Naprosto uživam u samozadovoljavanju. Mogu provoditi sate i sate, čitave dane i tjedne neprestano se samozadovoljavajući. Samozadovoljavam se odmah ujutro, čim se probudim. Nastavljam to raditi u tramvaju, na poslu, za vrijeme ručka. Pa onda opet kada dođem doma, dok perem suđe ili dok u trgovini čekam da mi teta izvaže dvadeset deka mortadele. A tek kad uzmem čitati neku knjigu, primim gitaru u ruke, poslušam neki album koji volim ili jednostavno legnem spavati... manijakalno samozadovoljavanje dosegne vrhunac!

Dok sam bio u vezi, ajde, još ti nekako dečko pomogne u svemu tome. Uživaš u zadovoljavanju i samozadovoljavanju, uživa i on. Ovako sve moraš sam, jednostavno nemaš izbora.

Obično se za vrijeme seksa na vrhuncu viče "da, da, da". Otkrio sam da na vrhuncu samozadovoljavanja u pravilu vičem "NE", nakon čega doživim orgazmičko iskustvo.

Svi me vole

Ne govorim o masturbaciji, sram vas bilo! Govorim o svom ponovnom otkrivanju riječi "ne". I kako je korištenje te riječi često jedina stvar koja nas dijeli od vlastitog zadovoljstva.

Prije 27 godina, kad sam počeo krčiti svoj put kroz školovanje i život, bio sam tipični introvert. Dijete koje je živjelo u svom svijetu. Izbjegavalo, čak se i bojalo, gomile ljudi na jednom mjestu. Premda nije nužno karakteristika introverta, ali bio sam povučeno, šutljivo, pomalo i bojažljivo dijete. Volio sam vrijeme provoditi sam, ležeći u krevetu i razmišljajući, čitajući ili pišući.

Zatim se dogodio prijelaz iz osnovne u srednju školu. Ne znam što se točno dogodilo, ali introvert u meni otišao je u prošlost. Pubertet? Možda. I to je utjecalo. Ali, mislim da je ipak veći utjecaj imalo okruženje. Okruženje koje mi je dopustilo da budem ono što jesam. Okruženje u kojem sam se oslobodio straha da će bivanje onakvim kakav jesam značiti tuđe neprihvaćanje. Upravo takvo okruženje rezultiralo je time da, paradoksalno, prestanem biti ono što jesam. Ili sam mislio da jesam. I iz introverta se pretvorim u ekstroverta.

Rekao sam "ne" ispunjavanju očekivanja koje drugi imaju od mene. Rekao sam "ne" zadovoljavanju cijelog svijeta oko sebe, zaboravljajući na redovno samozadovoljavanje

Kao preko noći pretvorio sam se u brbljavu i glasnu osobu, uvijek u centru pažnje. Koja je uvijek okružena ljudima i tome teži što više. I što sam više s ljudima, to se bolje osjećam i to više želim biti okružen njima. Omiljen sam u društvu, svi me žele u svojoj ekipi, a moje provale se danima i danima kasnije prepričavaju. Što bi rekli... svi me vole, svima sam duhovit, čekaju na red da me upoznaju.

Samo što to nije bilo preko noći. Proces otvaranja trajao je godinama. Polagano je introvert u meni sve više prepuštao mjesto ekstrovertu. Nekoliko godina živjeli su u skladu i ravnoteži. Godine u kojima su se uravnoteženo izmjenjivali trenuci punjenja energijom promišljanjem u samoći i punjenja energijom okružen ljudima.

Sve neobavezno ispred svega obaveznog

S godinama je ekstrovert potpuno preuzeo dominaciju i na sve što ga je hranilo davao je odgovor "da". Trebalo mu je to da se razmaše, godinama je bio sputavan. A očito je i introvertu trebao odmor, pa je odlučio prepustiti ekstrovertu da odgovara s "da" čak i na pitanja koja su upućena introvertu. Sve to pod devizom da se samo jednom živi. Da u životu treba uživati kao da ti je posljednji dan.

Što bi rekao Ilija Čvorović: "Bio si mlad, prirodno je... hoćeš da jedeš, hoćeš da jebeš... a to košta, brate". Ne propustiti niti jedan izlazak, ne odbiti niti jednu cugu, slavodobitno ostati zadnji stajati na nogama. Kad god je moguće, odabrati odlazak na pivo i biljar umjesto na faks. Što je više moguće, staviti tadašnji bend ispred faksa. Sve neobavezno je bilo ispred svega obaveznog.

Možda je sve u redu s vama. Samo ste zaboravili na korištenje riječi "ne"

Doista sam se vodio time da se samo jednom živi i htio sam se nauživati svih stvari koje su mi tada bile bitne. Naravno, sve su bile usmjerene na impuls, spontanost, na trenutno zadovoljstvo, bez obzira na posljedice. Zapravo, mnogi vjerojatno ne bi vidjeli ništa ekstremno u mojem ponašanju. Poprilično konzervativno, kad čujem iskustva mnogih drugih. Samo žestoka vikend-opijanja, nikad ništa osim povremenog jointa.

Nikakve droge, nikakvo seksualno neodgovorno ponašanje. Dapače, tada se seksualno nisam nikako ponašao. Međutim, ta uska specijaliziranost u tome da roditeljski dom u pravilu koristim samo kao spavaonicu (a često niti to), da budem neodgovoran zato što to želim biti i da se svako malo napijem k'o stoka s ekipom... u tome sam bio odličan! U suštini, ništa puno drugačije od većine klinaca u tim godinama. Za mog polako umirućeg introverta i to je sigurno bilo zastrašujuće ekstremno.

Osvetnički povratnički udarci ekstroverta

Nakon nekog vremena stvar se opet izbalansirala. I godinama su opet introvert i ekstrovert u meni relativno skladno živjeli. Niti jedan od njih nije pretjerano dominirao i bili su prijatelj jedan drugome. Slušali su jedan drugoga. Nekad je introvert umjesto ekstroverta odgovorio "da", samo da bi se on dobro osjećao. A nekad je i ekstrovert umjesto introverta odgovarao "ne", žrtvujući sebe, samo da bi se introvert dobro osjećao.

Sve do prije godinu dana, kad su stvari počele pucati na sve strane. Totalno ispaljivanje na poslu i bezrazložno trpljenje toga godinu dana. Što me polako pretvaralo u pravog Nečastivog. Nečastivi koji je rigao vatru na sve strane. A dotad nepojmljivim količinama alkohola nije gasio vatru, nego ju je još više raspaljivao. Logično. I tu je došlo do prave epske borbe između introverta i ekstroverta u meni. Očito više niti jedan nije mislio da mu odgovara dotadašnje stanje ravnoteže. Bilo je to kao borba između dr. Jekylla i Mr. Hydea.

Nešto kao mentalna afrička šljiva. Čvrstoća koja ne pada je zajamčena. Osnovni preduvjet za dugo samozadovoljavanje

Par dana bježanja od svojih misli i briga među ljude. Među zabavu, smijeh, opijanje i umrtvljivanje svih negativnih osjećaja. Nakon toga bijeg od ljudi, strah od njih i napadaji anksioznosti, uvlačenje u svoju čahuru i nepuštanje nikoga u blizinu. I tako svako malo, iz jedne krajnosti u drugu.

Pomalo je introvert počeo opet preuzimati dominaciju. Uz naravno, osvetničke povratničke udarce ekstroverta. Taman misliš da je odustao, eto njega natrag. Sumnjao sam da je frustracija poslom glavni razlog svega. Isto tako, mislio sam da je drugi najbitniji razlog upravo neusklađenost između ekstroverta i introverta u meni. Točnije, shvatio sam da godinama živim u pogrešnom uvjerenju da sam ekstrovert.

Mentalna masturbacija

Da sam se predugo pokušavao uvjeriti u laž i gušio sebe onakvim kakav jesam. I da je to prihvaćanje sebe kao introverta jedino što mi stoji na putu mirenja sa samim sobom. I bio sam u pravu. Od dana kad sam dao otkaz, kao da se sve počelo smirivati. Svakim danom sam bivao sve opušteniji, anksioznost me počela napuštati, smijao sam se sve slobodnije, počeo sam opet normalno disati. Na neki način sam se osjećao kad sam izašao iz ormara. Opet.

Ipak, shvatio sam da sam pogriješio u tome da se trebam prihvatiti kao introvert. Pogriješio sam i u tome da se trebam prihvatiti kao ekstrovert. Pogriješio sam, jer nisam niti jedno niti drugo. I istovremeno sam jedno i drugo. Putem sam saznao da postoji nešto što nazivaju ambivertom. Na kraju, nebitna je kategorija. Otkrio sam da sam izgubio doticaj s introvertom u sebi i da ga želim vratiti. Istovremeno, ne želim izgubiti niti doticaj s ekstrovertom, ali ga želim staviti pod kontrolu.

Čisto da bi ekstrovert i introvert opet postali prijatelji, obojica disali punim plućima i pomagali jedan drugome.

Shvatio sam da se to najefikasnije postiže relativno čestim korištenjem riječi "ne". A onda sam shvatio da to nisam shvatio, nego da sam se samo sjetio. Da to odavno znam i da sam odavno uvježbao korištenje te riječi. Ali da sam posljednjih godinu dana zaboravio da to znam.

Rekao sam "ne" ispunjavanju očekivanja koje drugi imaju od mene. Rekao sam "ne" zadovoljavanju cijelog svijeta oko sebe, zaboravljajući na redovno samozadovoljavanje. O, da, mentalna masturbacija! Mislim da ima veze i s godinama i određenim iskustvom. Ako već i postoje stvari nad kojima nemam kontrolu, onda neka budu na minimumu.

Ali, prestar sam da svjesno biram raditi stvari koje me ne čine sretnim. Ne samo trenutno, nego posljedično.

Ekstroverta više nije briga za tuđa očekivanja

Zanimljivo da i to proizlazi iz ideje da se samo jednom živi. I da treba uživati u životu kao da ti je posljednji dan. Samo što sam nekad težio samozadovoljavanju trenutnih potreba, bez obzira na posljedice. Sada težim samozadovoljavanju kroz posljedice. I to su puno češće aktivnosti u kojima uživa introvert u meni.

Koji je postao dovoljno emancipiran da se ne boji ekstroverta i da se zna obraniti od njega. Introvert je postao dovoljno ekstrovertiran da se izbori za svoju introvertiranost. A ekstrovert je postao kulturniji i radi ono što mu je po guštu samo onda kad on to želi, a ne kad to drugi očekuju od njega. Ekstrovert je postao dovoljno introvertiran da ga nije briga za tuđa očekivanja. I opet su prijatelji, žive sretno i u ravnoteži.

Prestar sam da svjesno biram raditi stvari koje me ne čine sretnim. Ne samo trenutno, nego posljedično

Ovu kratku intimnu ispovijest podijelio sam s vama za slučaj da je netko prolazio kroz ovakve ili neke posve drugačije faze, ali sa sličnom borbom unutar sebe. Možda stvari nisu toliko strašne kakvima se čine. Možda je sve u redu s vama. Samo ste zaboravili na korištenje riječi "ne".

A ako ste nešto znali i zaboravili da to znate, to isto može biti vama na ponos. Često to znači da ste zaboravili više nego što neki drugi znaju. Vrijedi se samo prisjetiti toga. Recept za ekspresno vraćanje u ravnotežu i doživotno prijateljstvo introverta i ekstroverta u sebi.

Nešto kao mentalna afrička šljiva. Čvrstoća koja ne pada je zajamčena. Osnovni preduvjet za dugo samozadovoljavanje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.