Foto: savez-spuh.hr

Klinička psihologinja Iva Žegura pionirka je bavljenja problemima LGBT populacije unutar domaće psihologijske struke. Iza nje su dugogodišnji rad u psihološkom savjetovanju, brojne znanstvene publikacije, ali i prva knjiga  posvećena "coming outu" na hrvatskome jeziku.

Sa Žegurom, upravo pristiglom s londonske konferencije A Stranger In My Own Body, posvećenoj rodnim disforijama kod djece i adolescenata, razgovarali smo o brojnim temama koje se tiču mentalnog zdravlja LGBT populacije.

Prve kontakte s LGBT osobama imali ste još kao studentica i članica uredništva studentskog časopisa FAKKAT. Kako danas LGBT osobe mogu doći do besplatnog psihološkog savjetovanja?
– Da, početak nije bio lagan. U Klubu studenata Filozofskog fakulteta grupica nas studenata psihologije pokrenula je časopis FAKKAT te su studenti uredništvo vrlo brzo prepoznali kao sigurno mjesto gdje su se uvažavale i poštivale različitosti, koje su, uostalom, stvarale časopis FAKKAT. Isto tako, bili smo na neki način sigurna veza s kolegicama i kolegama koji su radili u različitim savjetovalištima i bili afirmativni prema LGBT osobama te smo poznavali sve zainteresirane studente koji su tražili savjetovanje na njih i uputiti. Bio je to pravi "underground" jer su mnoge osobe koje su se javljale za savjet ili preporuku nažalost nerijetko iskusile na svojoj koži tzv. konverzivnu ili reparativnu terapiju zbog svoje seksualne orijentacije kada su se, bez prethodnog informiranja i s punim povjerenjem, obraćali po pomoć uglavnom psihijatrima. Izvan fakulteta, bio je to još uvijek period "mračnih 90- ih" kada imati bilo kakav vlastiti stav drugačiji od propagiranog autoritetom na vlasti nije baš bilo poželjno, naročito kada se radilo o društveno osjetljivim pitanjima, a naravno da su i svi drugačiji oblici seksualne orijentacije od heteroseksualne u društvu jasno bili stigmatizirani i osuđivani. Danas je ipak drugačije.

Uz zalaganje NGO- a koji se bave ljudskim pravima, seksualnim i rodnim manjinama te nekolicine nas psihologa i psihologinja, praksa se ipak promijenila, barem što se tiče psihologa i njihovog pristupa LGBT osobama. Kroz različite radionice, stručne simpozije, okrugle stolove i predavanja na konferencijama, kongresima, na fakultetu te u javnosti pokušali smo intenzivno informirati kolege i kolegice te društvo unatrag zadnjih desetak godina o prirodi homoseksualnosti, približiti znanstvene stavove struke prema različitim seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima, dati smjernice dobre prakse i afirmativnoga rada te etička stajališta o radu psihologa s pripadnicima i pripadnicama seksualnih i rodnih manjina.
{pullquote}Kriza je dovela do toga da su mnogi projekti ne samo LGBT NGO- a, već općenito nevladinih organizacija, praktički svedeni na minimum{/pullquote}
Tako su i LORI- ce napravile prvu listu LGBT afirmativnih psihologa i psihoterapeuta koji posjeduju znanja i vještine vezane za posebne izazove s kojima se susreću LGBT osobe tijekom svoga životnog vijeka. No, kriza je dovela do toga da su mnogi projekti ne samo LGBT NGO- a, već općenito nevladinih organizacija na kojima su bili angažirani i stručnjaci i stručnjakinje u području mentalnog zdravlja blokirani ili ne dobivaju financijsku podršku od strane države i stranih fondacija te se rad savjetovališta u kojima su LGBT osobe i njihovi članovi obitelji mogli doći na besplatno savjetovanje, sudjelovati u različitim radionicama, praktički su svedeni na minimum. Postoji nekoliko savjetovališta poput TESE, Savjetovališta za studente pri Filozofskom fakultetu gdje je moguće besplatno zatražiti psihološku pomoć i podršku. Srećom, klinički psiholozi sada mogu raditi savjetovanje i psihoterapiju na tzv. "crvenu uputnicu" te postoji mogućnost da LGBT osobe dobiju različite oblike psihološke podrške i tretmana besplatno ukoliko su zdravstveno osigurane.

Foto: Nacional

Strah zbog skrivanja uzrokuje anksioznost i depresivne poremećaje

U svojstvu psihologinje i gestalt apsolventice već godinama pružate stručnu pomoć mnogim mladim osobama LGBT orijentacije. Od kojih traumatskih iskustava uzrokovanih stigmatizacijom i neprihvaćanjem njihove orijentacije oni najčešće pate i koje su se terapije/metode pokazale najučinkovitijima u savjetovanju i terapiji?
– Najčešće su to anksiozni i depresivni poremećaji zbog skrivanja vlastite seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Strah od toga da obitelj i prijatelji neće prihvatiti seksualnu orijentaciju ili drugačiji rodni identitet. Mlade osobe ovisne o roditeljima i emocionalno i ekonomski strahuju da ih roditelji ne odbace, ne otjeraju od kuće, ne povedu negdje na "pokušaj liječenja". Tu je i strah od toga kako će se eventualno razotkrivanje seksualne orijentacije odraziti na odnose s vršnjacima u razredu, s kolegama na fakultetu ili na radnome mjestu. Osobe strahuju od negativnih posljedica, kako učenici, tako i studenti i radnici jer još uvijek, svjedoci smo svakodnevno, postoji snažna netrpeljivost prema LGBT osobama u našemu društvu koja se ogleda ponajviše u širenju različitih dezinformacija o prirodi seksualne orijentacije i drugačijih rodnih identiteta, a što onda dovodi do različitih oblika što otvorene, a što prikrivene diskriminacije (vršnjačko nasilje, izrugivanje, blokiranje akademskog ili napredovanja na radnome mjestu,... pa sve do ozbiljnih oblika fizičkog nasilja s kobnim posljedicama po život LGBT osoba).

Slijede teme vezane za coming out, razrješavanje internalizirane homofobije, pitanja vezana za razvoj LGBT identiteta i integraciju ovoga identiteta s ostalim identitetima osobe. Naravno, ljubav, pitanja kako i gdje pronaći partnera/ partnericu, kako izgraditi i sačuvati vezu u netolerantnom i netrpeljivom društvu česte su teme s kojima LGBT osobe dolaze u savjetovalište. Tu je i klasična depresija nakon slomljenog srca kada je LGBT osobama često teško pomiriti se s time da je vezi kraj. Javljaju se pitanja, kako dalje, hoće li osoba ikada moći naći novog partnera ili partnericu.
{pullquote}Svjedoci smo da postoji snažna netrpeljivost prema LGBT osobama u društvu koja se ogleda u širenju dezinformacija o prirodi drugačijih rodnih identiteta, što dovodi do različitih oblika otvorene i prikrivene diskriminacije{/pullquote}
Situacija se čini prilično bezizlazna i beznadežna kada je perspektiva traženja nove osobe u startu svedena na nekolicinu LGBT-friendly kafića, klubova i drugih mjesta za izlaske te kada se zbog straha od diskriminacije jako mnogo osoba "skriva". Stariju populaciju jako muči "nevidljivost" i snažan osjećaj straha vezan za sve potencijalne situacije u kojima se njihova seksualna orijentacija može razotkriti. Nadalje, tu je tzv. ageizam koji je prisutan i u LGBT svijetu te možda još pogubnijeg učinka jer starijim LGBT osobama nedostaju klasične mreže socijalne podrške. Često se osjećaju usamljenima i depresivnima nakon smrti partnera.

Propitivanje roditeljstva na ulasku u zrelu dob

Osim toga, odrastali su u dobu koje je zakonski sankcioniralo homoseksualno ponašanje, u dobu koje je jasno ukazivalo da je homoseksualnost perverzija i bolest zbog koje se npr. oslobađalo služenja vojnog roka, liječilo u psihijatrijskim bolnicama, tako da nose veliki osjećaj srama u sklopu svoje internalizirane homofobije. Problemi su i oni egzistenicjalni, nemogućnost nasljeđivanja imovine pokojnog partnera ili partnerice. Oni na pragu ulaska u zrelu dob dolaze na psihološki tretman kako bi propitali svoju želju za roditeljstvom, odvagnuli moguće načine na koje mogu postati LGBT roditelji, strahove vezane za podizanje djece u istospolnoj obitelji u Hrvatskoj te kako ostvariti roditeljstvo i uskladiti roditeljsku ulogu s ostalim ulogama koje imaju u životu. Zapravo, prvi val gay baby booma u Hrvatskoj krenuo je u proteklih par godina. Ono što je važno jest da je stručna osoba u području mentalnog zdravlja, ali i općenito zdravstvenog sustava te na razini svih sustava i institucija gdje se osobe mogu obratiti za različit vid pomoći, educirana kako u pojedinom psihoterapijskom pravcu ili iz područja savjetodavnog rada, tako i o specifičnim izazovima s kojima se susreću LGBT osobe te o afirmativnome radu s pripadnicima i pripadnicama LGBT manjine.

Ne postoji jedan ispravan i najbolji pristup unutar psihoterapijskih pravaca, niti čarobnih pet koraka do sreće pa tako ni neki univerzalni pristup za tretman problema s kojima se suočavaju LGBT osobe. Možemo reći da je to skup znanja i vještina o homoseksualnosti, problemima i potrebama LGBT osoba te upoznatost stručnjaka s recentnim znanstvenim istraživanjima na području ljudske seksualnosti, seksualnih i rodnih manjina, prije svega različitih psiholoških aspekata seksualne orijentacije te etičkih načela za afirmativan pristup LGBT osobama što čini dobru kliničku psihologinju, psihijatra, psihoterapeutkinju ili savjetovatelja. Također, odabir psihoterapeutskog pravca pa prema tome i psihoterapeutkinje, ovisi i o razini do koje želite razriješiti svoj problem- Različite tehnike samopomoći koje se plasiraju kroz mnogobrojne priručnike iz popularne psihologije sadrže mnoštvo netočnih informacija, hrpu mitova iz popularne psihologije, često svojim bombastičnim načinima zavedu čitatelja na pomisao da im mogu pomoći, dogodi se da pet koraka djeluje kod nekoga, kod drugoga ne te to može dovesti do samo veće nelagode, tjeskobe, depresije, psihološkog distresa od onoga kojega je prouzrokovao prvobitan problem, a psihološka šteta koju proizvode različiti upitni priručnici za samopomoć te omnipotentni gurui i gatare koji propagiraju da imaju rješenja za svaki problem goleme su.

Foto: Matej Čelar za Zagreb Pride

Angažirani ste u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, pročelnica ste sekcije za kliničku i zdravstvenu psihologiju te dopročelnica Sekcije za psihologiju seksualnosti i psihologiju roda Hrvatskog psihološkog društva. Kako se u posljednjih deset godina među psihologijskom strukom mijenjao i razvijao odnos prema seksualnosti LGBT osoba i njihovim potrebama? Jeste li od nekoga od domaćih i inozemnih kolega doživjeli izravne ili prikrivene oblike omalovažavanja zbog činjenice da se bavite temama LGBT zajednice?
– Od strane inozemnih kolegica i kolega doživjela sam uvijek samo pozitivna iskustva i podršku u onome što radim. Prepoznali su moja nastojanja te imam veliku podršku vodećih inozemnih stručnjaka koji se bave LGBT pitanjima u okviru mentalnog zdravlja i osobno i profesionalno te njihovo veliko razumijevanje da nije bilo lako otvoriti temu unutar vlastite struke što se tiče rada psihologa s LGBT populacijom s obzirom na vrlo homofobno i tradicionalno društvo i to praktički na početku profesionalne karijere kao kliničke psihologinje.

Što se tiče odnosa struke i suradnje struka u području mentalnog zdravlja, naročito psihijatara, u Hrvatskoj, bilo je nekoliko negativnih iskustava u smislu omalovažavanja općenito bavljenja temom seksualnosti u odnosu na neke druge teme kojima se bave klinički psiholozi u svojoj praksi kao što je npr. depresivno stanje, suicidalnost, pokušaj kompromitiranja kompetencije zbog eventualne pristranosti, što je prilično apsurdno jer stav struke ne dajem osobno, već iznosim ono što je prije mene struka spoznala u Europi i svijetu kroz svoje institucije, krovna stručna društva na temelju višegodišnje istraživačke djelatnosti i prakse pa ako prihvaćamo i težimo imati primjerice razinu znanja i vještina u radu s umirućima u palijativnoj skrbi ili u radu s onkološkim bolesnicima, onda težimo imati istu razinu znanja i vještina i u radu s LGBT populacijom te usvojiti primjere dobre prakse i koristiti se metodološki jakim istraživanjima, biti svjestan metodoloških manjkavosti istraživanja i ograničenja generalizacija bez obzira na problem kojim se kao struka bavimo.

U Hrvatskoj se pokušavaju iskriviti znanstvene činjenice i ono što kaže struka

Ponajprije mislim da trebamo učiti od najjačih što se tiče znanja, iskustva i najvišeg nivoa uređenosti struke, a to je Američka psihološka organizacija (APA), Europska federacija psiholoških društava (EFPA), također daje jako dobre etičke smjernice. Nadalje, u EU imamo odlična strukovna društva i organizacije koje su jasno odredile koje su zakonitosti struke po kojima se psiholozi trebaju ravnati glede različitih tema.

Što se tiče ovih negativnih iskustava na domaćoj stručnoj sceni, doživjela sam ih od kolegica i kolega koji osobno imaju negativan stav prema drugačijim seksualnim orijentacijama. Osobno, svatko ima pravo misliti i osjećati što želi, no kao psiholog ili klinički psiholog ili psihoterapeut stav je jasan, a to je stav znanosti i struke i samo on može biti izrečen kada osoba nastupa iz pozicije stručnjaka. Pokušaji kod nas da se iskrive znanstvene činjenice i stavovi struke, isti je kao da mi u Hrvatskoj proglasimo da konstanta za gravitaciju ovdje nije ista kao u ostalom dijelu svijeta. Ili, u SAD- u imate Flat earth society čiji članovi tvrde da je Zemlja ravna ploča jednako kao što imate gospođu koja zastupa da postoje "erototoksini" te koja širi kvaziznanstvene neistine o zdravstvenom odgoju i ljudskoj seksualnosti.{pullquote}Pokušaji kod nas da se iskrive znanstvene činjenice i stavovi struke, isto je kao da mi u Hrvatskoj proglasimo da konstanta za gravitaciju ovdje nije ista kao u ostalom dijelu svijeta{/pullquote} Zanimljivo, bi bilo vidjeti što bi matematičari, fizičari i strojari kod nas, bez obzira na svoj svjetonazor rekli da im neka politička opcija napravi turneju s ekipom koja želi uvjeriti naciju da je Zemlja ravna ploča i da je krivo sve ono što piše u školskim udžbenicima o Zemlji kao sferi. Nažalost, pojedinci unutar medicinske struke i psihologije pokušavaju vrlo pravocrtno prikazati i spoznaje o seksualnosti u Hrvatskoj.

Zašto je, prema Vašem mišljenju, psihologijska struka često marginalizirana u donošenju akata od presudne važnosti za prevenciju i mentalno zdravlje građana? Naime, hrvatski psiholozi i psihologinje nisu bili angažirani u izradi kurikuluma od strane Agencije i Zdravstvenog odgoja.
– Nažalost, u našem društvu uloga psihologa nije prepoznata te smo kao struka marginalizirani u svim sustavima u kojima psiholozi rade. Sada se već osjećam kao pokvarena ploča, jer ne znam koliko puta sam već javno iznijela ovu rečenicu, koliko puta smo je puta od strane struke artikulirali prema mnogim nadležnim državnim institucijama i opet ništa! Što više reći kada država nije prepoznala ulogu psiholoških timova za krizne intervencije te omogućila njihovo uspostavljanje te sustavnu financijsku podršku istih. Tako smo se, za vrijeme nedavnih poplava, sami organizirali unutar različitih državnih sustava, stručnih društava (Hrvatsko psihološko društvo, Hrvatska psihološka komora, Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske, Društvo za psihološku pomoć) te organizirali pružanje psihološke pomoći nastradalima. Jednim, no vrlo malim dijelom, to je zato što smo mlada struka, Hrvatska psihološka komora nedavno je proslavila 10 godina djelovanja, a Hrvatsko psihološko društvo svoju šezdesetu obljetnicu. Vrlo je očito da nadležne institucije u društvu ignoriraju i ne kontaktiraju struku čiji bi članovi u prvome redu trebali kreirati programe namijenjene prevenciji i zaštiti mentalnog zdravlja građana i građanki. S druge strane, dominantne, starije i glasnije struke u sustavu drže svoje pozicije i autoritet, a što je upravo dovelo do mnogobrojnih propusta zbog njihove manjkave kompetentnosti u kreiranju preventivnih programa koji pripadaju u domenu psihologije kao što smo se mogli osvjedočiti s programom famoznog zdravstvenog odgoja.
{pullquote}Ne postoji jedan ispravan i najbolji pristup unutar psihoterapijskih pravaca, niti čarobnih pet koraka do sreće pa tako ni neki univerzalni pristup za tretman problema s kojima se suočavaju LGBT osobe{/pullquote}

Koliko je ukupno psihologa angažirano u sustavu javnog zdravstva u RH?
– Poražavajuć je položaj kliničkih i zdravstvenih psihologa u sustavu javnog zdravstva Republike Hrvatske. Zaposleno nas je svega oko 225. U usporedbi sa susjednom Slovenijom koja ima upola manji broj stanovnika i duplo veći broj psihologa zaposlenih u zdravstvenom sustavu dolazimo do vrlo poražavajućih podataka. I još jedna mala opaska, kaže se da je najbolji pokazatelj ekonomskog stanja države, bolji i od BDP- a, broj psihologa zaposlenih unutar zdravstvenog sustava. Prema tome, sve vam je jasno.

Klinički i zdravstveni psiholozi u javnom zdravstvu RH su diskriminirana manjina

Diskriminirani smo kao nezdravstveni suradnici u pružanju zdravstvene zaštite s izrazito niskim koeficijentom iako samostalno sudjelujemo u dijagnostičkom i tretmanskom radu s pacijentima, a što znači da zdravstveni djelatnici sa srednjom stručnom spremom imaju bolji status što se tiče plaće i dodataka. Nadalje, ne priznaje nam se specijalizacija iz kliničke psihologije, a što je apsurdno, jer ju je jedno ministarstvo odobrilo, a drugo ne želi priznati da u svome sustavu ima zaposlene specijaliste kliničke psihologije i adekvatno honorirati njihova specifična znanja i vještine. I tu nije kraj, s uvođenjem novih koeficijenata kliničkim psiholozima s doktoratom isto tako nije omogućen odgovarajući koeficijent! Drugim riječima, sustav uopće ne vodi brigu o kliničkim i zdravstvenim psiholozima, o njihovoj edukaciji, statusu, a samim time niti o korisnicima zdravstvenog sustava koji trebaju pomoć kliničkog psihologa. Klinički i zdravstveni psiholozi već desetljećima rade u takvim uvjetima! Dolazimo do jasnog zaključka da su klinički i zdravstveni psiholozi unutar javnog zdravstvenog sustava u RH zapravo diskriminirana manjina!

U posljednje ste vrijeme angažirani i u udruzi za promicanje prava transrodnih osoba, Trans Aid Hrvatska. O kojoj vrsti angažmana je riječ? Koji su trenutačno najveći problemi transrodnih i rodno varijantnih osoba u Hrvatskoj?
– Što se tiče seksualne orijentacije i rodnog identiteta, koji su dva zasebna pojma koji se često miješaju i u stručnim krugovima, problematika unutar kliničke psihologije je povezana. Tako se cijelu dosadašnju karijeru kao klinička psihologinja bavim i problematikom rodno disforičnih osoba. Transrodne i transseksualne osobe koje su pokrenule udrugu Transaid zamolile su me da im iskažem svoju podršku, budem tzv. saveznica od strane struke i zajedno sa njima sudjelujem u osnutku udruge te radu izvršnog odbora. Sada, zbog brojnih obaveza, a i zbog toga što su se oni dovoljno osnažili da sami preuzmu pojedine rukovodeće uloge u tijelima Transaida više nisam u izvršnom odboru, no i dalje se rado odazovem kada me pozovu da im održim predavanje, pomognem oko projekata, napišem kakav dopis od strane struke.

Problemi transrodnih i transseksualnih osoba u Hrvatskoj veliki su jer još ne postoji adekvatna pravna zaštita što se tiče regulacije promjene oznake spola i imena u dokumentima, ali niti adekvatna sustavna i sveobuhvatna zdravstvena skrb za transrodne i transseksualne osobe u Republici Hrvatskoj. Nadam se da će se ovo uskoro riješiti Pravilnikom koji regulira život u drugom rodnom identitetu, ali i odlukama Ministarstva zdravlja koje će zajedno s radnom skupinom psihologa, psihijatara, endokrinologa, kirurga i drugih struka uspostaviti tim stručnjaka kojima se transseksualne i transrodne osobe mogu obratiti s punim povjerenjem, a kako bi dobile potpunu skrb što se tiče mentalnog zdravlja i drugu zdravstvenu skrb.
{pullquote}LGB osobe također padaju u zamku predrasuda prema onima koji su manjina u odnosu na njih, te podliježu pristranostima, što dovodi do marginalizacije T osoba unutar njihove zajednice{/pullquote}
Ubrzo nakon pokretanja ove udruge i istupanja nekoliko T osoba u javnosti porasla je vidljivost ovog dijela LGBT zajednice, što možemo smatrati dobrim početkom, no transrodne osobe dvostruko su diskriminirane – osim diskriminacije društva, često se na njih s podsmijehom gleda i unutar zajednice? Kako mijenjati takvu percepciju?

– Jako je dobro, upravo iz ovog razloga, da u javnosti progovore i transrodne i transseksualne osobe te da tako društvo postane svjesno i njihovih problema te potreba da se aktivnije usmjeri u suzbijanje transfobije. Javnim istupanjem transseksualnih i transrodnih osoba zajednica postaje svjesnija o njihovom postojanju, da su to osobe kao i sve druge, uz to što imaju određenih problema vezano za nesklad toga kako se osjećaju što se tiče rodnog identiteta i tjelesnog izgleda, no da to mogu biti naši susjedi, prijatelji, kolegice, zubarke i doktori, poštar, djeca, rođaci te da kao društvo uvažimo i poštujemo i posebnost njihova iskustva i egzistencije prema njihovim razlikama u polju doživljavanja i ekspresije svoga roda.

Niti LGB zajednica nije lišena predrasuda prema transrodnim osobama

LGB osobe isto padaju u zamku predrasuda i pristranosti prema onima koji su manjina u odnosu na njih te podliježu pristranostima u percepciji i zaključivanju, što onda dovodi do marginalizacije transrodnih i transseksualnih osoba unutar njihove zajednice. Strah od novog taj je koji nas tjera da kategoriziramo i pojašnjavamo si svijet i pojave u svijetu oko sebe, a svatko je od nas sustav koji je u otporu prema promjeni. Kada ne možemo objasniti različitost, nešto svrstati u određenu kategoriju tjeskobni smo, frustrirani i želimo da to razriješimo. Tada često idemo impulzivno i agresivno, umjesto da sebi i drugima oko nas damo vremena, informiramo se, upoznamo i na taj način integriramo novost i različitost u svoj sustav.

Na koji će način Zakon o životnom partnerstvu umanjiti stres i traume koje prolazi većina LGBT građana u Hrvatskoj? Mislite li da će oni koji ne budu željeli ili imali prilike ostvariti takvu zajednicu, biti diskriminirani od države po pitanju prava na zdravstvenu zaštitu, radnih prava...?
– Koliko god je vjerojatno bila stvar političkog ustupka oko ekstremno diskriminirajućeg, sramotnog i krajnje nehumanog referenduma te izrade posebnog zakona, tj. Zakona o životnom partnerstvu, ipak je jasna poruka vlasti sa svakim ovakvim zakonom da se jasno moraju poštivati različitosti te da obespravljivanje jedne skupine nije nešto čime se demokratsko suvremeno svjetovno društvo Republike Hrvatske može ponositi. Prava većine nikako ne mogu ugroziti širenje tih prava na manjinu. Tek tada smo jednaki, tek tada se možemo pozivati na neke više vrijednosti, čovječnost, pravednost, poštenje, mir i tako dalje da sada ne nabrajam pojmove koji se vrlo često danas zlorabe u kojekakvim kampanjama i inicijativama, naročito od strane ekstremističkih tradicionalističkih i konzervativnih grupacija.

Mislim da će ovaj zakon jedino biti barijera istospolnim obiteljima i njihovoj djeci koja su već stvarnost Republike Hrvatske te barijera za priznavanje roditeljstva i prava za buduće LGBT roditelje i njihovu djecu u Hrvatskoj, a strancima koji dođu te se suoče s ovim edemskim primjerom bilo samo konceptualno ili na vlastitom iskustvu, bit ćemo svojevrsno "čuđenje u svijetu" po ovako uređenom pitanju s obzirom na protekli referendum i praktički dvije iste stvari koje znače brak. Ostali elementi istospolne bračne, odnosno partnerske zajednice, trebali bi biti jasno definirani i regulirani ovim zakonom prema onome što ima i heteroseksualna bračna zajednica, a što je dobro. Također, ono čega hrvatska javnost očito da nije bila uopće svjesna jest diskriminacija izvanbračnih zajednica te djece izvanbračnih partnera bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, a za koju se nadam da će biti premošćena novim Obiteljskim zakonom.

Pitanje je jedino koliko će se LGBT osobe osjetiti sigurne sklapati životna partnerstva s obzirom na društvenu klimu, jačanje ekstremističkih desničarskih skupina i očitu nespremnost aktualne vlasti da se s tim suoči. Zakon znači i obvezu državnih institucija da ga provode, da se informiraju, da budu osjetljive na potencijalan mjesta diskriminacije i da zaštite tu populaciju. Primjena ovog zakona znači organiziranje nas šačice psihologa da osmislimo i pojedine programe na razini društvene zajednice kako bi se primjena zakona olakšala svima, i LGBT osobama i ostalim građanima koji se drugačije identificiraju. Pitanje je samo, imaju li za to nadležne institucije, a prije svega vlast sluha. U suprotnome, i ovaj zakon, pretpostavljeno dobro nastojanje u njegovoj osnovi i cijela popratna priča oko njega slomit će se na svojim slabo postavljenim temeljima.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.