebalo dogoditi pred sjedištem kambodžanske ambasade, nekoliko stotina metara od predsjedničke palače.

Većina ih tu informaciju nije shvatila ozbiljno, te su se u najavljeno vrijeme na lokaciji pojavili tek dopisnik The New York Timesa David Halberstam i šef dopisništva Associated Pressa Malcolm Browne. Uskoro su ugledali malu procesiju budističkih monaha koja se pojavila iz obližnjeg hrama i koju je predvodio jedan mali automobil. Iz njega je izašao monah Thich Quang Duc s dvojicom kolega. Duc je mirno sjeo na jastuk koji je na cestu postavio jedan od monaha, dok ga je drugi polio s nekoliko litara benzina. Duc je izmolio budističku molitvu i zapalio šibicu koju je bacio na samog sebe, pretvorivši se u sekundi u živu buktinju.

Svjedoci govore da je budistički monah bio nevjerojatno miran dok mu je cijelo tijelo obuhvatio plamen. Dopisnik News York Timesa je kasnije napisao da Duc "nije pomaknuo ni jedan mišić, nije ispustio nikakav glas, njegovo je držanje bilo u potpunoj suprotnosti s jaukanjem ljudi oko njega". Fotografije Duca u plamenu koje je napravio Malcolm Browne ubrzo su objavljene u novinama diljem svijeta, a čin samospaljivanja kojim je monah prosvjedovao protiv progona budista od strane Diemova režima ostao je zapamćen i do danas. Prema riječima tadašnjeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja, "nikad prije u povijesti nije jedna novinska fotografija izazvala toliko emocija".

Ekstreman i šokantan čin političkog protesta

U pismu koje je ostavio kao objašnjenje svojeg samospaljivanja Duc je, između ostaloga, napisao sljedeće: "Prije nego zatvorim oči i krenem prema viziji Bude, s poštovanjem preklinjem predsjednika Diema da se s ljudima u našem narodu odnosi sa suosjećanjem i implementira jednakost religija kako bi vječno ojačao našu domovinu." Ducovo protestno samospaljivanje smatra se prekretnicom nakon koje je počelo Diemovo gubljenje kontrole nad Južnim Vijetnamom; diktator je ubijen u puču nekoliko mjeseci kasnije.

Iako ne postoje fotografije njegova samospaljivanja, jednako je poznat i slučaj češkog studenta povijesti Jana Palacha, koji se odlučio na taj čin zbog sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. 20-godišnji Palack se zapalio 16. siječnja 1969. godine na trgu Wenceslas u centru Praga. Od zadobivenih rana umro je tri dana kasnije. U pismu koje je ostavio iza sebe Palach je zatražio ukidanje cenzure i pozvao građane Čehoslovačke na generalni štrajk dok sovjetski okupatori ne prihvate njihove zahtjeve za slobodom.

Lista Buckelovih aktivnosti u borbi za LGBT prava je duga. Pomogao je i obitelji Brandona Teene – transrodnog mladića čija je tragična sudbina opisana u Oscarom nagrađenom filmu "Boys Don’t Cry", a bio je i odvjetnik u predmetu Varnum v. Brien zahvaljujući kojem je Iowa 2009. postala treća američka savezna država koja priznaje istospolne brakove

Palachov sprovod se pretvorio u prosvjed protiv SSSR-a, a dvadesetogodišnjica njegove smrti izazvala je prosvjede koji su trajali cijeli tjedan, od 15. do 21. siječnja 1989. Režimska policija ih je pokušala rastjerati brutalnim metodama, masovnim pendrečenjem i vodenim topovima, u čemu je na kraju i uspjela, no taj se tjedan prosvjeda smatra uvodom u Baršunastu revoluciju deset mjeseci kasnije, kojom je na miran način srušen čehoslovački komunistički režim lojalan SSSR-u. Jan Palach danas u Pragu ima trg nazvan po njemu.

Na Zapadu je samospaljivanje ekstreman i šokantan čin političkog protesta, koji može izazvati fascinaciju, pa i malobrojne inspirirati na kopiranje, ali je za kulturu obilježenu kršćanskom mantrom o svetosti života i prokazivanjem suicida ipak nešto odbojno. Ono svjedoči o snazi političkog uvjerenja koja se mnogima čini fanatičnom, pa time i suspektnom, no ujedno izaziva i određenu dozu poštovanja, između ostaloga zato što se oni koja se na samospaljivanje odluče žrtvuju sami sebe. Oduzimajući si život oni pokazuju da život zapravo poštuju, jer žrtvovanjem sebe ne dovode druge u opasnost, ne traže od njih da umru za ovaj ili onaj cilj, što je pak temeljna ideja vojnog organiziranja i militarizma.

Negacija koncepta herojstva

Morbidno je, primjerice, generale smatrati herojima, jer je bit njihova posla da druge šalju u smrt, a zgražati se nad ljudima poput Duca i Palacha koji su odlučili žrtvovati sami sebe kako bi dali doprinos borbi za jednakost i slobodu odnosno upozorili na neku strašnu nepravdu.

Morbidno je da netko naredi stotinama ljudi da idu ubijati druge ljude, da to blagoslove svećenici – kako se radilo na ovim prostorima devedesetih – i da se ljudi onda međusobno ubijaju, a da nalogodavci tog ubijanja budu smatrani nacionalnim herojima. U usporedbi s takvom praksom, samospaljivanje kakvo su počinili Duc i Palach, ali ne samo oni, predstavlja nešto moralno nedostižno i politički čisto.

Pogrešno bi ipak bilo reći da su ljudi koji su se odlučili na samospaljivanje kao izraz političkog protesta heroji, jer njihov je čin u svojoj biti negacija koncepta herojstva. To je čin radikalnog žrtvovanja u skladu s vlastitim uvjerenjima. Najlakše i najoportunije je odmahnuti rukom i samospaljivanje diskvalificirati kao luđačko, čime se istovremeno želi omalovažiti politički razlog za takav potez i apsolvirati samoga sebe od tako radikalnog, ili bilo kakvog, političkog djelovanja. Obezvrijediti nečije samospaljivanje znači i razotkriti sebe kao ispražnjenog od ljudskog i političkog sadržaja.

Ekološkim aktivizmom Buckel se počeo baviti 2008., te mu je pristupio s jednakom strašću kao i borbi za LGBT ravnopravnost. Živio je u Brooklynu sa suprugom Terryjem Kaeblerom, a s jednim lezbijskim parom je odgojio kći koja je danas studentica. Po svjedočenjima prijatelja, Buckel je imao sretan srednjoklasni život, bio je dobar suprug i brižan otac, a u radu su ga odlikovali velika strast, posvećenost i metodičnost

Naravno, samospaljivanje neće automatski proizvesti željeni rezultat u skladu s idealima čovjeka koji se odlučio protestno samozapaliti, što indirektno demonstriraju i slučajevi Thich Quang Duca i Jana Palacha; za njih znamo baš zato što su imali efekta, dok stotine drugih koji su se proteklih desetljeća odlučili na protestno samospaljivanje budu tek kratkotrajna vijest i nakon toga većinom zaboravljeni.

Buckel je bio većini nepoznat, ali u mnogočemu nezamjenjiv

S odmakom od tri tjedna može se reći da se baš to nažalost dogodilo i 60-godišnjem Davidu Buckelu, koji se 14. travnja samozapalio u njujorškom Prospect Parku. Ovaj je tekst slab pokušaj da se Buckelovom radikalnom političkom činu omogući djelić zaslužene pažnje, barem u LGBT zajednici koje je on bio dio i za čija se prava desetljećima borio kao odvjetnik.

Lista Buckelovih aktivnosti u borbi za LGBT prava je duga, a među najpoznatijim sudskim predmetima u kojima je sudjelovao jest Nabozny v. Podlesny iz 1996. Buckel je bio odvjetnik gej srednjoškolca Jamieja Naboznyja kojeg su školske kolege homofobno zlostavljali, a njihova škola nije učinila ništa da to zaustavi i Naboznyja zaštiti. Na kraju suđenja Nabozny je dobio odštetu od skoro milijun dolara.

Pomogao je i obitelji Brandona Teene – transrodnog mladića čija je tragična sudbina opisana u Oscarom nagrađenom filmu "Boys Don’t Cry" s Hillary Swank u glavnoj ulozi – u tužbi protiv lokalne policije koja nije pravodobno reagirala na prijetnje koje su u konačnici rezultirale silovanjem i brutalnim ubojstvom. Bio je i odvjetnik u predmetu Varnum v. Brien zahvaljujući kojem je Iowa 2009. postala treća američka savezna država koja priznaje istospolne brakove.

David Buckel je u Chicagu stvorio program koji pomaže LGBT mladeži, sudjelovao je u pravnim naporima za postizanje bračne jednakosti u SAD-u i na razne druge načine se zalagao za LGBT ravnopravnost. Buckel nije bio celebrity, nego jedan od onih aktivista koji su upornim radom unapređivali položaj LGBT zajednice u društvu, većini nepoznat ali u mnogočemu nezamjenjiv.

Ekološkim aktivizmom Buckel se počeo baviti 2008., te mu je pristupio s jednakom strašću kao i borbi za LGBT ravnopravnost. Živio je u Brooklynu sa suprugom Terryjem Kaeblerom, a s jednim lezbijskim parom je odgojio kći koja je danas studentica. Po svjedočenjima prijatelja, Buckel je imao sretan srednjoklasni život, bio je dobar suprug i brižan otac, a u radu su ga odlikovali velika strast, posvećenost i metodičnost.

"Ispričavam se na neredu"

U blizini Buckelova zapaljenog tijela pronađena je poruka na kojoj je napisao rukom: "Ja sam David Buckel i upravo sam se ubio vatrom u protestnom samoubojstvu. Ispričavam se na neredu." Svoju je odluku detaljnije objasnio u mailu poslanom New York Timesu, naglašavajući da se samospaljivanje odlučio jer "zagađenje uništava naš planet te ga čini nenastanjivim zbog zagađenog tla, zraka, vode i klimatskih promjena. Već smo sad u očajnoj situaciji, a naša budućnost traži mnogo više nego što trenutačno činimo."

Buckel je još napisao da "njegova rana smrt uz pomoć fosilnog goriva reflektira ono što činimo sami sebi" te izrazio nadu da će njegova smrt "biti časna i poslužiti drugim ljudima".

Buckelova obitelj i prijatelji nisu imali pojma da on planira samospaljivanje, no njegov suprug Terry Kaebler je novinarima u međuvremenu otkrio da je Buckel bio veliki zagovornik toga da pojedinci sami odlučuju o tomu kad će završiti život. Buckelov egzistencijalistički stav prema tome da svatko ima pravo donijeti odluku o prekidu svog života možda najbolje ilustrira njemačka riječ "Freitod" odnosno slobodna smrt, koja nije sinonim za "Suizid", što je pak samoubojstvo.

Po svemu sudeći, Buckel se na samospaljivanje odlučio pri punoj svijesti, smatrajući da za to ima više nego dovoljan razlog.

Njegov radikalni politički čin bi trebao potaknuti sve nas koji nemamo namjeru protestno se samozapaliti da se upitamo što smo osim toga spremni učiniti u borbi za svoja uvjerenja odnosno imamo li uopće ikakva uvjerenja koja su dovoljno snažna da nas potaknu da učinimo išta. Hoće li naši životi biti obilježeni nečim značajnijim od konformizma, konzumerizma i hedonizma? Hoćemo li ikad riskirati našu tjelesnu sigurnost u borbi za neki politički cilj? I ako nikad nećemo učiniti ništa, zašto ne?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.