Sinoć sam pogledao "Isijavanje" ("The Shining"), kultni film još kultnijeg Stanleya Kubricka. Ako se ne varam, gledao sam ga treći put. Prvi put sam ga gledao kao vrlo mali i ostao mi je u sjećanju kao jako strašan. Shvaćao sam ga kao jedan od horora, a njima je, naravno, svrha uplašiti gledatelja. Što se mene tada ticalo, vrlo uspješno je obavio tu dužnost! Glavni izvor straha bile su iznenadne krvave scene. Drugi put sam ga gledao kada sam bio malo manje mali. Doživio sam ga drugačije. Manje kao horor, više kao triler.

Strah, odnosno određenu nelagodu i napetost, nisu više toliko izazivale iznenadne krvave scene. Puno veću nelagodu izazivao je proces individualnog "pucanja" Jacka Torrancea (Jack Nicholson) i njegove supruge Wendy (Shelley Duvall), te, paraleno s tim, "pucanja" njihovog odnosa koji niti na početku filma nije djelovao kao jako blizak i pun ljubavi. Kao što rekoh, treći put sam film pogledao sinoć. I treći put sam ga vidio drugačije, kao da ga nikada do sada nisam gledao. Osim stvari koje sam već doživio i vidio u prva dva gledanja, doživio sam još mnoge druge.

Tisuću tekstova, tisuću tumačenja

Od kadriranja, bitnosti odabira boja, igranja s kontrastima svjetla i sjene, učestale simetrije u scenama. Preko određenih referenci i intertekstualnosti koje sam prepoznao. Pa sve do odabira glazbe, povezanosti sa scenom koju prati te općenito igranje s osjetilom sluha pomoću zvukova koju uzrokuje prikazana radnja. Najbolji primjer je kad se Jackov i Wendyn sin Danny (Danny Lloyd) dječjom trokolicom vozi hotelom, a jedino što se čuje je zvuk kotača koji se uznemirujuće i gotovo ravnomjerno mijenja između glasnog i prigušenog. Ovisno o tome vozi li se po parketu, pločicama ili tepihu.

Sve je to, naravno, gledano potpuno amaterskim okom i procesirano mozgom koji definitivno nema veze s mozgom pa i najmanjeg filmskog stručnjaka, niti aspirira to biti. Imaju li sve te stvari koje sam primijetio ikakve veze jedna s drugom ili nekim dubljim tumačenjem, možda. A možda i nemaju. Nije uopće bitno za ovaj tekst.

Ono što je bitno jest to da me, nakon sinoćnjeg gledanja, obuzela fascinacija filmom. Koji god razlog bio za to. Tolika fascinacija da sam, u potrazi za nekim odgovorima, proveo pet sati čitajući razne analize filma, sve do pola četiri ujutro. I to sam nastavio raditi pola današnjeg dana koji bih trebao provesti pišući ovaj tekst. Naišao sam na brojne tekstove. Od kratkih do detaljnih analiza koje se bave svakom pojedinom scenom i značenjem svakog pojedinog detalja u pojedinoj sceni. Naletio sam na svakakva tumačenja o čemu bi, zapravo, film mogao biti. Od najobičnijeg horora koji u sebi uključuje neke nadnaravne elemente. Preko mišljenja da su nadnaravni elementi zapravo dijelovi knjige koju Jack trenutno piše.

Ako je film cijelo vrijeme isti, onda postoji jedno logično objašnjenje različitog doživljaja istog filma i viđenja novih stvari u stvarima koje sam već prije vidio. Film je isti, ali ja nisam. Premda sam ja još uvijek ja

Zatim određenih skrivenih poruka da je u filmu zapravo riječ o zlostavljanju i obiteljskom nasilju, potiskivanju trauma i krivnje. Ili, recimo da je hotel, u kojem obitelj boravi, metafora za SAD, te da je cijeli film kritika američkog društva i obračunavanje s kolektivnom krivnjom nastanka nacije na pokolju Indijanaca. Pa sve do najluđih teorija da film sadrži scene iz kojih se može iščitati Kubrickovo priznanje da je režirao slijetanje na Mjesec te isprika svijetu što je sudjelovao u toj zavjeri.

Sve u filmu je isto otpočetka, samo nismo sve prije vidjeli

Dvije stvari u tome smatram fascinantnima. Prvo, praktički svatko ima svoj doživljaj i tumačenje filma, premda smo svi, tehnički, gledali isti film. Isključimo različita izdanja koja se ne razlikuju toliko da bi nešto bilo (ne)jasnije. Drugo, čak i ista osoba (recimo, ja) gledajući nekoliko puta isti film može vidjeti stvari koje prije nije vidjela u filmu, a koje će utjecati na različiti doživljaj filma.

Film je cijelo vrijeme isti i sve prikazano u filmu je tamo otpočetka. Samo nismo sve te stvari prije vidjeli i tko zna koliko ih još uvijek ne vidimo. Ako je film cijelo vrijeme isti, onda postoji jedno logično objašnjenje različitog doživljaja istog filma i viđenja novih stvari u stvarima koje sam već prije vidio. Film je isti, ali ja nisam. Premda sam ja još uvijek ja.

Naravno, nije ovo nikakvo revolucionarno otkriće. Puno dublje rasprave na temu percepcije i postojanja stvarnosti vode se već popriličan broj stoljeća. Banalnim primjerom, kao što je doživljaj filma, želio sam pokazati koliko doživljaj nečega ovisi o nama samima.

Još jedan kratak primjer koliko perspektiva utječe na doživljaj svijeta i shvaćanje stvarnosti. Pred kraj prošle veze bio sam stravično frustriran cijelim svijetom oko sebe. Konstantna nadrkanost, želja da čak i kod ljudi koje ne poznajem promijenim i najmanju riječ, naviku, postupak koji smatram idiotskim, u moru idiota. A većinu sam smatrao idiotima. Htio sam zaskočiti gotovo svakog na ulici, ošamariti ga i pitati zar je toliki idiot da njegov idiotski mozak stvarno ne razumije da je toliki idiot.

Nitko nije dužan ispunjavati naša očekivanja. A svejedno to tražimo. Niti smo dužni ispunjavati tuđa. A svejedno to radimo

Nakon nekog vremena, promijenio sam posao koji me tada frustrirao. Ubrzo smo bivši i ja prekinuli. Nakon početnog osjećaja ogromnog olakšanja, uslijedilo je nekoliko dana emotivnog lunaparka. Od sreće do plakanja i tuge, od ljutnje do rezigniranosti, od optimizma i osjećaja snage do pesimizma i bezizlaznosti. Nakon par dana te emotivne vožnje, ustalio se osjećaj olakšanja i novog početka. Zanimljivo je da su, nakon mjeseci frustracije idiotskim svijetom oko mene, svi ti idioti koje sam primjećivao na ulici odjednom nestali.

Jesu li idioti oko mene preko noći prestali to biti?

Jesu li naglo, u samo nekoliko dana, prestali biti idioti? Čisto sumnjam. Vjerojatno su cijelo vrijeme, više ili manje, jednako puno ili jednako malo bili idioti. Ono što se promijenilo bila su moja očekivanja od tih ljudi i perspektiva iz koje ih gledam, a time se promijenio i moj doživljaj njih. Nepromijenjenih.

Odmah sam se sjetio one poprilično izlizane izreke koja se, u raznim oblicima, generalno svodi na "Ne možeš mijenjati svijet ako ne promijeniš sebe". Primijetivši naglo opadanje broja idiota koje vidim oko sebe, nekako mi se učinilo da ta izreka i nije baš toliko blesava.

Zanimljivo je da su, nakon mjeseci frustracije idiotskim svijetom oko mene, svi ti idioti koje sam primjećivao na ulici odjednom nestali

Kako naš dojam o nekome ovisi o nama samima, isto tako dojam koji ostavljamo na nekoga ne ovisi o nama. I svaki dojam koji netko ima o nama je ispravan. Zato se i zove dojam. Kao što i mi imamo određeni dojam o sebi. Jedna osoba će smatrati da smo arogantni, druga da smo skromni. Netko će smatrati da smo duhoviti, netko da nismo. Netko će o nama misliti da smo emotivni, a netko drugi da smo hladni. Jedan će misliti da smo strpljivi, drugi će misliti da smo kratkog fitilja. Mijenjamo li se mi doista sa svakim mišljenjem koje netko ima o nama? Teško. Da povučem paralelu s gledanjem "Isijavanja". Jedan film, a tumačenja o njemu ima gotovo koliko i gledatelja. Jedna osoba, a prosudbi o nama ima koliko i promatrača.

Jednako tako, ako se promijenio naš dojam o nekome, nije nužno da se osoba promijenila. Možda se promijenilo samo naše viđenje nekoga. Ako se osoba i promijenila, onda tu promjenu vrednujemo time koliko se netko udaljio ili približio našim očekivanjima.

Nema recepta ali ima slobode i ljubavi

Zanimljivo je kako obično do konflikta i razočaranja dolazi kad netko ne ispuni očekivanja. Naša. Jednako kao i kad se od nas očekuje da ispunjavamo tuđa. Nitko nije dužan ispunjavati naša očekivanja. A svejedno to tražimo. Niti smo dužni ispunjavati tuđa. A svejedno to radimo.

Mislim da bi svijet bio puno ljepše mjesto kada bi se svatko od nas potrudio presjeći tu petlju u svom životu. Prestati ispunjavati tuđa očekivanja, a posvetiti se vlastitim očekivanjima, od sebe. Drugima pustiti da sami ispunjavaju svoja, a ne naša očekivanja.

Mnogi su tekstovi pisani o savjetima za dobar brak ili vezu. Receptima za sretan život. Kako izgraditi kvalitetne međuljudske odnose. Kako tolerirati i prihvatiti različitost. Kako naći partnera s kojim ćemo biti sretni. Kako se autati. Koji je recept za uživanje u životu.

Recepta nema. Ali, smatram da postoje dva preduvjeta. Sloboda i ljubav. Sloboda, kao ispunjavanje vlastitih, a ne tuđih očekivanja. Ljubav, kao nenametanje drugima da ispunjavaju naša očekivanja.

Mislite da sam u krivu? Nisam sigurno. A niste niti vi, ako mislite da sam u krivu. Možda nismo jednak broj puta pogledali isti film. A možda uopće ne gledamo isti film. Svejedno, pokušajte svoja životna razočaranja objasniti na ovaj način, možda će objašnjenje biti na mjestu. Čisto igre radi. Na kraju krajeva, all work and no play makes Jack a dull boy.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.