Osnova je svakog aktivizma skretanje pažnje na probleme koji pogađaju pojedinca ili određenu skupinu ljudi. I, naravno, pokušaj rješavanja tih problema kroz svoje djelovanje. Kada je skupina za koju se boriš nepostojeća, ili je barem tako percipirana, prvi i najbitniji korak je davanje do znanja gradu i svijetu da ta skupina postoji.

Tako je u svom početku LGBT aktivizam u Hrvata imao primarnu zadaću osvještavanje o postojanju LGBT zajednice. U prijevodu, autanje na individualnoj i kolektivnoj osnovi.

Međutim, nije se predvidjelo, vjerojatno se nije niti moglo, da izlazak iz ormara neće značiti i automatsku emancipaciju. Autanje bih definirao kao priznanje i pokazivanje sebi i svijetu da jesi peder. Emancipacija bi bila osvještavanje da vlastito uklapanje ili neuklapanje u stereotipe o LGBT zajednici nije kvalitativna kategorija koja bi nekoga učinila "pravijim" ili "krivijim", boljim ili lošijim, prihvatljivijim i manje prihvatljivijim pederom. Emancipiranje bez autanja ne može postojati. Autanje bez emancipiranja može postojati. A bojim se, najčešće i postoji u tom obliku.

Tri faze emancipacije

Prije emancipiranja kao pripadnika određene grupe, potrebno je identificirati se kao pripadnik ili pripadnica te grupe. Time smo napravili prvi korak. Nakon toga slijedi emancipiranje nas kao pojedinaca koji smo, onako usput, pripadnici određene grupe. Pederi u ovom slučaju. Vlastitom emancipacijom ujedno pomažemo i emancipaciji grupe općenito.

Kod mene je ta emancipacija tekla u tri faze. Prva je, logično, upoznavanje grupe kojoj pripadam i nalaženje poveznica pomoću kojih se mogu identificirati kao njezin član. Druga faza je bila faza individualizacije, odnosno deidentifikacije. Odbijanje mogućnosti da s pederima imam išta zajedničko, osim seksualne orijentacije, te da zapravo niti ne pripadam u tu grupu. Treća faza je bila ponovno prihvaćanje i sebe i pedera oko sebe. Faza u kojoj moja pripadnost pederima kao općenitom pojmu niti malo ne narušava moju individualnost. Niti moja individualnost znači da zbog ne bih mogao ili ne bih trebao biti "punokrvni pripadnik pedera". Ili da sam manje čovjek jer sam i peder.

Česte izjave tipa "za tebe ne bih nikada rekao da si peder", odjednom počneš doživljavati kao kompliment. Na kraju krajeva, kao dokaz i opravdanje za vlastitu tvrdnju da si potpuno drugačiji od baš svih ostalih pedera

Ne znam kako kod ovih mlađih, ali dok sam ja shvaćao da sam peder, nisam poznavao nikoga s istim "problemom". Dapače, prvi peder s kojim sam popričao više od dvije rečenice i neko dulje vrijeme proveo u njegovoj blizini bio je moj prvi dečko.

Period od godinu dana između prekida s curom (oho, deus ex machina!) i prve veze s dečkom bilo je glavno razdoblje kada je počelo priznavanje samom sebi da sam peder. Čudno je to, imaš dojam da si potpuno normalan, jedino što te napaljuju dečki. Iz okoline na razne načine primaš informacije prema kojima se praktički pitaš jesu li ti pederi uopće ljudi? Znaš da nisu normalni, to sigurno. Postoje li? Kako izgledaju? Imaju li neku kolektivnu svijest? Kako komuniciraju, imaju li neki svoj izmišljeni jezik?

Čekaj malo, pa ti pederi djeluju potpuno normalno!

Ako postoji esperanto, pa valjda postoji i pederanto!? I onda se dogodi prosvjetljenje, vidiš njih nekoliko na hrpi! OK, ovo možda zvuči kao da pričam o grupnjaku, ali nije tako.

Dogodi se ljeto Gospodnje 2006. i prijateljica me pozove u B.P. Club. Kaže, ide podržati frendicu, nastupa u sklopu festivala Queer Zagreb, a zovu se Le Zbor. Rekoh, baš idem! Kao, još uvijek, pravovjerni strejter (izvana) i pravovjerni peder (iznutra). Da vidimo mi kako izgledaju ti pederi!

Kakav šok sam doživio kad sam vidio sve te pedere i lezbe na hrpi! Lele! Smiju se i zafrkavaju, piju pivo, pričaju o raznim temama, nose odjeću, nitko nema rogove na glavi nego kosu. Čekaj malo, pa djeluju potpuno normalno! Osim što su pederi, naravno. I ja za sebe mislim da djelujem normalno. Pa izgleda da čak i time što se identificiram kao peder mogu ostati "normalan", isti ja kao i do tada.

Ovo je (blago) karikirani trenutak kada sam uspio sebe identificirati kao pripadnikom neke grupe. Pedera.

Aktivizam je udario dobre temelje i ukazao na vidljivost svih nas. Čak i na nas koji nismo direktno sudjelovali u tome. Sad glavnu ulogu imaju pojedinci. Bez osobne emancipacije većine pedera svi dosadašnji i budući zakoni ostat će samo mrtvo slovo na papiru

U toj fazi izgleda da je zajednička seksualna orijentacija dovoljna poveznica za druženje s nekim. Svaki novi peder u tvojoj blizini je totalno uzbudljiva pojava. Kao što u toj prvoj fazi autanja želiš svima, od sreće što si konačno to prihvatio, reći da si peder. Ništa drugo nije toliko bitno. Tako niti kod drugih nije ništa bitno, osim to da su pederi. Konačno upoznaješ ljude s kojima otvoreno možeš pričati o (gej!) seksu, shvaćaš da nisi sam na svijetu. Sve je novo i uzbudljivo, a na sve pedere oko sebe gledaš idealistički. Kako su nekad bili "neljudi" s kojima nemaš ništa zajedničko, sad su odjednom "nadljudi" s kojima nužno imaš sve zajedničko. I nekako ste bolji od svih ostalih, skoro pa savršeni!

To je prva faza u kojoj sam se identificirao kao pripadnikom grupe. Autanje i otvoren put prema emancipaciji kao jednom od njezinih pripadnika.

Kad ti netko kaže "Dolče i Gabana", misliš da je to nova slastičarnica u Tkalči

Nakon nekog vremena dolazi otrežnjenje, tj. druga faza. Shvaćanje da s većinom pedera niti ne mogu razgovarati o bilo čemu drugome, osim o zajedničkoj seksualnoj orijentaciji. Ništa osim toga nemate zajedničko. Ne zanima te cupkanje u gej klubu uz hitove Severine, Lady Gage i Madonne. Ti bi radije da s nekim možeš podijeliti svoje oduševljenje Otisom Reddingom, Milesom Davisom ili B.B.Kingom. Ne zanimaju te rasprave o odjeći i preparatima za kosu. Ti bi radije duboke rasprave o životu. Uz to, ločeš pivo, ždereš ćevape i luk, a voliš i nogomet. A kad ti netko kaže "Dolče i Gabana", misliš da je to novootvorena slastičarnica u Tkalči.

Shvatiš da su, zapravo, mnogi naporni, dosadni, iritantni. I da ne želiš biti u njihovoj blizini. Pogotovo što, s vlastitim oslobađanjem, shvaćaš da s mnogim starim i novim (hetero) prijateljima sad možeš otvoreno razgovarati i o jedinoj stvari koja te povezivala s drugim pederima. I o svim drugim stvarima, jer ste kliknuli odavno na mnogo razina, ne samo na (homo)seksualnoj.

Kakav šok sam doživio kad sam vidio sve te pedere i lezbe na hrpi! Lele! Smiju se i zafrkavaju, piju pivo, pričaju o raznim temama, nose odjeću, nitko nema rogove na glavi nego kosu

To je faza individualizacije, odnosno deintifikacije. Odavna si na miru sa samim sobom, govoriš za sebe da si peder, ali da nisi kao ostali pederi. Nisi tipičan! I ne želiš da te se ikako identificira sa svim ostalim pederima. Čak to počinješ i naglašavati. A česte izjave tipa "za tebe ne bih nikada rekao da si peder", odjednom počneš doživljavati kao kompliment. Na kraju krajeva, kao dokaz i opravdanje za vlastitu tvrdnju da si potpuno drugačiji od baš svih ostalih pedera. Jer, ako moraš biti sve ono što nisi i što ne voliš da bi bio "pravi" peder, onda to ne želiš. I više ne pripadaš pederima. Praktički si heteroseksualac, ali s tipfelerom.

Naravno, tako nešto je logično. Putem shvatiš da nisu ni pederi "nadljudi" kakvim si ih donedavno smatrao. I oni znaju biti zatucani, glupi, netolerantni, šablonizirani i jednodimenzionalni. Kao i ljudi općenito. Da, pederi su isto ljudi.

Među pederima i nepederima

U trenu kad se upravo to shvati, da pederi nisu niti bolji niti lošiji od drugih, niti si ti, samo zbog svoje različitosti, bolji ili lošiji. Faza u kojoj shvaćaš da i od cijelog pregršta nepedera koje poznaješ, uspiješ probrati nekolicinu kvalitetnih ljudi s kojima ostvariš dugogodišnji i lijep odnos. Pa ako je tako, nisu niti pederi ovdje iznimka. Možda generalno s većinom pedera ne bi imao o čemu razgovarati. Ali, jednako ne bi niti s većinom nepedera. I shvatiš da se ipak, u svemu tome, uspjelo "provući" nekoliko divnih pedera koje voliš kao osobe. To što su pederi najmanje je bitna poveznica.

Tada počinje emancipacija unutar i izvan pederskog kruga. Unutar pederskog kruga time što shvatiš da možeš biti ono što jesi, ma koliko god se to razlikovalo od "tipičnog" pederskog očekivanja. I istovremeno biti "pravi" peder. Emancipacija izvan pederskog kruga počinje shvaćanjem da možeš biti ono što jesi, ma koliko god to bilo slično "tipičnom" heteronormativnom očekivanju. I istovremeno biti "pravi" peder.

Putem shvatiš da nisu ni pederi "nadljudi" kakvim si ih donedavno smatrao. I oni znaju biti zatucani, glupi, netolerantni, šablonizirani i jednodimenzionalni. Kao i ljudi općenito. Da, pederi su isto ljudi

U oba slučaja, poanta je biti ono što jesi. Koliko god bio netipičan predstavnik (pedera) ili netipičan predstavnik (ljudi). I da time što jesi nisi niti bolji niti lošiji predstavnik nekoga ili nečega. Jednostavno jesi.

Tako je izgledalo kod mene. Ja sam, priznajem, malo spor pa sam morao proći sve tri faze. Nadam se da je puno ljudi odmah krenulo s mojom trećom fazom i na njoj ostalo zauvijek. Bez toga nema emancipacije. Gledajući ljude oko sebe, bojim se da su mnogi zapeli u prve dvije faze.

Tamo gdje zapinje emancipacija

Klinci sve ranije izlaze iz ormara, sve su ranije svjesni sebe. Ako su sve te unutarnje borbe prošli brže i bezbolnije nego ja, logično bi mi bilo da cvate emancipacija među pederima mlađe generacije. Izgleda da se to ne događa i da se previše njih nekritički identificira s pederima ili nekritički odbija bilo kakvu identifikaciju s pederima, osim kroz seksualnu orijentaciju.

U oba slučaja je riječ o negiranju samog sebe i neprihvaćanje mogućnosti različitosti i šarenosti unutar "istih". Ili sebe ili drugih.

Tu zapinje emancipacija.

Nekritičkim identificiranjem s pederima preuzimamo kolektivnu svijest, shvaćanje što je poželjno, a što nije, što bi izazvalo podsmijeh drugih pedera. I gušimo sebe. Kako onda očekivati emancipaciju "na van", kad se niti među "svojima" nismo uspjeli emancipirati?

S druge strane, nekritičkim odbijanjem identifikacije s pederima opet ne postižemo ništa. Samim time što se ograđujemo od pedera i ne slažemo se s njima, nećemo postati, u mnogim očima, manje nakazni i nenormalni.

Emancipacija izvan pederskog kruga počinje shvaćanjem da možeš biti ono što jesi, ma koliko god to bilo slično "tipičnom" heteronormativnom očekivanju. I istovremeno biti "pravi" peder

U prvom slučaju gubimo sebe kao individualce. U drugom slučaju gubimo poveznicu s grupom i zajedničke karakteristike koju želimo emancipirati na vlastitoj, osobnoj razini.

Kako god, bez toga možemo zaboraviti ravnopravnost u policijskom tretmanu, ravnopravnost u školi, ravnopravnost na radnim mjestima,... I punopravno i jednako sudjelovanje u svim aspektima života koji se tiču svih nas.

Aktivizam je udario dobre temelje i ukazao na vidljivost svih nas. Čak i na nas koji nismo direktno sudjelovali u tome. Sad glavnu ulogu imaju pojedinci. Bez osobne emancipacije većine pedera svi dosadašnji i budući zakoni ostat će samo mrtvo slovo na papiru.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.