Ključni LGBT događaj proteklog tjedna u Hrvatskoj zapravo nije bila po svemu sudeći iznimno uspješna 17. Povorka ponosa u Zagrebu, nego mučna priča s pokušajem da se na Studentskom domu Stjepan Radić istakne zastava duginih boja. Gordan Duhaček objašnjava zašto.

Ako je vjerovati medijima i izjavama sudionika, a nema razloga da im se ne vjeruje, 17. Povorka ponosa koja je održana u subotu, 9. lipnja, u Zagrebu bila je jedna od najvećih i najljepših, naročito obilježena golemim odazivom mladih, koji su činili nikad veći udio onih koji su promarširali od Mimare do Ribnjaka. Zagrebački Prajd se još jednom dokazao kao onaj čarobni dan u godini kada se glavni grad Hrvatske i ona sama čine radosnijima, otvorenijima i tolerantnijima nego što doista jesu.

Ne smijemo nikad zaboraviti da se za taj čarobni dan i slobodno marširanje u Povorci ponosa moralo kroz godine prethodnog desetljeća krvavo izboriti, i to tako da se riječ "krvavo" treba shvatiti doslovno. Mediji su podsjetili da je 17. Povorka ponosa osma po redu bez ikakvih nasilnih incidenata, što ujedno znači da je većina onih prije toga bila izložena ponekad i nevjerojatno brutalnom nasilju homofoba. To znači da je više od pola svojeg postojanja zagrebački Prajd bio fizički napadan.

Unaprijed određen poraz

Zbog svega toga itekako vrijedi uživati u ljepoti i slobodi zagrebačkog Prajda, ali nakon što se održi i podsjetiti se kako je riječ o jednom danu, a u godini ih je 365. Zagrebačka Povorka ponosa je predivno stablo duginih boja, u čijem hladu hrvatska LGBT zajednica definitivno zaslužuje kratkotrajno opuštanje, ali to ne bi smjelo biti stablo od kojega se ne vidi šuma. U šumi zvanoj Hrvatska situacija je posve drugačija, u šumi je mračno, hladno i lako se izgubiti, šuma je puna zvijeri, što je baš ilustrirala priča o zastavi duginih boja na Studentskom domu Stjepan Radić.

Kako je 6. lipnja objavio portal Srednja.hr "grupica studenata, od kojih smo dobili poziv danas poslijepodne, u Studentskom domu Stjepan Radić izvela je akciju postavljanja zastave duginih boja. Cilj akcije, kako su nam rekli, jest poručiti da i LGBTIQ+ osobe tu žive, ali i ukazati na poteškoće njihovog života u studentskim domovima". Članak je bio popraćen i fotografijama nemale zastave duginih boja kako stoji okačena s balkona trećeg kata studentskog doma, uz natpis "I MI TU ŽIVIMO".

Već nekoliko sati kasnije zastava je uklonjena s balkona (i do danas nije tamo vraćena), o čemu je također ubrzo obavijestila Srednja.hr, koja je vrlo agilno i temeljito popratila ovaj slučaj. Mainstream mediji su zabilježili što se dogodilo, ali priči nisu u većoj mjeri posvetili svoje novinarske resurse niti je postojano pratili kroz nekoliko dana.

"Želimo poručiti da su homofobija, transfobija i bifobija ozbiljan problem hrvatskog sustava obrazovanja koji je prisutan na svim razinama, a ogleda su u nedostatku sustavne edukacije o LGBTIQ pitanjima, nedostatku specijalizirane podrške za LGBTIQ učenice i učenike te studente i studentice koji su izloženi nasilju ili zlostavljanju kod kuće, u školama, na fakultetima, učeničkim i studentskim domovima", objasnili su iz "grupice studenata" koja je postavila zastavu duginih boja za portal Srednja.hr.

Tko je u toj grupici studenata ne znamo, jer su "mladi aktivisti željeli ostati anonimni". Njihov poraz je zapravo bio unaprijed određen njihovom anonimnošću, bio je predvidljiv.

Nesiguran, uplašen i spetljan, ali korak naprijed za LGBT prava

Prije nego se upustim u detaljniju kritiku cijelog tog malog aktivističkog debakla od kojeg se može štošta naučiti, pa definitivno nije bio uzaludan, moram istaknuti da imam poštovanje za angažman koji je pokazala ta grupica studenata. Sama činjenica da su nešto konkretno poduzeli izdvaja ih od ogromne većine indolentne hrvatske LGBT zajednice. Njihov potez je bio korak naprijed, nesiguran, uplašen i spetljan, ali je bio korak učinjen za LGBT prava, i to na jednom novom teritoriju za aktivizam.

To se mora respektirati, neovisno što su cijelu stvar odigrali diletantski. Zato bi ta grupica studenata, ako bude u prilici čitati ovaj tekst, trebala iz njega izvući ponajprije ono što bi im moglo biti od koristi u sljedećoj akciji, jer sljedeće akcije na istoj lokaciji mora biti. Njihov poraz je privremen ako tako sami odluče, nikako konačan, to je – kako bi Barack Obama rekao – trenutak iz kojeg se nešto može naučiti. Dapače, ako sljedeći put odigraju kako treba, sa Studentskog doma Stjepan Radić zastava duginih boja vijorit će se kad god požele, ako treba i stalno.

Zagrebačka Povorka ponosa je predivno stablo duginih boja, u čijem hladu hrvatska LGBT zajednica definitivno zaslužuje kratkotrajno opuštanje, ali to ne bi smjelo biti stablo od kojega se ne vidi šuma. U šumi zvanoj Hrvatska situacija je posve drugačija, u šumi je mračno, hladno i lako se izgubiti, šuma je puna zvijeri, što je baš ilustrirala priča o zastavi duginih boja na Studentskom domu Stjepan Radić

No dobro, bilo je dosta tetošenja osjetljivih milenijalaca.

Prva pogreška je posve očita – anonimnost. Ona je i strateški i taktički promašaj. Strateški gledano, nema primjera da se itko ikad u povijesti LGBT aktivizma iz pozicije anonimnosti odnosno pozicije nevidljivosti za išta izborio. Anonimnost i uspješan LGBT aktivizam se u osnovi dugoročno isključuju. Aktivizam kao društveno djelovanje traži javnost, on je antiteza anonimnosti. Zastava duginih boja iza koje ne stoje ljudi s konkretnim imenima i prezimenima i svojim tijelima je samo šarena krpa, ona nije nevjerojatno moćan politički simbol kakav može biti.

Iako najvjerojatnije iskreno, opravdanje koje je grupica studenata dala za svoju anonimnost - strah - također je dubinski problematično. To se i pokazalo i po online reakcijama homofobnih studenata, nekih iz istog doma, koje su pisali po Facebooku Srednja.hr – svi oni su to radili pod imenom i prezimenom. Odlukom da zadrže anonimnost, grupica studenata se unaprijed stavila u podređen položaj u odnosu na svoje homofobne kolege (i homofobni dio javnosti), jer im se nije mogla suprotstaviti face to face odnosno name to name. To je taktički nivo anonimnosti kao pogreške.

Uklanjanjem zastave LGBT studentima se poručilo "znamo da tu živite, ali budite kuš"

Još gore, javnim isticanjem vlastitog straha se homofobe dodatno ohrabrilo. Homofobi obožavaju kad ih se gej ljudi boje, kad im mogu izazvati patnju. To što su anonimni studenti pričali kako ih je strah nije kod homofoba izazvalo sućut ili solidarnost, nego zadovoljstvo i još veći osjećaj nadmoći. Aktivizam temeljen na strahu je poražen i prije nego je započeo.

Istovremeno, to ne znači da vlastiti strah treba ignorirati, da se treba praviti kako ne postoji. Strah itekako može biti opravdan, no izazov je unatoč strahu učiniti ono što je ispravno. Hrabrost izvire iz straha, kao i kukavičluk. Činiti nešto što je naoko hrabro, a pritom nemati osjećaj straha koji realnost situacije podrazumijeva je ludost. Pokoriti se strahu i pretjeranoj brizi za samoga sebe nauštrb činjenja onoga što je ispravno ili dobro je kukavičluk, suprotno od hrabrosti. Nisu ovo revolucionarne spoznaje, parafraziram Wikipediju.

Hrvatskoj LGBT zajednici je očajnički potrebna pobjeda koja nije povezana sa zagrebačkom Povorkom ponosa, pobjeda koja se ne događa na taj jedan jedini čarobni dan, nego tijekom ostalih 364 dana većinom sumorne i homofobne svakodnevice. Nakon referenduma o braku kao da smo zaboravili pobjeđivati, iako je dotad hrvatski LGBT aktivizam bio niz pobjeda. Izboriti se za zastavu duginih boja na jednom zagrebačkom studentskom domu je s jedne strane mala stvar, ali bi s druge bila velika pobjeda

Dakle, anonimnost i strah kao argument u javnoj komunikaciji, što su i izjave za medije, se ubuduće moraju preskočiti, to su bile prva i druga pogreška koje su usko povezane. Svatko tko imalo poznaje hrvatski mentalitet zna da pričanje o tome kako osjećaš strah zbog nečega neće polučiti nikakav pozitivan rezultat, nego samo privući još pirana koje su namirisale krv.

Treća pogreška bila je izostanak reakcije nakon što je zastava duginih boja uklonjena. To je bio trenutak za pravi aktivizam, jer je to bio trenutak konflikta. Uklanjanjem zastave nije se LGBT studentima poručilo "ne, vi tu ne živite", nego "da, mi znamo da tu živite, ali ne možete biti ravnopravni, vaši simboli su nepoželjni i budite kuš". Aktivistička reakcija na uklanjanje zastave duginih boja je morala biti - isticanje nove zastave duginih boja. I ako treba i doslovno stajanje iza nje, obrana te zastave svojim tijelima i suprotstavljanje svakome tko bi je došao skinuti. Da, vrlo je moguće da bi to bila neugodna i konfliktna situacija, moguće je da bi u jednom trenutku eskalirala i u fizičko nasilje, no tko na to nije spreman, nije aktivistički materijal. Onda je bolje da ni ne pokušava.

Kako mobilizirati javnost

I baš zato što je to potencijalno konfliktna situacija, nju je trebalo dokumentirati za medijsko i društvenomrežno korištenje. Danas svi imaju pametne telefone, zašto ih ne iskoristiti za nešto aktivistički smisleno? Trenutak pokušaja skidanja zastave duginih boja i suprotstavljanje grupice studenata tome trebao je biti snimljen, po mogućnosti čak i prenošen uživo.

To je vrhunski propagandni materijal kojim bi se agresija i netrpeljivost homofoba mogla divno iskoristiti da ih se u javnosti diskreditira. Naročito ako bi to bila dinamika u kojoj bi mladići zbog zastave duginih boja napali djevojke, jer bi to bilo kršenje tabua upristojenog heteropatrijarhata da pravi muškarac ne tuče žene. U svakom slučaju, kako god taj konflikt izgledao, on bi se mogao koristiti kao argument naše strane – ako bi homofobi koji su došli skinuti zastavu bili preagresivni nasuprot miroljubivom ali odlučnom držanju naše strane, izgledali bi loše.

Ako bi sve završilo tako da bi homofobi bili poraženi, pa i u mogućem fizičkom incidentu, izgledali bi opet loše jer su ih porazili pederi i lezbe. Što god bi se dogodilo, to bi ako je snimljeno i plasirano u medije, mobiliziralo javnost, to bi grupici studenata stvorilo konkretne podržavatelje, to bi bio savršeni materijal za regrutaciju.

Podjednako važno, trenutak konflikta s homofobima oko drugog pokušaja uklanjanja zastave duginih boja značio bi da službeno nadležni ljudi za taj studentski dom više od svega ne mogu oprati ruke u tišini. Jer u trenutku drugog skidanja zastave duginih boja ili pokušaja skidanja više nije važno hoće li ona tad biti uklonjena ili ne, jer tad situacija definitivno eskalira do nivoa da nadležni moraju osigurati isticanje zastave. Ili donijeti i formalnu odluku da to odbijaju, čime se otvaraju javnoj osudi i sudskim tužbama.

Izboriti se za zastavu duginih boja na jednom zagrebačkom studentskom domu je s jedne strane mala stvar, ali bi s druge bila velika pobjeda. Pritom je veliki plus što je to pobjeda koja je nadohvat ruke, gotovo sigurna stvar ako se sve izvede kako treba

I to je četvrta pogreška grupice anonimnih studenata, što se nakon skidanja zastave nisu javno obrušili na upravu studentskog doma i ostale nadležne instance iznad, i to zbog homofobne diskriminacije i jer ih nisu zaštitili. Ti ljudi su morali biti javno prozvani po svojim imenima i pozicijama, čime bi bili dovedeni u poziciju da se moraju javno očitovati. Novinari bi ih počeli zvati i krenuo bi njima nimalo drag pritisak javnosti.

Svaka njihova potencijalno idiotska izjava bi ih još više ukopala i skandal bi se pumpao, a ako su pametni onda bi ubrzo našli način da zastava duginih boja ostane izvješena i da sve nekako izglade. Također, to bi grupicu studenata moglo dovesti u poziciju direktnih pregovora s nadležnima, koji bi se trebali odvijati pod indirektnim ili direktnim nadzorom medija. To bi bila i prilika da se zatraži i nešto više od isticanja zastave duginih boja

Ako bi se nadležni pak izjavama blamirali, to bi se moglo iskoristiti za novi pritisak, ali i kao mobilizacijsko sredstvo za npr. protestno okupljanje zbog homofobne cenzure zastave duginih boja. Važno je razumjeti da se u takvoj situaciji pobjeda odnosi eskalacijom situacije, a ne povlačenjem, da se konflikt ne može izbjeći nego se mora iskoristiti.

Bez ustrajnosti nema rezultata

I tako smo došli do pete pogreške, a to da ta grupica studenata nije komunicirala direktno s ostatkom LGBT zajednice, pa nisu mogli ni zatražiti podršku od njih i strejt saveznika. To se moglo učiniti preko Facebooka i drugih društvenih mreža, to se moglo učiniti na forumu Gay.hr-a, čime bi se konačno opet u aktivističkom smislu opravdalo njegovo postojanje.

Smiješno je da generacija odrasla s mobitelima i internetom od rođenja ne koristi sve mogućnosti koje to nudi u kontekstu aktivizma. Pa čak se nije uspjelo organizirati ni desetak ljudi da se svađaju s homofobima na Facebooku portala Srednja.hr. Snaga je i u brojnosti, i sve bi sigurno izgledalo drugačije da većina komentara ispod članaka o slučaju sa zastavom nije bila homofobna odnosno da se tim homofobima organizirano suprotstavilo. Ovako su oni odnijeli pobjedu i u virtualnom aspektu ovog događaja, gdje su mogli najlakše biti poraženi. Ali najlošije je što je time njihova dominacija ojačana, dok je strah naše strane potvrđen ili čak produbljen.

Javnim isticanjem vlastitog straha se homofobe dodatno ohrabrilo. Homofobi obožavaju kad ih se gej ljudi boje, kad im mogu izazvati patnju. To što su anonimni studenti pričali kako ih je strah nije kod homofoba izazvalo sućut ili solidarnost, nego zadovoljstvo i još veći osjećaj nadmoći. Aktivizam temeljen na strahu je poražen i prije nego je započeo

Korištenje punog potencijala društvenih mreža podrazumijeva i dijeljenje fotografija i videa, slanje i političkih i logističkih poruka, veću medijsku prisutnost i uspostavljanje svojeg narativa kao dominantnog u javnosti. U ovoj akciji je unaprijed ostavljen ogroman neispunjeni, a time i neiskorišteni javni i medijski prostor za LGBT stranu zbog odluke da se bude anoniman, da se ne koriste društvene mreže i da se ne ide i na direktnu online komunikaciju s LGBT zajednicom. Grupica studenata se sama lišila svih potencijalnih pojačanja.

Sve navedeno nikako nije razlog za malodušnost i odustajanje, nego za kritičku analizu pogrešaka, regrupiranje, bolje planiranje i novi juriš. "Ever tried. Ever failed. No matter. Try again. Fail again. Fail better." Bez ustrajnosti nema rezultata.

Akcija koja brutalno razotkriva homofobiju hrvatskog društva, dijela studentske populacije i institucionalnu homofobiju nadležnih

Jedno se grupici studenata mora priznati – njihova osnovna ideja je fantastična u svojoj jednostavnosti. Istaknuti zastavu duginih boja na studentskom domu je u biti nešto što bi trebalo biti banalno i neproblematično, a to što se ispostavlja kao problem brutalno razotkriva homofobiju hrvatskog društva, homofobiju dijela studentske populacije i institucionalnu homofobiju nadležnih. Zagrebački Prajd je zasluženi dan izuzetka za hrvatsku LGBT zajednicu, priča oko zastave duginih boja na studentskom domu je homofobno pravilo za ostala 364 dana u godini.

Da bi drugi pokušaj sa zastavom duginih boja bio uspješan, uz izbjegavanje već navedenih pogrešaka, potrebno je za njega izabrati pravi trenutak. Izvrstan povod bi mogao biti Coming out dan koji se obilježava 11. listopada.

Sama činjenica da su studenti nešto konkretno poduzeli izdvaja ih od ogromne većine indolentne hrvatske LGBT zajednice. Njihov potez je bio korak naprijed, nesiguran, uplašen i spetljan, ali je bio korak učinjen za LGBT prava, i to na jednom novom teritoriju za aktivizam

Hrvatskoj LGBT zajednici je očajnički potrebna pobjeda koja nije povezana sa zagrebačkom Povorkom ponosa, pobjeda koja se ne događa na taj jedan jedini čarobni dan, nego tijekom ostalih 364 dana većinom sumorne i homofobne svakodnevice.

Nakon referenduma o braku kao da smo zaboravili pobjeđivati, iako je dotad hrvatski LGBT aktivizam bio niz pobjeda. Izboriti se za zastavu duginih boja na jednom zagrebačkom studentskom domu je s jedne strane mala stvar, ali bi s druge bila velika pobjeda. Pritom je veliki plus što je to pobjeda koja je nadohvat ruke, gotovo sigurna stvar ako se sve izvede kako treba. Zato se nadam da će grupica studenata – nije nužno da to bude ista grupica! – pokušati ponovno, odigrati do kraja i trijumfirati.

Osim njihova straha, ništa ih drugo u tome ne može zaustaviti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam