Brojne europske zemlje imaju stroge zakone o medicinski potpomognutoj oplodnji, a nedavne sudske presude daju naslutiti kako se u skorije vrijeme to neće promijeniti. Primjerice, Francuska i Italija ženama bez partnera i lezbijkama ne dopuštaju umjetnu oplodnju.

Nadalje, Austrija i Italija su među zemljama koje zabranjuju darivanje jajnih stanica i sperme za IVF, dok u Njemačkoj i Norveškoj nije dozvoljeno darivati jajne stanice, ali spermu jest.

Jedna od najliberalnijih država svijeta, Švedska, od parova zahtijeva stabilnu vezu od najmanje godine dana kako bi se mogli kvalificirati za liječenje neplodnosti. Švicarska, među ostalim zemljama, od parova traži da budu vjenčani. I u gotovo svim zemljama Europe, osim Ukrajine, surogat-majčinstvo nije dozvoljeno, piše Fosters.

Dr. Francoise Shenfield, stručnjakinja za probleme s neplodnošću na University College London, smatra kako su ti zakoni zastarjeli: "O medicinskim tretmanima i odlukama vezanim uz njih trebaju odlučivati liječnici, a ne suci. Zabrana darivanja jajnih stanica i sperme diskriminacija je neplodnih parova, premda postoje valjani razlozi za uskraćivanje tretmana nekim pacijentima, primjerice ženama starijim od 50 godina."

Europska ograničenja u Americi bila bi nezamisliva

Europski su zakoni suprotni onima u SAD-u, Australiji, Brazilu i Kanadi, gdje su ograničenja relativno malobrojna. Štoviše, stručnjaci procjenjuju kako tisuće Europljanki i Europljana svake godine putuju u druge zemlje na umjetnu oplodnju, premda točne brojke nisu poznate. Među njima je i golem broj žena bez partnera koje u matičnim zemljama nemaju pravo na umjetnu oplodnju, kao na primjer u Švedskoj, Njemačkoj i Italiji.

Marie Eriksson, 36-godišnja samohrana majka iz Švedske, ta ograničenja smatra posljedicom predrasuda: "Imanje djeteta nije pravo nego mogućnost koja ne bi smjela biti zabranjena samo zato što netko nema partnera."
Nakon što je odlučila postati majkom, otputovala je u jednu dansku kliniku. Kaže kako je alternativa bila jedino "pokupiti stranca u nekom klubu". Kći Sonju rodila je 2008. godine i danas kaže kako je sav trud bio vrijedan toga, a bila je na čak sedam tretmana.

Razlozi strogih ograničenja razlikuju se od zemlje do zemlje. Neke od njih brine "neprirodan" odnos između darivatelja, roditelja i djece, a druge imaju religijske ili kulturološke razloge.

Dr. Norbert Gleicher, direktor Centra za humanu reprodukciju u New Yorku kaže kako gotovo 40% njegovih pacijenata dolazi iz drugih zemalja, a ponajviše iz Europe. Dodao je i kako je "posve zbunjen stavom nekih europskih zemalja o IVF-u".

Švedska trenutačno razmatra mogućnost umjetne oplodnje za žene bez partnera, a Eriksson kaže kako silna ograničenja više uopće nemaju veze sa stvarnošću. "Danas postoji toliko različitih obitelji da se zakoni i odredbe više ne mogu temeljiti na tradicionalnim obiteljskim modelima", tvrdi.

Liječenje neplodnosti kao tabu

Nacistička prošlost Njemačke, kad su liječnici prisilno sterilizirali ili eutanazirali ljude s ciljem eliminiranja nasljednih bolesti, još je uvijek neugodan kamen spoticanja za tamošnje zakonodavce koji i dan-danas zbog toga nevoljko izglasavaju zakone o postupcima koji uključuju embrije.

Druge zemlje opterećene su religijom. Francuska i Italija imaju snažne povijesne veze s Rimokatoličkom crkvom koja zabranjuje IVF, ponajviše zato jer taj postupak može uključivati uništavanje embrija. Crkva se također protivi umjetnoj oplodnji jer vjeruje kako bi do začeća moralo doći "isključivo prirodnim seksualnim činom između muža i žene".

Zanimljivo je da su talijanski zakoni do 2004. godine bili relativno fleksibilni, što je dovodilo do trudnoća u žena starijih od 60 godina te porasta "iznajmljivanja" maternica. Novi zakon koji su podržale vodeće katoličke udruge ograničava darivanje jajnih stanica i sperme i broj embrija, a u potpunosti zabranjuje zamrzavanje embrija. Osim toga, pravo na IVF imaju samo "stabilni heteroseksualni parovi koji žive zajedno te su u dobi pogodnoj za potomstvo".

Talijanski zakonodavci smatraju kako bi darivanje jajnih stanica "degradiralo žene" i "dovelo do slabljenja strukture čitavog društva".

Lezbijke i gejevi još su uvijek građani drugog reda

Kad su posrijedi gej i lezbijski parovi, u Francuskoj, Italiji, Švicarskoj i nekim drugim zemljama, samo jedan partner/ica može postati zakoniti otac ili majka djeteta.

"Takvim se ograničenjima lezbijkama i gejevima poručuje da su građani drugog reda te da se dijete mora odgajati u tradicionalnoj obitelji", kaže Angelo Berbotto, odvjetnik i privremeni tajnik NELFA-e, najveće europske organizacije lezbijskih i gej obitelji.

Protivnici pak tvrde kako nacionalni zdravstveni sustavi "nisu obvezni omogućiti umjetnu oplodnju za istospolne parove".

Direktor Europskog centra za pravo i pravdu (ECLJ), kršćanske grupe koja lobira pri europskim zakonodavnim tijelima, Gregor Puppinck, iznosi "argumente" koje smo mogli čuti već bezbroj puta, primjerice da im je najvažniji "interes djeteta koje zaslužuje ne imati dva oca ili dvije majke" te kako "želja za reprodukcijom ne podrazumijeva pravo na roditeljstvo".

Kad su talijanske državljanke Giuseppina La Delfa i Raphaelle Hoedts odlučile proširiti obitelj, znale su da će to podrazumijevati put u inozemstvo. Zato su otišle u Belgiju i nakon više od šest tretmana La Delfa je 2003. godine rodila kći Lisu-Marie.

"Bilo je vrlo teško i stajalo nas je mnogo novca, ali to je bio jedini način", priča La Delfa, 49-godišnja učiteljica. "Ali ništa nam nije bilo važnije od toga."

Smatra i kako su zabrane umjetne oplodnje za lezbijke i gejeve ne samo zastarjele, već i neučinkovite.

"Vlasti misle da postoji samo jedan način da se postane roditelj i ne shvaćaju da će ljudi napraviti sve što je u njihovoj moći da zasnuju obitelj ako to stvarno žele."