Sve uporniji pokušaji zabrane pobačaja ili onemogućavanje njegova ozakonjenja, definiranje braka isključivo kao zajednice muškarca i žene pokazuju da se i u zakonskom smislu oko istih stvari natežemo već desetljećima. Stavovi o kontracepciji, pobačaju i homoseksualnosti (p)ostali su možda i najbitniji pokazatelji ideoloških podjela. Sve tri teme zapravo se mogu svesti na jedan zajednički nazivnik, a to je reprodukcija.

Kad bih želio opisati vrijeme u kojem živimo, odabrao bih ovaj citat: "Konzervativna reakcija bila je usmjerena i protiv sve raširenije kulture užitka. Za veću vidljivost seksa ili mnoge seksualne skandale nisu bili zaslužni samo aktivisti. Neki su se seksom počeli baviti iz čiste zabave i užitka".

Napredak koji smo ostvarili do danas također je dobro opisan: "Vidljivost homoseksualnosti nedvojbeno je dosegla novu razinu: u prvom redu muškarci, ali i sve veći broj žena, sve su češće odbijali skrivati svoje sklonosti i sve se spremnije definirali u odnosu na privlačnost prema istome spolu (čak i u slučajevima kad bi službeno ostali u heteroseksualnom braku). ... Taj je publicitet potom pridonio oblikovanju jasnije predodžbe u javnosti i u glavama samoidentificiranih homoseksualaca i lezbijki o tome što homoseksualnost jest (inverzija nečijeg rodnog identiteta, preferiranje ljubavnika istog roda ili nekakva njihova, u najmanju ruku djelomična, kombinacija?)".

Podsjetnik na današnje vrijeme

Da živimo u vrlo posebnom dobu, jasno je i iz ovog: "Ono što je...(te) godine učinilo posebnima i zbog čega su se doimale kao revolucionarno razdoblje bile su otvorenost javnih rasprava o seksu, zatim spremnost progresivnih aktivista i intelektualaca da dovedu u pitanje restriktivne zakonske i društvene kodove te sve češće nepoštivanje tih kodova u puku".

Nažalost, svaka akcija uzrokuje i reakciju pa je i ovo, nažalost, obilježje vremena u kojem živimo: "Neprijateljstvo prema kontracepciji, pobačaju i homoseksualnosti (mada se represivni val neće podići u svim zemljama u isto vrijeme, ni s jednakom žestinom, a jednako tako neće svugdje imati istu važnost) postat će najistaknutija značajka fašističke seksualne politike, preko koje su fašisti s iznimnom lakoćom pridobivali podršku religijskih konzervativaca".

Razvoj individualnih (seksualnih) sloboda nije se događao linearno, što znači da seksualne slobode nisu zadane niti su nešto što se podrazumijeva. U nekim razdobljima i na nekim poljima pobjedu su odnosili konzervativci, a nekad progresivci. Iz toga je jasno da sva prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo, već sutra mogu lako nestati

Ova četiri ulomka nisu nikakvo futurističko predviđanje kako ćemo jednom gledati na vrijeme u kojem živimo. Niti su analiza onoga što je prethodilo današnjoj tzv. konzervativnoj revoluciji. Ovo su ulomci iz knjige Dagmar Herzog, "Seksualnost u Europi 20. stoljeća".

Vrijeme koje se opisuje ovim rečenicama je razdoblje između Prvog i Drugog svjetskog rata. Točnije, vrlo kratko razdoblje dvadesetih i ranih tridesetih godina. Razdoblje u kojem se razvilo shvaćanje seksualnosti koje će "tek nakon puno većih i obuhvatnijih seksualnih revolucija iz šezdesetih i sedamdesetih godina postati sastavni dio zapadnoeuropskog zdravog razuma i tek tada poslužiti kao uporište za važne progresivne izmjene seksualnog zakonskog okvira".

Sve ovo izdvojio sam zato što me ovakvi opisi neodoljivo podsjećaju upravo na današnje vrijeme. Pročitati tako nešto dobro dođe kao podsjetnik.

Jesmo li se zaista nepovratno odmaknuli od prošlosti?

Prije svega, podsjetnik na to da se razvoj individualnih (seksualnih) sloboda nije događao linearno. Što znači da seksualne slobode nisu zadane niti su nešto što se podrazumijeva. U nekim razdobljima i na nekim poljima pobjedu su odnosili konzervativci, a nekad progresivci. Iz toga je jasno da sva prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo, već sutra mogu prilično lako nestati. A prava nisu prava ako ih netko može ukinuti. To su privilegiji. Privremeni privilegiji, kako bi rekao George Carlin.

U današnjem je kontekstu to bitno shvatiti. Zbog sve boljih zakonskih okvira koji doprinose smanjenju neravnopravnosti i diskriminacije na temelju spola i seksualne orijentacije, vrlo lako se može steći dojam da je ono što je dosad ostvareno nepromjenjiva polazišna točka za još jedan korak naprijed ka jednakosti. I da se, u slučaju poraza, unatrag ne može ići više od onoga što je već ostvareno.

Sve uporniji pokušaji zabrane pobačaja ili onemogućavanje njegove legalizacije, definiranje braka isključivo kao zajednice muškarca i žene pokazuju da se i u zakonskom smislu oko istih stvari natežemo devedesetak godina

Iluzija onoga što se voli nazivati civilizacijskim dosezima. No, je li baš tako? I jesmo li se zaista drastično i nepovratno odmaknuli od prošlosti? Ne na papiru, nego u praksi. Zakonsko teoretiziranje da žene neće biti plaćene manje od muškaraca koji obavljaju iste poslove očito ne mora ništa značiti za praksu. A niti zakonsko teoretiziranje o zločinu iz mržnje na temelju seksualne orijentacije ne mora ništa značiti za praksu, kad većina slučajeva završi prekršajnom prijavom.

Znači li legalnost pobačaja nužno i mogućnost iskorištavanja tog privilegija? Znači li legalnost kontracepcijskih sredstava nužno i mogućnost iskorištavanja tog privilegija? Znači li legalnost istospolnog životnog partnerstva nužno i mogućnost iskorištavanja tog privilegija? Ne, ako se netko pozove na prigovor savjesti. Ukratko, prava, ravnopravnost i nediskriminacija su zajamčeni osim kad, očito, nisu. Može li se to nazivati izborenom ravnopravnošću i nediskriminacijom? Ne može.

Oko istih stvari natežemo se desetljećima

Već ovo je dovoljno za zaključiti kako, suštinski, nismo daleko odmaknuli. I da se oko istih stvari danas, kao i prije devedesetak godina, lome koplja. Pogotovo kad se uzme u obzir da nije riječ samo o neusklađenosti zakona i prakse.

Sve uporniji pokušaji zabrane pobačaja ili onemogućavanje njegove legalizacije, definiranje braka isključivo kao zajednice muškarca i žene pokazuju da se i u zakonskom smislu oko istih stvari natežemo devedesetak godina. Stavovi o kontracepciji, pobačaju i homoseksualnosti (p)ostali su možda i najbitniji pokazatelji ideoloških podjela.

Zakonsko teoretiziranje da žene neće biti plaćene manje od muškaraca koji obavljaju iste poslove očito ne mora ništa značiti za praksu. A niti zakonsko teoretiziranje o zločinu iz mržnje na temelju seksualne orijentacije ne mora ništa značiti za praksu, kad većina slučajeva završi prekršajnom prijavom

Sve tri teme zapravo se mogu svesti na jedan zajednički nazivnik, a to je reprodukcija. Svođenjem žena na isključivo reproduktivnu funkciju dodijelila im se jedina uloga koje su bile vrijedne. Dalo se do znanja da je to jedini način na koji žene trebaju i, još gore, mogu doprinijeti društvu. Time se, naravno, onemogućavalo žene u borbi protiv muške prevlasti u svemu ostalom. Ili, skraćeno, u borbi protiv patrijarhata.

Kako kaže Dagmar Herzog opisujući fašizam u Italiji: "U demografskoj kampanji, koja se u Italiji provodila od kasnih dvadesetih godina nadalje, inzistirano je na neopatrijarhalnoj restauraciji: žene je valjalo istjerati iz svijeta rada i oduzeti im svaki oblik nezavisnosti, a najbolji način da se muškarac osveti modernome dobu bila je, govorilo se bez imalo ustezanja, neprestano trudna supruga. Kad supruga radi izvan doma, muškarci gube autoritet, a taj ih gubitak demoralizira (prihvatljivu iznimku predstavljao je ženski rad u polju; problem nastaje kad žena radi u trgovini ili uredu)".

Iluzija ireverzibilnog napretka

Ili, u nastavku citirajući Mussolinija: "Ženski rad odvlači od razmnožavanja i podjaruje neovisnost". Podsjeća li to na nešto? Možda na ovaj način postaje jasnije da borba protiv zabrane pobačaja istovremeno znači borbu i za sva ostala ženska prava. Ili, da budem konzistentan, ženske privilegije. Jer ih se, očito, može i ukinuti.

Reprodukcijom se ženama dala svrha. Homoseksualcima se, s druge strane, zbog nemogućnosti reprodukcije oduzima svrha. I prvenstveno na temelju toga se gradi ideja o heteroseksualnoj superiornosti. Svima dobro poznata heteronormativnost.

Može se reći da se ostvarivanje dominacije i iz pozicije patrijarhalnosti i iz pozicije heteronormativnosti svodi na nadjebavanje. U potpuno doslovnom smislu.

Reprodukcijom se ženama dala svrha. Homoseksualcima se, s druge strane, zbog nemogućnosti reprodukcije oduzima svrha. I prvenstveno na temelju toga se gradi ideja o heteroseksualnoj superiornosti. Svima dobro poznata heteronormativnost

Vukući paralele s razdobljem od prije devedesetak godina, postaje jasno da glavna opasnost dolazi upravo od nas samih. Odnosno, od moguće iluzije aktivista i dobrog dijela zajednice u čije ime nastupaju da je postignuti napredak ireverzibilan i iluzije da je borba za punu ravnopravnost završila.

Nije niti blizu kraja, kamoli da je završila, a vjerojatno nikad ni neće. Ako borba za ostvarivanje jednakih prava i završi, uvijek ostaje borba za održavanje jednakih prava. Pardon, privilegija.

Također, jasno je i kako poraz žena u bitci za privilegij izbora indirektno vodi davanju legitimiteta u borbi protiv dosad ostvarenih LGBT prava. Pardon, privilegija.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.