Temat "Život i problemi LGBT HIV+ osoba" bavi se egzistencijom HIV pozitivnih (u daljnjem tekstu HIV+) LGBT osoba u hrvatskom društvu, problemima s kojima se susreću u svakodnevnom životu i odnosom institucija i društvene zajednice prema njima. Stigma i diskriminacija prema HIV+ osobama usložnjuje se kad je riječ o osobama LGBT orijentacije. Riječ je o najnevidljivijoj i najranjivijoj skupini unutar LGBT populacije koja diskriminaciju trpi i unutar vlastite zajednice.

LGBT HIV+ osobe vrlo su često zbog svoje seksualne orijentacije i dijagnoze diskriminirane od strane dijela djelatnika zdravstvenog sustava, odbačene od obitelji, društva i prijatelja, nerijetko bivaju izbačene iz domova te postaju beskućnici/e. S druge strane, oni koji pripadaju višem ili nižem srednjem sloju, strahuju od gubitka posla, stigmatizacije u radnom okruženju, što u njima proizvodi traumu.

Najveća prepreka za gej/bi muškarce u Hrvatskoj je niska svijest o mogućem riziku

Kako bi identificirali probleme s kojima se u prevenciji HIV-a susreću LGBT aktivisti, liječnici, ali i sami korisnici, razgovarali smo sa stručnjacima na području prevencije HIV/AIDS-a. U razgovoru sa psiholozima istražili smo i koji su se modeli afirmativnog terapijskog i savjetodavnog rada pokazali najuspješnijima u radu s HIV pozitivnim LGBT osobama, te na koji bi se način u budućnosti oni mogli poboljšati.

O dvostrukoj stigmi HIV+ LGBT osoba svjedoči i Zoran Dominković, aktivist udruge Iskorak.

"Najveći problemi LGBT osoba koje žive s HIV-om povezani su sa stigmom i diskriminacijom koja je najčešće dvostruka, zbog zdravstvenog stanja i seksualnog i/ili rodnog identiteta. Iz mog iskustva problemi su najčešći u sferi zdravstvene skrbi, prava na rad i u društvenom/obiteljskom životu. Stavovi društva prema HIV-u intenziviraju probleme koje može imati i netko tko nije LGBT i HIV+."

Da bi se netko testirao na HIV mora prvo imati ideju da je to nešto što mu treba. Procjena iz istraživanja nam kaže da je gotovo 5% (svaki 25-ti) gej/bi muškaraca HIV+ u Zagrebu. Međutim samo polovica njih su se testirali i znaju da su pozitivni

U privatnim sferama, kaže Dominković, teško je odlučiti kome reći svoj HIV status, jer reakcije su nepredvidljive. Dok je već nekim LGBT osoba teško napraviti coming out, još teže je to učiniti to još jednom i reći da imaš HIV. Informiranost o HIV-u je puno manja i moguće posljedice puno gore.

Na pitanje o tome koliko je MSM skupina (gej i bi muškarci) svjesna rizika od dobivanja HIV/AIDS-a, naš sugovornik će reći: "Najveća prepreka za gej/bi muškarce u Hrvatskoj niska svijest o mogućem riziku. Da bi se netko testirao na HIV mora prvo imati ideju da je to nešto što mu treba. Procjena iz istraživanja nam kaže da je gotovo 5% (svaki 25-ti) gej/bi muškaraca HIV+ u Zagrebu. Međutim samo polovica njih su se testirali i znaju da su pozitivni."

Zdravstveni djelatnici promijene svoj stav prema pacijentu: budu dragi i dobri dok ne saznaju da je LGBT, a onda se priča okrene

Preporuke su, poručuje Dominković, da se gej/bi muškarci testiraju bar jedanput godišnje, a poželjno i češće ako imaju više partnera ili ne koriste kondome.

Aktivistu Iskoraka pitamo i na kakve vrste diskriminacije HIV+ LGBT pacijenti najčešće nailaze u zdravstvenim institucijama.

"Poznati su mi slučajevi kad liječnici odbiju pružiti skrb (primjerice određene pretrage za spolno prenosive bolesti), slučajevi kad zdravstveni djelatnik/ica promijeni svoj stav prema pacijentu: budu dragi i dobri dok ne saznaju da je LGBT kad postanu formalni i distancirani, kao i slučajevi pogrešnog liječenja (pacijent je proveo duže vrijeme u bolovima, jer su propisivane terapije koja više nije preporučena za gonoreju), kao i indirektniji odrazi stigme kad je pružena neprimjerena skrb (neki pacijenti su mi pokazivali otpusna pisma s tekstovima koji su u najmanju ruku nepristojni). Sreća je što se liječnik može odabrati pa zapravo su najčešći upiti preporuke za LGBT friendly liječnika."

Svi koji se ovim područjem bave znaju da je tabu HIV-a još uvijek jak čak i unutar LGBT zajednice. "Mislim da je najveći uzrok tome što su osobe koje žive s HIV-om u manjini pa manji broj poznaje HIV+ osobu s kojom bi mogli razgovarati i raščistiti tabue. Drugi razlog je vezan za činjenicu da se radi o zaraznoj bolesti koja je dugo bila smrtonosna. Teško je takav strah izbaciti iz ljudi", smatra Dominković i napominje kako danas postoje i lijekovi koji mogu spriječiti infekciju HIV-om.

Poznati su mi slučajevi kad liječnici odbiju pružiti skrb, kad zdravstveni djelatnik/ica promijeni svoj stav prema pacijentu: budu dragi i dobri dok ne saznaju da je LGBT kad postanu formalni i distancirani, kao i slučajevi pogrešnog liječenja (pacijent je proveo duže vrijeme u bolovima, jer su propisivane terapije koja više nije preporučena za gonoreju), kao i indirektniji odrazi stigme kad je pružena neprimjerena skrb

"Mogu se uzimati poslije rizika (PEP) ili dugotrajno prije rizika (PrEP). PEP je dostupan u Hrvatskoj na Klinici Fran Mihaljević, ako se uzme 48 sati nakon rizičnog odnosa smanjuje mogućnost infekcije. PrEP nije dostupan u Hrvatskoj, dostupan je u SAD-u, Francuskoj, Keniji i u Južnoafričkoj republici te kroz istraživanja u nekim drugim zemljama. Ako se uzima svaki dan, sprečava zarazu. U planu je uvesti ga u Hrvatskoj prvo kroz istraživanje."

Misli se kako HIV nije čest i da nije problem zbog čega se ne shvaća ozbiljno

Posljednjih godina u Hrvatskoj bilježi se blagi porast HIV infekcija, posebno među MSM populacijom. Razloge za to Zoran Dominković vidi u niskoj svijesti o zarazi.

"Postoji svijest da HIV nije čest i da nije problem, zbog čega se ne shvaća ozbiljno i ima nizak prioritet. Često je prisutna ideja da se radi o odgovornosti pojedinca, a ne zajednice/društva. Kod nas se najčešće javlja u gej/bi populaciji koja je već stigmatizirana, što njima otežava pristup zdravstvenoj skrbi i programima prevencije, dok se na državnoj razini više kapaciteta ulaže u prevenciju drugim populacijama. Oni zajedno dovode do toga odgovor na epidemiju nije dovoljno jak i zajednica se teže mobilizira na promjenu. Mislim da je ove faktore moguće promijeniti", smatra on.

Nekoliko slučajeva diskriminacije koja dolazi iz zdravstvenog sustava isključivo je curenje informacija o nečijem pozitivnom statusu, gdje je nekoliko osoba dobilo otkaze na svojim radnim mjestima, bilo je i slučajeva kad ih se nije htjelo operirati i kad nisu prošli na natječaju za posao jer su pozitivni

Predsjednik udruge HUHIV Tomislav Beganović objasnio nam je zašto je za LGBT osobe HIV+ osobe u Hrvatskoj, ali i ostalu populaciju važno postojanje Check Point centra.

"Checkpoint centar Zagreb nije samo centar za testiranje. To je centar gdje se pruža edukacija, savjetovanje o spolno i krvlju prenosivim bolestima te reproduktivnom zdravlju. Do sada je, od njegovog otvaranja, kroz centar prošlo oko 4000 ljudi koji su educirani, koji su potražili savjet i koji su testirani na HIV i hepatitis C. Stoga dobiti pravu informaciju od stručnih osoba, saznati svoj status, otkriti infekciju u ranijoj fazi i započeti eventualno liječenje, važno je za očuvanje i brigu za vlastito zdravlje ali i za zdravlje vaših bližnjih."

Zagrebački Check Point centar jedan je od rijetkih izvaninstitucionalnih centara za testiranje na HIV i savjetovanje. Anonimnost koja se tamo ljudima osigurava jedan je od glavnih razloga što u njega dolaze ljudi iz svih dijelova Hrvatske, no nerijetko i iz susjednih država poput Srbije i BiH, ali i država poput Mađarske.

Ljudi nisu svjesni rizika, a problem je još veći kad se zna da je danas više od 50% novih slučajeva otkriveno u kasnijoj fazi

I Beganović, baš poput naših ostalih sugovornika/ca, potvrđuje da u zdravstvenom sustavu još uvijek vlada velika razina stigme i diskriminacije prema oboljelima od HIV-a.

"Nekoliko slučajeva diskriminacije koja dolazi iz zdravstvenog sustava isključivo je curenje informacija o nečijem pozitivnom statusu, gdje je nekoliko osoba dobilo otkaze na svojim radnim mjestima, bilo je i slučajeva kad ih se nije htjelo operirati i kad nisu prošli na natječaju za posao jer su pozitivni. Ovakvi slučajevi su česti i to posebno u manjim sredinama gdje svi sve znaju i gdje je dostupnost i mogućnost širenja takvih informacija puno češća. Danas kad živimo u 21. stoljeću i kad su nam informacije puno dostupnije i kad je medicina u području HIV infekcije napredovala, mislim da više nema mjesta širenju stigme i diskriminacije iz zdravstvenih krugova, pogotovo kad se zna da je neznanje upravo jedini uzrok stigme i diskriminacije prema bilo čemu i bilo kome."

Beganović ističe kako je jedan od glavnih uvjeta za smanjenje epidemije u Hrvatskoj češće testiranje na virus HIV-a.

"Samo se oko 4000 ljudi u Hrvatskoj testira, i kako je brojka oboljelih svake godine za 7-10% veća, danas je to brojka od oko 1300 ljudi u Hrvatskoj, nekako se predviđa da je broj oboljelih negdje za oko 3-5 puta veći. Mišljenja sam da ljudi nisu svjesni rizika i da nisu možda u stanju prepoznati rizik. Problem je još veći kad se zna da je danas više od 50% novih slučajeva otkriveno u kasnijoj fazi", kaže Beganović, dodajući kako je HUHIV-u plan otvoriti izvaninstitucionalne Check point prostore u manjim gradovima, primjerice u Osijeku jer je u posljednje je vrijeme veći broj oboljelih od HIV-a evidentiran baš u Slavoniji.

Koliko je u liječenju i terapiji HIV/AIDS pacijenata važna psihosocijalna podrška, pojasnila nam je psihologinja na Klinici Dr. Fran Mihaljević, Sanja Belak Kovačević.

Samo se oko 4000 ljudi u Hrvatskoj testira, i kako je brojka oboljelih svake godine za 7-10% veća, danas je to brojka od oko 1300 ljudi u Hrvatskoj, nekako se predviđa da je broj oboljelih negdje za oko 3-5 puta veći. Mišljenja sam da ljudi nisu svjesni rizika i da nisu možda u stanju prepoznati rizik. Problem je još veći kad se zna da je danas više od 50% novih slučajeva otkriveno u kasnijoj fazi

"Preventivnim intervencijama našim pacijentima prvenstveno pomažemo u lakšoj i bržoj prilagodbi na život s HIV infekcijom te pružamo pomoć u prevenciji psihosocijalnih poteškoća. Cilj preventivnih intervencija je smanjivanje straha i tjeskobe povezanih s bolešću i njezinim liječenjem, osiguravanje adekvatne količine znanja o bolesti kao preduvjeta prihvaćanja uputa i preporuka za liječenje, integracija bolesti u obiteljski život, suživot sa značajnim drugim osobama te uspješna adaptacija u široj socijalnoj sredini, u sustavu zdravstva, u radnoj sredini."

Za liječnike koje se žele baviti HIV-om nije važno samo znanje, već i empatija

Česta tema savjetovanja su odnosi s obitelji, partnerima i važnim osobama u životu. Savjeti vezani za odnos s obitelji, partnerima uključuju mogućnost sprečavanja prijenosa zaraze u različitim svakodnevnim životnim okolnostima i suživotu, ostvarivanje ljubavnog, intimnog, seksualnog odnosa te planiranje obitelji, mogućnost ostvarivanja roditeljstva (bilo prirodnim putem ili posvajanje), ali i dokazivanja kompetentnosti roditeljstva ne bi li zadržali skrbništvo.

Belak Kovačević smatra da još uvijek živimo u rigidnom društvu koje često stigmatizira različitosti, te je stoga izrazito važno imati ne osuđujući stav i pristup u savjetovanju te biti osjetljiv na povjerljivost odnosa s pacijentom odnosno važnost čuvanja tajnosti identiteta.

Psihologinja Sanja Belak Kovačević

Profesor dr.sc. Josip Begovac, specijalist i infektolog na Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević najveći je autoritet na području istraživanja HIV/AIDS-a u Hrvatskoj, ali i jedan od najcjenjenijih u ovom dijelu Europe.

"Imao sam sreću biti dijelom povijesti HIV-a kad su otkriveni lijekovi koji mogu uspješno suzbiti umnožavanje virus. Od bolesti koja je bila 100% smrtonosna mi smo napravili jednu kroničnu infekciju s kojom se može živjeti i doživjeti gotovu normalnu starost. To je sigurno jedno od najvećih otkrića suvremene medicine u prošlom stoljeću. No, ako gledate našu epidemiološku krivulju, ona još uvijek raste. Jedan od mojih osobnih izazova je da, usprkos tomu što Hrvatska ima epidemiju niske razine, ostvarimo da epidemija promjeni smjer i počne opadati", kaže Beganović koji smatra kako za liječnike koje se žele baviti HIV-om nije važno samo znanje već i empatija.

Sasvim je jasno da ako se broj bolesnika povećava da se proračun za antiretrovirusne lijekove ne može smanjivati, pogotovu ne u vrijeme kad nije bilo jeftinijih generičkih lijekova. S etičkog aspekta nije moguće ne dati terapiju nekome kome ona spašava život. Terapiju smo i tada davali, a bolnica je zbog toga onda odlazila u minuse

Mora se, tvrdi, moći shvatiti situacija u kojoj se HIV-pozitivna osoba nalazi, a ne nametati osobne stavove ili stavove koje jedno društvo smatra idealnim. Liječnici ne smiju donositi vrijednosne sudove o osobama za koje skrbe.

Nezaposlenost i ekonomska kriza u izravnoj su vezi sa širenjem infekcija HIV-om

Profesor Begovac objasnio nam je kako je jedan razloga povećanog broja novih infekcija u nas i bolje organizirano testiranje u našoj ciljnoj populaciji, tako da možda nije riječ o stvarnom porastu, nego više odrazu kvalitetnijeg pristupa testiranju. "Naše procjene govore da je broj ljudi koji ne znaju da su zaraženi HIV-om danas manji nego prije pet, šest godina", tvrdi on.

Hrvatska ima centralizirani sustav skrbi; svi HIV/AIDS pacijenti liječe se u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu. Pozitivan pomak koji je došao s vremenom je i činjenica da pacijenti ne trebaju uputnicu svog liječnika opće prakse. Svi moderni instrumenti praćenja zdravstvenog stanja pacijenata nalaze su u ovoj Klinici, a Hrvatska posjeduje smjernice za liječenje HIV/ADIS-a jednake onima u većini razvijenih europskih zemalja.

Profesor dr.sc. Josip Begovac

Tako se antiretrovirusni lijekovi svim bolesnicima iz cijele Hrvatske izdaju iz bolničke ljekarne Klinike za infektivne bolesti u Zagrebu. U početku financiranja antiretrovirusne terapije su se ti troškovi postavili kao posebna stavka u ugovoru Klinike i povećavali s povećanjem broja bolesnika.

Mora se moći shvatiti situacija u kojoj se HIV-pozitivna osoba nalazi, a ne nametati osobne stavove ili stavove koje jedno društvo smatra idealnim. Liječnici ne smiju donositi vrijednosne sudove o osobama za koje skrbe

"Postojalo je i jedno razdoblje u kojem antiretrovirusna terapija nije bila posebna stavka ugovora, broj pacijenata se povećavao, a proračun se smanjivao. Govorilo se da nema novaca i da sve bolnice moraju smanjiti troškove. To je stvaralo nepotrebne konflikte jer sasvim je jasno da ako se broj bolesnika povećava da se proračun za antiretrovirusne lijekove ne može smanjivati, pogotovu ne u vrijeme kad nije bilo jeftinijih generičkih lijekova. S etičkog aspekta nije moguće ne dati terapiju nekome kome ona spašava život. Terapiju smo i tada davali, a bolnica je zbog toga onda odlazila u minuse", pojašnjava Begovac koji ističe povezanost nezaposlenosti i općenito ekonomske krize s HIV-infekcijom.

"U vremenima ekonomske krize i nezaposlenosti često imamo rizična ponašanja poput konzumacije ilegalnih droga, alkohola, psihoaktivnih lijekova, mladi su često razočarani i sve navedeno je često povezano s rizičnim spolnim ponašanjem. Isto tako u vrijeme krize često se štedi na preventivnim programima. Za smanjenje epidemije HIV-a važna je podrška cijele zajednice i politike", poručio je na kraju.

Brojke

Prema podacima Registra za HIV/AIDS Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od prvih zabilježenih slučajeva zaraze HIV-om u Hrvatskoj 1985. godine, do kraja 2014. godine ukupno je evidentirano 1208 osoba kojima je dijagnosticirana HIV infekcija, od čega je 441 osoba oboljela od AIDS-a.

Tijekom 2014. godine prijavljena su 92 nova slučaja zaraze HIV-om, od čega je 22 oboljelih Od AIDS-a. Umrle su četiri  osobe oboljele od AIDS-a. Posljednjih godina prosječno se godišnje registrira oko 80 novih slučajeva zaraze HIV-om, što čini stopu 1.7/100.000 do 2.0/100.000 stanovnika.

Kad je riječ o zemljama EU, najviše stope slučajeva HIV infekcije registrirane su u Estoniji (24.6/100.000), Latviji (18.8/100.00), Portugalu (10.4/100.000), Belgiji (10.0/100.000) i Luksemburgu (9.9/100.000). Među zaraženima i dalje dominiraju muškarci (86%)

Većina oboljelih je u dobnim skupinama od 25 do 39 godina, a najveći broj infekcija (33%) dijagnosticiran je u dobnoj skupini 30-39 godina.