Premda se već gotovo tri i pol desetljeća zna da postoji HIV/AIDS, većina suvremene populacije još uvijek smatra kako je riječ o bolesti na koju ne treba previše obraćati pažnju. ili je to pak tema samo za one koji su zaraženi. Kad ozbiljnije govorimo o pojavi te bolesti i njezinom progresivnom rastu u svijetu u kojemu živimo, onda, nažalost, mnogi smatraju kako se radi o bolesti temeljem koje se može diskriminirati, stigmatizirati, pa i ignorirati one koji je imaju te jer se misli kako se radi o manjem broju osoba u lokalnom aspektu te da osobe koje jesu zaražene promiskuitetne i neobazrive.

Mnoge kolegice i kolege s fakulteta s kojima sam razgovarala o ovom problemu nisu znali za šokantne statistike, iz čega se slobodno može zaključiti kako o njima treba što više i što otvorenije pričati. Primjerice, prema podacima UNAIDS-a, statistika pokazuje kako je godine 2015. u svijetu živjelo 36,7 milijuna ljudi zaraženih HIV-om, a iste se godine njime zarazilo još 2,1 milijun ljudi.

Gledajući te brojke (koje uistinu nisu male) i odnos prema zaraženima, nije teško zaključiti kako kod njih još uvijek postoji strah od stigmatizacije te panika i osjećaj nesigurnosti. Nedostaju prave informacije i obrazovanje koje će poručiti kako se radi o ozbiljnoj bolesti koja ima teške psihičke posljedice za one koji je imaju.

Prava informacija treba doći do potencijalnih dobivatelja te opake bolesti, ali i do onih koji su već zaraženi kako bi se s tim što bolje znali nositi i dobiti potrebnu podršku. Stoga je veoma važno javnosti predočiti statistike i priče ljudi koji su iskusili teške oblike diskriminacije, čak i od svoje najbliže okoline. Uz to dolazi novi element, a to je kriminalizacija HIV-a.

Testiraj se i riskiraj uhićenje

Sean Strub je aktivist od 1982., a danas je predsjednik udruge Sero Project koja se bavi aktualnim problemima diskriminacije oboljelih od HIV-a u zakonodavnom sustavu. Godine 2011. prikazao je svoj kratkometražni dokumentarni film "HIV is not a crime". Fokus je na tri osobe koji su bile optužene samo zato jer su zaražene tom bolešću, a o tome nisu govorile drugima.

Primjerice, Monique Howell Moree iz Južne Karoline u filmu govori kako je saznala za svoj HIV status dok je bila u vojsci, a istovremeno je bila i trudna. Svom partneru nije rekla za dijagnozu, ali ga je upozorila da pri intimnom odnosu upotrebljava kondom. Partner je nije želio sudski goniti, no to je napravila vojska. i prijetilo joj je 12 godina zatvora, jer su smatrali kako je prekršila zakon te da je bila neodgovorna kad je stupila u intimne odnose s partnerom.

Međutim, kazala je kako nije mogla jednostavno objasniti strah i nesigurnost koje je osjećala. U filmu naglašava kako su ljudi potpuno neupućeni u HIV te opisuje emocionalne stresove oboljelih.

U javnosti je popraćeno nekoliko slučajeva, dok istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da je preko 80% osoba zaraženih HIV-om doživjelo neku diskriminaciju u društvu, a oko 50% i u zdravstvenom sustavu

Neki su je nazivali "čudovištem". Na kraju je naglasila kako nije jedina s takvim stavom, jer postoji strah čak i od testiranja, jer se nerijetko dogodi da se oni kojima se otkrije bolest registriraju i kao seksualni prijestupnici. U filmu se naglašava moto Take the test and risk arrest! ("Testiraj se i riskiraj uhićenje").

Strub je u razgovoru za Crol.hr naglasio kako je cilj filma bio prikazati glas onih koji se inače boje izreći svoj HIV status: "Mnogi su ljudi danas neupućeni u probleme HIV-a i njegove posljedice. Najvažnije je obrazovanje, posebno onih koji nisu zaraženi, ali i onih koji jesu, jer je kod njih važno da se ne boje sebe i svoje bolesti, važno je otvoreno o tome pričati", ističe Strub.

Pljunuo na policajca i dobio 35 godina zatvora

Film je bio prikazan na Konferenciji UNAIDS-a u Meksiku, Londonu, Južnoj Africi, Grčkoj i Brazilu, a autor je naglasio kako su mnogi ostali u šoku kad su saznali za kriminalizaciju i stigmatizaciju oboljelih. Tu nastaje stvarnu problematiku gdje većina osoba u SAD-u nije upućena u stvarnu problematiku kaznenih progona osoba oboljelih od HIV-a. Strub je naglasio kako mnogi još uvijek ne znaju kako je Sero Project napravio značajne promjene – primjerice, promijenili su zakone u Coloradu i Iowi, a kaže i kako imaju daljnje ciljeve, ali to će potrajati.

ss
Sean Strub

Strubov dokumentarni film nije jedini koji ukazuje na probleme s kojima se danas suočavaju osobe zaražene HIV-om. Prema podacima organizacije Center for HIV Law and Policy, statistike pokazuju da je od 2008. do 2013. godine, više od 180 osoba bilo izloženo progonu zbog svog HIV statusa.

Spominje se i teksaški slučaj iz 2008., kad je muškarac zaražen HIV-om koji je pljunuo na policajca dobio 35 godina zatvora. Nadalje, 36 američkih saveznih država bilježi slučajeve u kojima su osobe zaražene HIV-om optužene ili uhićene zbog sporazumnih seksualnih odnosa, ili zato što su na nekoga pljunule ili nekoga ugrizle. Nažalost, tu još uvijek vlada veliko neznanje o tome kako se prenosi HIV.

Mnogi su ljudi danas neupućeni u probleme HIV-a i njegove posljedice. Najvažnije je obrazovanje, posebno onih koji nisu zaraženi, ali i onih koji jesu, jer je kod njih važno da se ne boje sebe i svoje bolesti, važno je otvoreno o tome pričati

Nadalje, statistika iz magazina POZ pokazuje kako na globalnoj razini, od travnja 2013. do listopada 2015. godine, preko 72 zemlje dopuštaju kriminalizaciju, a Rusija ima najviše osuđenih (115 osoba), dok su u SAD-u bilo 104 osuđenih, u Bjelorusiji 20, a na začelju je Kanada sa 17 osuđenih.

Ljudi mogu svjesno ili podsvjesno sugerirati da je osoba kriva što ima HIV

Hrvatska ima velik problem s neprihvaćanjem osoba koje imaju HIV. Najveći je problem što oboljeli skrivaju svoj status, a razlog je, očekivano, strah.

To nam je potvrdio Zoran Dominković, aktivist i koordinator udruge Iskorak.

"U javnosti je popraćeno nekoliko slučajeva, dok istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da je preko 80% osoba zaraženih HIV-om doživjelo neku diskriminaciju u društvu, a oko 50% i u zdravstvenom sustavu", kaže.

Opisao je i vlastito iskustvo: "Upoznao sam različite osobe koje imaju probleme vezane uz svoj pozitivan HIV status, iako im je zdravlje dobro, mogu normalno raditi i imati kvalitetan seksualni život. Bez obzira na to, nerijetko imaju problema. Neki su problemi manji, kao kad nekome odluče napraviti svojevrsni 'coming out', često se suoče s nizom neprimjerenih pitanja i komentara.

zd
Zoran Dominković

Primjerice, ljudi mogu svjesno ili podsvjesno sugerirati da je osoba sama kriva što ima HIV, upućivati određeno pretjerano žaljenje. Neki ljudi, unatoč tome što znaju da se HIV ne prenosi društvenim kontaktom, ne mogu prestati razmišljati da ih je možda njihov dobar prijatelj, brat, sin možda zarazio", objasnio je Dominković.

Upoznao sam različite osobe koje imaju probleme vezane uz svoj pozitivan HIV status, iako im je zdravlje dobro, mogu normalno raditi i imati kvalitetan seksualni život. Bez obzira na to, nerijetko imaju problema. Neki su problemi manji, kao kad nekome odluče napraviti svojevrsni 'coming out', često se suoče s nizom neprimjerenih pitanja i komentara

Podsjetio je i na problem edukacije o HIV-u, upravo zato jer mnogi žive sa stigmom i u strahu koji je teško izbjeći. Objasnio je dva bitna elementa – jedan je da se promijeni način razmišljanja o HIV-u, u smislu da se ljudi educiraju o tome kako je to kronična bolest koja se dobro kontrolira uz pomoć lijekova, a osobe doživljavaju normalnu starost. Drugi bitan element je da se stvori sigurna okolina u kojoj će osobe zaražene HIV-om moći slobodno razgovarati o svom zdravlju. Na početku u svom užem krugu, a na kraju i u medijima.

Mnogi misle kako osobe s HIV-om treba kažnjavati

Dodaje i kako danas mnogi ljudi i dalje imaju pogrešno mišljenje o osobama koje su zaražene, iako se one paze, liječe i žive normalan život.

"Rezultati studije PARTNER u kojoj su pratili parove gdje je jedna osoba HIV negativna, a druga pozitivna i uzima lijekove (ima nemjerljivu razinu virusa u krvi) zabilježeno je 58.000 spolnih odnosa bez kondoma i niti jedan prijenos HIV-a", objasnio je Dominković.

Štoviše, Dominković je ilustrirao i daljnje probleme, kao što je problem kriminalizacije, jer mnogi misle kako treba kažnjavati osobe s HIV-om.

"Neki ljudi vjeruju da se kažnjavanjem nešto može spriječiti. Odatle potiče ideja da se osobe koje su HIV pozitivne i imaju seksualne odnose trebaju kazniti. Međutim, ne postoji siguran način dokazivanja da je jedna konkretna osoba zarazila drugu konkretna osobu. Često ljudi s HIV-om žive godinama prije nego što se testiraju i obično su u tom periodu imali više partnera. Krivnja padne na nekoga tko najčešće nije kriv", završno je kazao Dominković.

Glavni cilj pred medijima, aktivistima, piscima i znanstvenicima jest potaknuti oboljele da se prestanu bojati, kako razgovora o HIV-u i, dakako, straha od testiranja. Pisci i znanstvenici, posebice one koje se time bave više godina u edukativne svrhe, najbolje bi mogli prenijeti informacije kako možemo bolje razumjeti i više se obrazovati o HIV-u. U društvu treba stvoriti situaciju i atmosferu dijaloga gdje će se moći, kroz edukativne i medijske programe, više otvoreno govoriti o problemu HIV/AIDS-a, bez unaprijed osuđenih, bez stigme i straha. Važno je govoriti o HIV/AIDS-u kao globalnom problemu, bez osude oboljelih koja će ih dodatno stigmatizirati i stvoriti osjećaj manje vrijednosti.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.