Zar na cijelom svijetu nije bilo mjesta za moje dijete? Nikad se to neće prestati pitati Melek Okan, majka transrodne İrem koja je brutalno ubijena 2010. godine u Bursi.

To potresno pitanje stoji na internetskoj stranici revolucionarnog turskog dokumentarca "Moje dijete" u kojemu se pojavljuju roditelji LGBT djece, snimljenog u produkciji organizacije LISTAG (Lambda Istanbul LGBT Solidarity Association) koja prijateljima, obitelji i roditeljima LGBT osoba pruža solidarnost i potporu.

Riječ je o svojevrsnom "coming outu" sedmero roditelja iz Istanbula koji govore o roditeljstvu, odrastanju svoje djece, spoznajama o njihovoj seksualnoj orijentaciji te onome što je uslijedilo: poricanju, traumama, osjećaju bespomoćnosti, strahu i konačnom prihvaćanju.

U konzervativnom društvu kakvo je tursko, morali su se suočiti sa strahom od toga "što će drugi reći" te i sami "izići iz ormara" pred prijateljima, vlastitim roditeljima i ostatkom obitelji. Kažu i kako su sretni što su njihova djeca to podijelila s njima, ističući kako su im upravo ona u procesu prihvaćanja bila najbolji učitelji.

U LISTAG-u smatraju kako je jedan od najefikasnijih načina borbe protiv homofobije i transfobije upravo istupanje roditelja u javnosti, kako bi se njihov glas čuo što dalje i pomogao drugima u procesu (samo)prihvaćanja.

Inače, Turska ne priznaje istospolne zajednice, a lezbijke i gejevi ne smiju služiti vojsku. Također ne postoji nijedan antidiskriminacijski zakon koji bi ih štitio, stoga su, primjerice, i otkazi zbog seksualne orijentacije uobičajeni.