Neke su novije studije pokazale kako homofobni incidenti ili život u neprijateljskom i homofobnom okružju mogu imati štetne posljedice za zdravlje. Istraživanje o kojemu se u posljednje vrijeme najviše pisalo u (LGBT) medijima liječnička je teza iz kliničke psihologije autora Michaela Benibguia sa Sveučilišta u Concordiji pod naslovom "'Mental Health Challenges and Resilience in Lesbian, Gay, and Bisexual Young Adults: Biological and Psychological Internalization of Minority Stress and Victimization".

U toj je tezi Benibgui uzeo u obzir psihosocijalne i neuroendokrine čimbenike koji mogu utjecati na mentalno zdravlje mladih lezbijki, gejeva i biseksualaca. Drugim riječima, pratio je skupinu mladih ljudi, promatrao u kakvim uvjetima žive i njihova iskustva te je procijenio njihovo mentalno i fizičko zdravlje.

Razlog tom istraživanju učestala su izvješća o tome kako su mlade lezbijke i gejevi depresivniji, tjeskobniji, a posebno je alarmantna visoka stopa samoubojstava upravo u toj skupini (premda postoje i studije u kojima je zaključeno kako su oni isti kao i drugi njihovi vršnjaci), no uglavnom je nepoznanica zašto je tome tako. Zato je Benibgui ispitao brojne rizike iz životnog okruženja i preventivne faktore koje je pokušao povezati s (mentalnim) zdravljem.

Otkrio je da LGB tinejdžeri koji žive u homofobnom okružju, odnosno oni koji zbog svoje seksualnosti često dolaze u sukobe, koji su bili žrtvama nasilja ili diskriminacije, pate od internalizirane homofobije te da imaju povećano lučenje kortizola – hormona stresa. Ta dva faktora u kombinaciji rezultiraju depresijom i suicidalnim mislima.

Zaključak je jednostavan – život u uvjetima zbog kojih imate nisko mišljenje o sebi, nedostaje vam samopouzdanja i stalno vas uvjeravaju da ste manje vrijedni definitivno je poguban za zdravlje.

Srećom, istraživanje je pokazalo i drugu stranu medalje: LGB tinejdžeri koji žive u pozitivnim okruženjima nemaju nikakvih problema. Čak i ako doživljavaju diskriminaciju ili maltretiranje, ne zapadaju u depresiju i ne pate od internalizirane homofobije jer im prijatelji i obitelj pružaju potporu.

Valja priznati da zaključci studije nisu pokazali ništa novo ni revolucionarno jer logično je da život u bilo kakvom nasilnom okružju ne može biti ni zdrav, ni kvalitetan. Unatoč tome, potrebno je provesti daleko više takvih istraživanja u raznim LGBT skupinama  i s njima izići u javnost jer i to je jedan od načina borbe protiv homofobije, pa i mogućnost da se u tom smislu promijene politička volja za rješavanje takvih problema i, naravno, zakonodavstvo.

(Ilustracija: newsantaana.com)