- Autor/ica Tihomir Babić
-
Objavljeno: 28. svibnja 2018.
Nema tome niti godina dana kako sam razočaran došao sa zadnjeg Zagreb Pridea. Manje od godinu dana kako sam u privatnim raspravama imao "moždani udar", koji je za posljedicu imao da se pitam jesam li možda čangrizavo smeće, jesam li možda star ili sam možda zavidan jer se sjećam kako je meni bilo na prvim Prajdovima, pa se želim i dalje osjećati tako. A ne mogu.
Ili mi je možda svega puna ona stvar falusnog oblika pri punokrvnoj erekciji. Možda mi je, oprostit će mi ljudi pristojniji od mene, pun kurac čak i ljudi kojima je pun kurac. Kako god, taj "moždani udar" doveo je do zaključka da zagrebački Pride postaje samom sebi svrha, čime potpuno gubi smisao. Da, Povorka ponosa sve više podsjeća na jedan "circle jerk". Doduše, šareni "circle jerk", koji se većini svodi na to da će malo prošetati gradom uz teško osiguranje, popiti pivicu i zapaliti travu na livadi.
Revolucionarno, stisnute šake, viknuti "Tako je!" na još jedan govor u kojem pederi pederima drve o ugroženosti pedera. I nakon toga se, kao po komandi, povući u svoje ormare i svoje strahove. Naravno, do sljedećeg Pridea. Kontrolirani rizik za kontrolirani ponos na kontrolirani pederluk.
Mora li navala adrenalina biti preduvjet za odlazak na Pride?
Nekako je sve vodilo prema tome da Pride 2017. proglasim svojim zadnjim Prideom. Čak sam izgubio i potrebu analizirati u detalje kako bih zaključio koji su točno razlozi koji svaki sljedeći odlazak na Pride čine besmislenim. Je li to Pride, jesam li to ja ili je to moja Schauma, nebitno. Jedino je bitno da više nema smisla.
Povremeno bih se u zadnjih godinu dana sjetio tih razmišljanja i bio bih potpuno indiferentan. Hoću li ići ili neću? Nije baš da je neka životna stvar o kojoj treba odlučivati godinu dana. Možda ne, možda da, ako će mi se dati. Što je definitivno razlika u odnosu na prijašnje godine, kad nikakve obaveze nisu dolazile na dan održavanja Pridea i sve je bilo podređeno tom velikom događaju.
Međutim, mora li stravična navala adrenalina biti preduvjet za odlazak na Pride? Moraju li svi sudionici na isti način doživljavati Pride i moraju li svi jednako živjeti pederluk ostale dane u godini? Moraju li apsolutno svi transparenti biti u skladu s našim političkim stavovima, razmišljanjima o životu i smislom za humor? Mora li tema i proglas svakog Pridea biti kao da smo ga mi osobno pisali?
Nekima dolazak na Pride doista i jest vrhunac pederluka, nakon kojeg će se povući u ormar i svoje strahove do sljedećeg Pridea. Nekima je Pride dosadna šetnja s lošom muzikom i pomalo im je ispod časti mahati duginim bojama pod zaštitom policije, kad ionako to rade svakodnevno bez zaštite policije. Mislim da nije pretjerano zahtjevno jednom godišnje prihvatiti da savršenstvo ne postoji. I na jedan dan prihvatiti da je perfekcionizam potpuno beskorisna stvar
Treba li se odluka o sudjelovanju na Prideu doista temeljiti na vlastitom perfekcionizmu? Na perfekcionizmu kojim se svi toliko vole ponositi i predstavljati sami sebe kao žrtve samih sebe, svojih visokih kriterija i težnjom za savršenošću. Tako sretni što su jedni od rijetkih obdarenih tom karakteristikom, toliko rijetkom među ljudima koja ih izdiže od svih ostalih i čini ih ponosnima, a istovremeno čeznu za, ah, mogućnošću da žive kao obični ljudi, bez konstantne težnje prema savršenosti. Danas su svi perfekcionisti i, kako ide ona mantra, "sami sebi najveći kritičari".
Ono što većina ljudi naziva perfekcionizmom, ja nazivam opravdavanjem vlastite pasivnosti, nedostatka hrabrosti i općenito toga da težnja za savršenstvom zapravo ne rezultira ničime. Ne lošim nečim, nego ničim. Bolje savršeno ništa, nego nesavršeno nešto. U cijeloj toj težnji za savršenstvom i traženjem isprike, iz fokusa izmiče vrlo jednostavna poanta svakog Pridea.
Poanta je ukazivati na vlastito postojanje kao grupe i kao pojedinaca koji čine tu grupu, bez potrebe da nas išta drugo osim toga veže. Pokazati da kao pederi (ili bilo koji drugi pripadnici LGBTIQ* populacije) imamo pravo taj identitet gurnuti u prvi plan, bez straha da sami sebe, u vlastitim i tuđim očima, svodimo samo na taj jedan identitet, u nizu identiteta koji nas čine onakvima kakvi jesmo. Odati počast onima koji su svojim djelovanjem, lokalno i globalno, pomogli da možemo jedan od svojih identiteta živjeti upravo onako kako želimo. I, na kraju krajeva, da se proslavi raznolikost življenja tog identiteta.
Nitko nije vlasnik Pridea
Upravo u svjetlu te raznolikosti, težnja za savršenstvom gubi svaki smisao. Na vlastito življenje pederluka nikako ne utječe tuđi dojam o Prideu i tuđe shvaćanje poante Pridea. Ima li netko hrabrosti živjeti pederluk van okruženja sebi sličnih uz podršku policijskog kordona ili nema, ostaje li izvan ormara i dan nakon, kako se svakodnevno nosi s (auto)homofobijom, doista nema nikakve veze s mojim motivima dolaska na Pride. Nosi li netko transparent "Ovo su naša četiri zida", a sutradan neće imati hrabrosti vlastitog dečka poljubiti čak niti u Kinu Europa, doista nema nikakve veze s tim što meni na ljestvici hrabrosti znači otići na Pride a što poljubiti dečka u nekoj birtiji usred grada.
Utječe li doista dolazak licemjernih političara u svrhu prikupljanja političkih poena na samu svrhu Pridea? Ne. Utječe li neka pretjerano socijalistički, crkvenoismijački ili ljevičarski nastrojena parola na samu svrhu okupljanja? Ne. Utječe li naš osobni glazbeni ukus i razlikovanje u odnosu na ono što se smatra zabavom doista na samu svrhu Pridea? Ne.
Mora li stravična navala adrenalina biti preduvjet za odlazak na Pride? Moraju li svi sudionici na isti način doživljavati Pride i moraju li svi jednako živjeti pederluk ostale dane u godini? Moraju li apsolutno svi transparenti biti u skladu s našim političkim stavovima, razmišljanjima o životu i smislom za humor? Mora li tema i proglas svakog Pridea biti kao da smo ga mi osobno pisali?
Nitko nije vlasnik Pridea. Nitko nije vlasnik bilo kojeg LGBTIQ* identiteta. I to kako bilo tko živi bilo koji LGBTIQ* identitet, nema baš nikakve veze s tim kako ga mi živimo. Za što će netko iskoristiti Pride, njegova stvar. Njegova stvar koja nema nikakve veze s tim kako će netko drugi shvatiti Pride i za što će mu služiti. Nije poanta u stvaranju nekakvog lažnog zajedništva i glumljenju da je LGBTIQ* identitet toliko transcedentalan da nas spaja na svim ostalim razinama koje nas čine različitima. Da, pedera ima inteligentnih i manje inteligentnih. Postoje obrazovani i neobrazovani pederi. Ima ih zaposlenih i nezaposlenih, ljevičara i desničara, hrabrih i kukavica, ormaruša i neormaruša. Pederi su potpuno nezainteresirani za politiku i oni koji ne priznaju ništa osim političkog aktivizma. Postoje pederi s lošim glazbenim ukusom, a postojim i ja.
Imamo li muda jedan dan biti samo i isključivo pederi?
Postoje umišljeni pederi, postoje i oni skromni, kao što sam upravo pokazao. Poprilično velik broj pedera nije u stanju sastaviti dvije smislene rečenice, kao što je i poprilično velik broj onih koji su virtuozi elokvencije. Nađe se introvertiranih pedera, nađe ih se i ekstrovertiranih. Neki pederi se izjašnjavaju kao vjernici, neki kao ateisti, heretici i antikristi. Neki pederi su feminizirane tetke, a neki su maskulizirane tetke koje se potajno pale na feminizirane tetke, ali se srame to priznati.
Nekima dolazak na Pride doista i jest vrhunac pederluka, nakon kojeg će se povući u ormar i svoje strahove do sljedećeg Pridea. Nekima je Pride dosadna šetnja s lošom muzikom i pomalo im je ispod časti mahati duginim bojama pod zaštitom policije, kad ionako to rade svakodnevno bez zaštite policije.
Mislim da nije pretjerano zahtjevno jednom godišnje prihvatiti da savršenstvo ne postoji. I na jedan dan prihvatiti da je perfekcionizam potpuno beskorisna stvar. Jednako kao i isticanje dosade u rutiniranom obavljanju nečega što se ionako događa jednom godišnje. U oba slučaja se ne napravi ništa.
Nitko nije vlasnik Pridea. Nitko nije vlasnik bilo kojeg LGBTIQ* identiteta. I to kako bilo tko živi bilo koji LGBTIQ* identitet, nema baš nikakve veze s tim kako ga mi živimo. Za što će netko iskoristiti Pride, njegova stvar. Njegova stvar koja nema nikakve veze s tim kako će netko drugi shvatiti Pride i za što će mu služiti. Nije poanta u stvaranju nekakvog lažnog zajedništva i glumljenju da je LGBTIQ* identitet toliko transcedentalan da nas spaja na svim ostalim razinama
Nadam se da imamo volje barem jedan dan napraviti nešto. Jednom godišnje istaknuti isključivo jedan od svojih brojnih identiteta. Jedan dan biti dovoljno jaki i samosvjesni da se usudimo dobrovoljno svesti samo na jedno od LGBTIQ* slova. Podrazumijeva se da to nije jedino što nas određuje, nema potrebe za naglašavanjem toga.
Rasprave o tome kako Pride treba izgledati, koliko politički agresivan treba biti, treba li više ili manje provocirati, za njih uvijek postoji vrijeme i mjesto. To je svako vrijeme i svako mjesto, osim samog dana održavanja Pridea. Kakav god Pride bio, tko god ga organizirao i pod kojom god parolom se odvijao, on će uvijek biti za mnoge jedan jedini dan kad mogu svoj LGBTIQ* identitet živjeti onako kako žele. Za mnoge će, isto tako, to biti samo jedan od preostala 364 dana kad svoj LGBTIQ* identitet žive onako kako žele.
Pokažimo da se jedan dan svi možemo složiti u jednome. U tome da se pederluka jednako ne sramimo kao niti bilo kojeg drugog vlastitog identiteta. Imamo li muda jedan dan biti samo i isključivo pederi?
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.