Jednom davno, još u mojim "počecima", imala sam prekrasnu djevojku. Ženu koja me obožavala, koju sam ja voljela onoliko koliko sam tada znala voljeti ženu. Tajno. I unatoč dužini naše veze i činjenici da je ona bila sve što u životu trebala i željela, nisam se nikako mogla prihvatiti kao takva i priznati tu vezu. Ona je čekala, koliko je mogla; preko svih svojih granica. I napokon otišla 

Bez riječi. U svoj svijet, gdje je netko danas, vjerujem, voli kako zaslužuje. Godine su prošle, život me naučio svašta. Naučila sam i prihvatiti se bez straha, ali i dalje nisam vidjela čemu toliko buke oko toga. Zar je to baš toliko bitno? Dok nisam zavoljela ponovno i jednog se dana tiho izvukla iz kreveta i donijela joj kavu. Sjedila sam i čekala da je miris kave probudi , a znala sam da hoće. Zapetljana u svojoj kosi, spavala je na trbuhu, nestvarno lijepa. U potpunosti zaljubljena, čekam taj tren kad otvori snene oči, pogleda me i zatraži da dođem i poljubim je za dobro jutro i dok to činim, ona  rukom već pokušava dohvatiti šalicu.

Svaki put kaže da mi je kava očajna i da nemam pojma, a vidim da uživa u svakom gutljaju. Kad zapali prvu cigaretu, pogled joj se razbistri i pita me uvijek isto: što bih željela raditi danas. Pa ja bih željela cijeli dan ostati u krevetu, ali znam da ona voli nešto novo, nešto što će je zaokupiti i o čemu će mi pričati danima.

– Želim te upoznati sa svojim prijateljima.
– Kao svoju curu?
– Da, naravno.
– Ne.
– Što ne? Ne želiš ih upoznati ili ne želiš da se zna da smo zajedno?

Kaže da ne želi da se to zna. Da bi to moglo štetiti njezinom poslu i da o tome uopće ne trebamo više razgovarati. Ja sam razočarana preko svake mjere i razumijem njen strah, ali to su moji prijatelji, oni su pouzdani, ja im vjerujem. Možda da ih prvo upozna i da onda... kad stekne povjerenje u njih?

– Ne. Nikad.

Nikad? Jebote, kako je to dugo. Zar me se srami? Nisam dovoljno dobra za nju? Mjesecima smo zajedno, pa što sam joj ja, k vragu? Kaže da me voli, iskreno i potpuno, ali nikad neće javno priznati. Ako se ne mogu s tim nositi, bolje da odmah prekinemo.

Ali ja ne želim prekinuti, ja želim do kraja svog života gledati baš nju kako se budi, kako pije svoju jutarnju kavu. Slušati je kako mi priča potpuno nebitne stvari, tako dugo dok mi ih priča, dok govori, dok me gleda svojim sjajnim smeđim očima. Obukla se i otišla. Kaže, mora na posao i neka je to više ne pitam. Neka odlučim što mi je bitnije. Neka odlučim... I osudim se na život bez nje? Ili nju bez mog života? Odlučila sam i karmički se krug zatvorio. Što sam učinila drugome, učinjeno je meni.

Božić je, svijet je lijep i sjajan, snijeg zameće moje tragove u njezinoj ulici, kao što je i nekad njezine u mojoj. Tih 206 koraka. Kiše će ih u proljeće isprati, ljetno sunce osušiti i jesen će donijeti sjećanje. Ni bolno ni sretno, samo još jedno u nizu. Božić će zasjati opet, svijet će opet biti lijep, ja ću ga jednako voljeti i ovo svoje ludo srce koje sanja sve dok živi.