Kapitalizam. Čarobna riječ čije spominjanje, u većini situacija, znači povod za beskonačna promišljanja i raspravljanja. Kako to obično i biva u takvim situacijama, dogodi se polarizacija na dvije suprotstavljene skupine; na one koji su bespogovorno za kapitalizam i one koji su bespogovorno antikapitalisti.

Definicija kapitalizma jest sljedeća. Kapitalizam je ekonomski sustav. Točka. Ostatkom definicije ne bih se bavio. Niti raspravom i pokušajem dolaženja do zaključka je li kapitalizam, općenito i sam po sebi, dobar ili loš. Možda i zao. Vezano uz to, morat ću se obratiti Clintu Eastwoodu.

Vraćam se na dvije riječi koje definiraju što kapitalizam jest. Ekonomski sustav. Budući da je sustav ekonomski, logično je zaključiti da ga proučava ekonomija. Također, poznato je da je ekonomija društvena znanost. U redu, mnogi se ne bi složili da je znanost uopće. Kako god, disciplina je koja se ubraja u društvene znanosti. U redu, mnogi se ne bi složili da su društvene znanosti uopće znanosti. Ali, nemojmo komplicirati ovom prilikom.

Svrbljive pojedinosti u raspravama o kapitalizmu

Kako se ekonomija ubraja u društvene znanosti, značilo bi da se i ekonomija ubraja u discipline koje proučavaju društveni život grupa ljudi i pojedinaca. Wikipedija uvijek dobro dođe kao pomoć oko suhoparnih definicija.

Ekonomija proučava društveni život. Stigoh odmah do prve stvari koja me svrbi u većini rasprava o kapitalizmu. Pogotovo u kojima se afirmativno govori o kapitalizmu. A to je da se često zaboravlja riječ "društveno" u sintagmi "društvena disciplina". Zaboravlja se na ljude na koje utječe taj sustav.

Sustav je zajednica pojedinih dijelova, koji se organiziraju i održavaju kroz svoju strukturu organizacije. I ovdje zahvaljujem Wikipediji, divno je kad je nešto besplatno. Pogotovo ako je u kapitalizmu.

Nakon završenog fakulteta uputiš se na tržište rada. Ne znate gdje se to nalazi? Kreneš iz Ciste Provo, prvo skretanje lijevo za Strizirep, zatim na prvom kružnom toku izlaz za Hrvace

Ako je kapitalizam sustav koji proučava društvena znanost, onda je on društveni sustav. A ako je društveni sustav, onda je kapitalizam zajednica ljudi, koji se organiziraju i održavaju kroz svoju strukturu organizacije.

Stigoh već i do druge stvari koja me svrbi u većini rasprava o kapitalizmu. Pogotovo u kojima se negativno govori o kapitalizmu. A to je da se često zaboravlja da taj sustav čine ljudi. Da su ga ljudi stvorili i da ga ljudi održavaju.

Spojivši ta dva problema, dolazim do toga da se zaboravlja na to da su ljudi stvorili kapitalizam, ljudi održavaju kapitalizam i na njih utječe kapitalizam.

A što je s ljudima?

Cilj kapitalizma je maksimalizacija profita. A profit je razlika između prihoda i rashoda. Očigledno, profit se postiže tako da se prihodi povećavaju što je više moguće iznad rashoda. Ili da se rashodi smanje na što je moguće nižu razinu u odnosu na prihode. Idealna kombinacija je povećanje prihoda uz istovremeno smanjenje rashoda. Također, kapitalizam se bazira i na teorijskoj pretpostavci beskonačnog rasta. Beskonačnog rasta profita. Ne održavanja željene razine profita, nego njegovog što češćeg i većeg povećavanja.

Tri godine jednakog profita za tvrtku obično ne znače tri uspješne godine. Nego, eventualno jednu uspješnu godinu i dvije godine stagnacije. A stagnacija nije uspjeh. Ona znači pad. I to samo u usporedbi s drugima.

U prijevodu, težnja je tvrtki imati više nego prije i više nego oni s kojima se uspoređuju.

A ljudi, što je s ljudima? Govorim o onima najbrojnijima, onima koji smatraju da spadaju u mističnu kategoriju "malog čovjeka". Svi mi koji nismo kapitalisti nego radimo za kapitaliste. Želi li i taj mali čovjek imati više nego prije i više nego oni s kojima se uspoređuje? Ne? Da?

U ove dvije godine one dobile dva puta povišicu i sad imaju skoro duplo veću plaću od mene. E pa i ja zaslužujem barem istu lovu kao i one! Osim toga, stvarno mi treba taj auto, ona Dacia s alu-felgama izgleda fenomenalno

Rekao bih da je odgovor na to pitanje potvrdan. Da krenem(o) od sebe? Evo jedna, možda i ne toliko, imaginarna situacija. Nakon završenog fakulteta uputiš se na tržište rada. Ne znate gdje se to nalazi? Kreneš iz Ciste Provo, prvo skretanje lijevo za Strizirep, zatim na prvom kružnom toku izlaz za Hrvace.

Iza marketa "Dragan" odmah prva lijevo i onda odmah prva desno iza buregdžinice "Laibach". E tamo. Dakle, nakon što čovjek stigne na tržište rada, želi početi raditi za što bolju lovu u što boljoj firmi. Bilo je situacija, ja vidio na svoje oči, da čovjek ima čak i nekoliko opcija.

Vagneš između raznih plaća, ugleda firme, mogućnosti napredovanja, bliskosti s onim što želiš raditi u životu. I izabereš za sebe najbolju opciju u tom trenutku. Da ti bude što bolje nego prije. Nisi lud da izabereš lošiju opciju. Baš kao pravi kapitalist.

Stvarno mi treba taj auto

Nakon nekog vremena shvatiš da ti je ta lova odjednom premala. Nisi više student, ne piješ više "Ribara" nego Badelov "Plavac". A i Žuja nije više toliko fina, nekako bolje paše pšenični Paulaner. U međuvremenu odseliš od roditelja, stan odmah u haustoru pored njih, želiš malo slobode. A sloboda košta, makar je dijelio s još dva cimera. Pomisliš kako si već nekoliko godina u firmi te kako si svojim zalaganjem i znanjem sada već zaslužio povišicu. Jednostavno smatraš da zaslužuješ više, pogotovo što neki gluplji iz ureda već sada imaju debelo veću plaću.

Osim toga, troškovi života su ti se u međuvremenu znatno povećali. Prelomiš u sebi i odeš šefu saopćiti svoj zahtjev za povišicom. Ili će ti je dati, ili odlaziš u neku drugu firmu, ionako si već imao nekoliko ponuda. I to s boljim uvjetima. Kako se to ljepše kaže, za veću plaću.

Svi zajedno smo konzumeristi i svi zdušno radimo na održavanju tog sustava

Šef odobri povišicu. Zadovoljan si naredno, vrlo ograničeno, vrijeme. U međuvremenu ti je već dosta cimera, želiš svoj mir i sâm unajmiš neki manji stan. Sramota u tim godinama, pa da živiš s cimerima kao nekakav student. Toliki već tvoji kolege s faksa pokupovali stanove, a da ti ne možeš davati za pišljivu najamninu za neki stan od 45 kvadrata.

Doduše, malo je sad taj stan dalje od posla, bilo bi zgodno imati i neki auto, već si se raspitivao po autosalonima. Istina je, malo je to previše za trenutačnu plaću. Ali majku mu, pa već dvije godine nisi dobio niti kune više. A one dvije kokoši iz susjednog ureda... niti jedna ne zna engleski ni beknuti i još glupače neki dan raspravljaju je li cordon bleu novi parfem ili pjesma Charlesa Aznavoura.

U ove dvije godine one dobile dva puta povišicu i sad imaju skoro duplo veću plaću od mene. E pa i ja zaslužujem barem istu lovu kao i one! Osim toga, stvarno mi treba taj auto, ona Dacia s alu-felgama izgleda fenomenalno!

Koliko je nama dovoljno?

Nakon nekog vremena niti to te više ne zadovoljava. Sad želiš imati stan, ne samo živjeti u njemu. Svoj na svome, kako vole reći. Ali kvragu i to, ako ćeš se za taj stan morati rastezati 35 godina i cijeli život raditi samo za to. Hoćeš malo i svijeta vidjeti. Pa da si ne možeš barem jednom godišnje priuštiti nego egzotično putovanje, stvarno sramota u tim godinama i nakon toliko davanja sebe za posao.

Za druge, naravno. Za proklete kapitaliste. Prokleti gramzivac, on tri puta godišnje ide na Tahiti, a meni neće povećati plaću da barem mogu na tri tjedna opaliti neku turnejicu po skandinavskim zemljama.

U međuvremenu ti je već dosta cimera, želiš svoj mir i sâm unajmiš neki manji stan. Sramota u tim godinama, pa da živiš s cimerima kao nekakav student. Toliki već tvoji kolege s faksa pokupovali stanove, a da ti ne možeš davati za pišljivu najamninu za neki stan od 45 kvadrata

Kapitalizam možda i pokreće težnja za maksimalizacijom profita. Ali ga na tom putu održava konzumerizam. I uvjerenost svakog od nas da bespogovorno zaslužuje još malo više. Kako je to različito od kapitalista, koji žele još malo više profita, barem malo?

Jedni su kapitalisti, drugi rade za kapitaliste, ali svi zajedno smo konzumeristi. I svi zdušno radimo na održavanju tog sustava.

Budući da tako zdušno radimo na njegovom održavanju, neovisno o tome sviđao nam se ili ne, mogu donijeti samo jedan zaključak. A on glasi da je kapitalizam trenutno najbolji sustav koji je najbolje usklađen s trenutačnom svijesti ljudi. Taj ekonomski sustav nije uzrok važećeg načina razmišljanja i ponašanja ljudi. On je posljedica. Da ponovim, sami smo ga stvorili i sami ga održavamo.

Glavni problem nam predstavlja naći odgovor na pitanje koliko je kapitalistima dovoljno i zašto im dovoljno nikada nije dovoljno. A koliko je nama dovoljno?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.