Imam sreće što su mi roditelji dopustili izbor. Nisu me krstili. Posljedično, niti bilo koji drugi sakrament nisam primio. Čak niti posljednju pomast, za što sam veoma zahvalan. Dopustili su mi da sam odlučim želim li biti religiozan ili ne. To dopuštenje je išlo toliko daleko da su me, čak, tretirali kao ljudsko biće i pitali za vlastito mišljenje.

Imao sam 11 godina i prilikom upisa u peti razred pitali su me želim li ići na vjeronauk u školi ili ne. Rekao sam im da ne želim. U skladu s tim, nisam upisan na vjeronauk. Još jedan dječak i ja. Umjesto sjedenja na vjeronauku, sjedili smo na hodniku škole. Dok se nismo malo zbližili s profesoricom iz biologije. Tada smo, umjesto na školskom hodniku, vrijeme počeli provoditi u njezinom kabinetu. Zalijevali smo biljke, mijenjali vodu ribicama i kornjačama. Danas smatram, a smatrao sam i tada, da je to vrijeme puno korisnije bilo utrošeno učenjem kako promijeniti vodu ribicama u akvariju nego kako je netko vodu pretvorio u vino.

Strogo propisana pravila za put u raj

Usprkos svojim, na prvu bi se reklo, heretičkim nagnućima, zanimala me religija. Čak sam došao na ideju, koju godinu kasnije, da ću u budućnosti upisati teologiju. Jedino me zbunjivalo pitanje mogu li ja, kao ateist, studirati religije. Moja logika je govorila da mogu. Nisam išao provjeravati odgovara li moja logika istini.

Zašto sam zahvalan roditeljima na poklonjenom izboru? Zahvalan sam zato što me nisu tjerali biti dio nečega što mi čak niti tada nije djelovalo pretjerano privlačno i smisleno. Nečega što danas smatram čistim zlom.

Često se govori o mnogim groznim stvarima koje su se kroz povijest činile u ime crkve i u ime boga. Namjerno oboje pišem malim slovom. Navode se mnogi ratovi, klanja, spaljivanja, laži i spletke izvedene u ime boga i za račun crkve. Sve je to zanemarivo prema najvećem zlu. Najveće zlo je to što katolički nauk uči ljude da budu dobri. Tako da im se govori da su loši. Nije baš neka motivacija. A bivanje dobrim iz straha ne čini mi se da ostavlja puno prostora za iskrenost u bivanju dobrim.

isawthat.jpg

Katolički nauk uči ljude da netko, u ovom slučaju bog, sve vidi. Vidi sve što svaki pojedinac na kugli ili ploči zemaljskoj u svakom trenutku čini. Gleda, bilježi, prosuđuje i osuđuje. Što je više loših stvari zapisano u božanskoj crnoj knjižici, to je veća mogućnost da dotični grešnik završi u paklu. Kažu zapisi da to i nije baš neko pretjerano ugodno mjesto za skrasiti se na cijelu vječnost.

Što je više dobrih stvari zapisano u božanskoj bijeloj knjižici, to je veća mogućnost da dotični ispovjednik završi u raju. Da bi se to postiglo, treba biti dobar. A to se postiže na veoma strogo propisane načine.

Želja za tuđim mišljenjem i strah od tuđeg mišljenja

Pomisao da bi me netko mogao konstantno, cijeli život promatrati i vidjeti svaki moj korak, meni djeluje kao visok stupanj paranoje. Osim toga, to da netko stalno gleda tuđe živote, bilježi, prosuđuje i osuđuje, to mi djeluje kao školski primjer provincijalnog mentaliteta. Jedino još nisam utvrdio je li katolički nauk posljedica provincijalnog mentaliteta ili se katolički nauk najbolje prima tamo gdje vlada provincijalni mentalitet.

Naravno, svjesnost o provinicijalnom mentalitetu uključuje i svjesnost da, kako mi gledamo i prosuđujemo tuđe živote, tako i svi ostali gledaju i prosuđuju naše živote. I zbog toga treba paziti. Većina nas je odgajana u takvom okruženju, naučeni smo da svjesno ili nesvjesno živimo svoje živote u skladu s tuđim očekivanjima.

beinghuman

Nije ništa čudno da u takvom okruženju roditelji djecu opterećuju postizanjem odličnog uspjeha kako bi se mogli time hvaliti. Pred drugima se hvaliti tuđim uspjehom. Nije ništa čudno da se u takvom okruženju traži imanje, a ne znanje. Jer imanje svi lako vide. Znanje malo teže. A što ako je netko glup, pa ni ne prepozna tvoje znanje? Tko je onda stvarno glup?

Što je više dobrih stvari zapisano u božanskoj bijeloj knjižici, to je veća mogućnost da dotični ispovjednik završi u raju. Da bi se to postiglo, treba biti dobar. A to se postiže na veoma strogo propisane načine

Nije čudo da se u takvom okruženju svadbe i djeca rade zbog drugih, da se pobačaji skrivaju zbog drugih, da se ljubavnice imaju zbog drugih i zbog istog razloga se skrivaju od drugih. Zbog drugih se skriva vlastiti pederluk i zbog toga će cura neke cure biti predstavljena kao prija. Zbog drugih se ne izlazi iz ormara i zbog drugih je transrodnost nepoželjna, osim ako ne izazove komentar poput "nikad ne bih rekao da si muško, svaka čast!".

Zajedničko svemu su želja za tuđim mišljenjem i strah od tuđeg mišljenja.

Živimo lošije danas za bolje sutra!

Umjesto da budemo odgajani u okruženju da nije sramota biti tesar i da ga se potiče u tome što ga zanima i u čemu je dobar. Da ne mora ići na fakultet radi drugih. Ili da budemo naučeni da doista možemo odabrati želimo li se vjenčati ili ne. Ili hoćemo li imati djece ili nećemo. Da budemo naučeni čak i da vlastite roditelje, po potrebi, pošaljemo kvragu ako ne odobravaju to što jesmo.

Nečiji pederluk doista ne bi trebao imati nikakve veze s tuđim vjerskim osjećajima, mišljenjima, odgojem i svime što su napravili za nas. Ukratko, da nas boli kita za to što drugi misle o tome kako živimo vlastiti život. I da nas, s druge strane, isti organ boli i za to kako drugi žive vlastiti život.

Zbog drugih se skriva vlastiti pederluk i zbog toga će cura neke cure biti predstavljena kao prija. Zbog drugih se ne izlazi iz ormara i zbog drugih je transrodnost nepoželjna, osim ako ne izazove komentar poput "nikad ne bih rekao da si muško, svaka čast!"

To susprezanje od uživanja u vlastitom životu savršeno ide ruku pod ruku s još nekim elementima katoličkog učenja. Učenje da je život patnja i da pravo oslobođenje dolazi nakon smrti, kad ćemo biti jedno s bogom. Učenje odricanju. Živimo lošije danas za bolje sutra! A što ako sutra nikad ne dođe? Frapantna je sličnost s fenomenom koji zovem hrvatski perpetuum mobile. Desetljeća i desetljeća prihvaćanja lošijeg danas za bolje sutra. I taman kada dođe sutra, shvatimo da je to zapravo danas, pa idemo opet ispočetka. Lošije danas za bolje sutra.

U konačnici dolazimo do toga da svi oni koji koriste katolički nauk da bi potvrdili kako su "za život" govore gluposti. Očito je da je katolički nauk u suštoj suprotnosti sa životom.

ifyouneed.jpg

Protiv života je zato što svima i prije rođenja nameće postojanje grijeha i krivnje. Što je poprilično u suprotnosti s tlapnjama o nevinoj dječici i svetosti života. Prije je riječ o svetosti krivnje. Protiv života je zato što od najmanjih nogu ljudima pokušava uskratiti mogućnost izbora. A jedna od glavnih stvari koja razlikuje življenje od pukog postojanja upravo je mogućnost izbora.

Protiv života je zato što ljude uči da su bezvrijedni, kao i njihovi životi. Oduzet je smisao njihovim životima tako što im je dodijeljen smisao u vidu boga. Smisao života je da nema smisla, odnosno da mu sami dajemo smisao i otkrivamo ga putem. Nije li davanje svim životima isti smisao potpuno obezvređivanje života? I onda kažu da su za život?

Umjesto da budemo odgajani u okruženju da nije sramota biti tesar i da ga se potiče u tome što ga zanima i u čemu je dobar. Da ne mora ići na fakultet radi drugih. Ili da budemo naučeni da doista možemo odabrati želimo li se vjenčati ili ne. Ili hoćemo li imati djece ili nećemo

Slažem se, brojni ubijeni radi svetog cilja i u ime boga doista je golema tragedija. Međutim, oni su već mrtvi i, ako postoji život nakon smrti, znaju da su mrtvi.

Ali to je prava sitnica prema osnovnim postulatima katoličkog nauka. Nauk koji ljude uči da budu mrtvi, a da to još ne znaju. U svemu tome mi se pitanje ima li života nakon smrti čini potpuno suvišno. Smatram da je puno bitnije pitanje ima li života prije smrti.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.