Već tri godine Izrael neumorno sravnjuje Gazu i Zapadnu obalu sa zemljom. Već tri godine dio javnosti apelira da mu se onemogući sudjelovanje na Euroviziji kao znak solidarnosti prema ubijenima. Već tri godine i moji tekstovi prenose besmisao natjecanja i prokazuju kalkulanstvo EBU-a.

Ove je godine konačno pet zemalja, Irska, Island, Nizozemska, Slovenija i Španjolska, odustalo od natjecanja zbog sudjelovanja Izraela. Pridružujemo se njihovu napuštanju spektakla i umjesto ciničnih osvrta na njegovo licemjerje i ispraznost donosimo nimalo ciničan osvrt na knjigu Omara El Akkada "Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga" sjajna je polemika u kojoj se Akkad obračunava s licemjerjem progresivnog Zapada koji dopušta pokolj u Gazi.

Kolonijalna previranja

Od 7. listopada 2023. i napada Hamasa, preko 70.000 Palestinaca umrlo je u izraelskim napadima. Različiti izvori navode različite postotke civila u toj brojci, od 60% do vrtoglavih 80%. Nisu svi umrli u bombardiranjima.

Mnogi su umrli i čekajući u redu za hranu kad je na njih otvorena paljba, ili od pothranjenosti jer, čak i kad bi preživjeli čekanje, hranu ne bi dobili. Mnogi se još nalaze među ruševinama onog što su nekad bile Gaza i Zapadna obala. Raseljeno je 1.9 milijuna Palestinaca, što čini gotovo 90% stanovnika. Ukratko, cijela je jedna zemlja skoro pa potpuno opustošena.

U početku je, navodi Akkad, bilo relativno lako opravdati napade. Bilo je lako reći da je Hamas taj koji je sve započeo i da se Izrael samo brani iako je od početka očigledno da IDF-ovi napadi nisu usmjereni samo na neutraliziranje potencijalnih pobunjenika. Nije zgodno spomenuti da palestinsko-izraelski sukob nije počeo tada, već 1948., Nakbom, kad je prisilno raseljeno 700.000 Palestinaca.

Posljedica je to kolonijalnih previranja u kojima je Palestina prelazila iz turske pod britansku vlast pod kojom je bila 1947. kad je rezolucijom UN-a predloženo rješenje dviju država prema kojem bi Izraelu pripalo 55% palestinskog teritorija iako je povijesno zauzimao 7%.

Puno je zgodnije uklopiti najnoviju fazu ovog sukoba u kontekst zapadne, a osobito američke, islamofobne reakcije na napade 11. rujna. Ta logika dopušta preventivno bombardiranje Palestine jer svi Palestinci imaju potencijal postati teroristi zato što je jedna generacija jednom glasala za dolazak Hamasa na vlast.

"Ljudske životinje"

Zapad će, pritom, prešutjeti da je Izrael financirao Hamas jer im odgovara remetilački faktor koji također odbacuje ideju dviju država. Ignorirat će i činjenicu da je nemoguće da su palestinska djeca koju se ubija glasala za Hamas jer su naprosto bila premlada. Naprotiv, jednom terorist, uvijek terorist, pa tu djecu neki zapadni mediji prozivaju “eksplozivima budućnosti”.

Kad već postane zabrinjavajuće koliko ljudi pogiba, kaže Akkad, drugog treba demonizirati još više, nazvati “ljudskim životinjama”, reći da se “tamo” to ionako stalno događa jer su ti ljudi inherentno divlji, kao da previranja nisu posljedica upravo kolonijalnog naslijeđa i američkih intervencija.

Takav stav nije samo posljedica napada 11. rujna. Akkad ispravno primjećuje da je cijeli zapadni svijet satkan na rasizmu. Amerika je satkana na ropstvu, Europa na kolonijalnom podčinjavanju, a i danas taj odnos centra i periferije živi u vidu ekonomskih migranata. Njima je dopušten pristup centru na najniže plaćenim poslovima pod uvjetom, kaže Akkad, da ostanu nevidljivi, šute i budu zahvalni što smo tako velikodušni prema njima.

Nije čudo što je iz takve perspektive lako uvjeriti ljude da, kad je potrebno, zaborave da su potlačeni ljudska bića.

Očekivano je to od desnice, no Akkad ih u neku ruku smatra iskrenijima od liberala jer ne postoji proturječje u njihovu stavu - oni skupine koje smatraju nižim vrstama otvoreno preziru i ne žele da postoje. No, liberali hine empatiju, u obraćanjima izražavaju duboko žaljenje zbog žrtava, kažu tragično je, ali alternativa je barbarstvo, a situacija je tako kompleksna.

Liberali kao "manje zlo"

Liberali nemaju nikakvu stvarnu namjeru izazvati poredak i zbog toga ugroziti svoj status. Radije osnivaju radne skupine za islamofobiju i organiziraju događaje za podizanje morala, a usporedno s time otkazuju festivale poput Frankfurtskog festivala iz 2023. na kojem je trebala biti nagrađena palestinska autorica Adania Shibli.

Inače progresivni novinari pišu isprazne članke s pasivnim naslovima pozivajući se odjednom na neutralnost i objektivnost iako sve novinarske nagrade valoriziraju suprotstavljanje moći i raskrinkavanje njezinih negativnih utjecaja, a svatko tko pregrubo osudi Izrael riskira titulu antisemita.

Glavna je poruka isprazne liberalne retorike da su liberali “manje zlo” i kad pomislimo da gubimo vjeru u njih, dovoljno je da nas podsjete “da nema nas, zamisli što bi se dogodilo”. No, Akkad s pravom navodi da je došao trenutak u kojem relativno manja šteta više ne može poništavati apsolutno zlo.

Od nas se očekuje da nastavimo sa životom jer liberalna klasa ne može shvatiti što bi nam to nekakav Palestinac imao ponuditi, a za što bi bilo vrijedno ugrožavati svoju ugodu. Liberali, zabrinuti za vlastiti interes, ne mogu pojmiti ideju ljubavi i solidarnosti prema drugima te odustajanje od vlastitog komfora zbog osjećaja pravde.

Ironija je, pritom, što će uskoro uslijediti trenutak kad više neće biti moguće održavati fasadu. Dolazi trenutak kad će se trebati suočiti s činjenicom genocida, činjenicom da su Amerikanci slali bombe koje su bacane na Palestinu, a bivši se potpredsjednik Mike Pence na njih potpisao.

Je li osjećaj morala dovoljno snažan?

Onda tek slijedi pravo licemjerje. Svi će tvrditi da su oduvijek bili protiv toga, ali nisu mogli znati da je situacija bila tako strašna. U poznatoj retorici, kaže Akkad, dok se nasilje događa, urođenik je terorist i od njega se očekuje tek plemeniti otpor. Kad je dovoljno urođenika ubijeno, njihov se otpor veliča.

Iluzorno je vjerovati da će se ovakav sustav promijeniti iznutra jer za to nema nikakav poticaj dok god svi zajedno okrećemo oči od genocida Palestinaca i upravljamo ih drugdje, u ovom slučaju, primjerice, k Euroviziji.

Akkad podržava i aktivni otpor poput prosvjeda i blokada, no još više zagovara negativni otpor. Nesudjelovanje u konzumerizmu. Odbijanje ignoriranja. Koliko god maleni bili, takvi činovi odskaču od normalnosti koju se zahtijeva i vježbaju mišiće otpora.

Istodobno, zbunjuju sustav koji se boji da će zajednica koja zatraži malo pravde možda u nekom trenutku zatražiti još više pravde, što znači kraj njegove premoći. Što god rješenje bilo, Akkadov apel vrlo je uvjerljiv i sjajno funkcionira kao poziv Zapadu na buđenje. Ostaje pitanje je li osjećaj morala dovoljno snažan da ugrozi pristanak na tuđu, ali i na svoju opresiju u zamjenu za potrošačka dobra.