Tvrditi da hrvatsko društvo živi u prošlosti i od prošlosti nije ništa novo. Takav zaključak ne traži fantastičnu perceptivnost. Dovoljno je pogledati oko sebe. Gledam, pa vidim političare koji se i dalje naganjaju oko Drugog svjetskog rata, ustaša i partizana i bore se za bolju prošlost. Političare na koje je Jugoslavija ostavilo toliko neizbrisiv trag da ne mogu prestati raspravljati je li hrvatskom društvu tada bilo bolje ili lošije nego danas. I je li ta prošlost uopće bila potrebna. Najažurniji doticaj sa sadašnošću star je preko 20 godina. Čini se da je od 1995. godine rijetko kome proširena radna memorija.

Običan puk, neobično, nije nimalo drugačiji. Jednom kad se iscrpe sve tri rečenice koje ljudi u pravilu imaju za reći o sebi i o sadašnjosti, neminovno se zaplovi bespućima povijesne zbiljnosti. Od jednog svjetionika do drugog, od rata, poraća, pa opet do rata. Gdje je bio čiji otac, tetak, stric. Majke, tetke i strine rijetko se spominju, osim u psovkama, nisu politički relevantne. A i teško je raditi podjelu na sličnim sudbinama većine majki, tetaka i strina, bez obzira na to koliko sudbine očeva, tetaka i stričeva bile različite.

Hoćemo li pričati o književnosti, slikarstvu, glazbi, urbanizaciji, gospodarstvu, neminovno ćemo u pravilu pričati o prošlosti. O sadašnjosti teško, o budućnosti još manje.

Ljubav prema imitaciji prošlosti

Kad sam već spomenuo glazbu, ne postoji plastičniji dokaz da hrvatsko društvo živi u prošlosti i od prošlosti. Dovoljno je prošetati gradom i pogledati malo najave koncerata. Ono što vlada mainstream klupskom scenom je renesansa tribute bendova. Tribute to Beatles, Cream, Led Zeppelin, Doors, Queen, Jimi Hendrix, Leonard Cohen, Elvis Presley, Johnny Cash, Azra. A vlasnici klubova, zna se, publici daju ono što publika traži, a što publika traži, na tome se može zaraditi.

Publika, očito, voli prošlost više nego sadašnjost, klupske svirke takvih bendova znače pun klub. Međutim, stvar je puno gora od toga da publika voli prošlost. Publika voli imitaciju prošlosti. Prošlost za njih oponašaju ljudi koji sigurno nisu John Lennon, Jimi Hendrix ili Jim Morrison, a počesto nemaju veze niti s vremenom niti s prostorom u kojima je nastajala prošlost koju imitiraju. Istina, teško je očekivati da nam mrtvi John Lennon ili Jim Morrison uživo izvedu koji svoj stari hit.

Bolja prošlost je neprijatelj dobroj sadašnjosti. Zašto su naša sadašnjost ratovi koji su završili prije 20 ili prije 70 godina, države kojih odavno više nema, ličnosti koje su odavno prdnule u rosu i bendovi koji zarađuju na stvaranju vrlo loše iluzije? Je li moguće da smo toliko okrenuti prošlosti zato što se nemamo čemu okrenuti danas?

Da me se krivo ne shvati, nemam ništa protiv muzičke prošlosti. Dapače, muzički uglavnom i boravim u prošlosti, s tendencijom da nove stvari otkrivam odlazeći još više u prošlost. Krenuvši od istraživanja 70-ih, nisam se s vremenom spojio sa suvremenim trendovima, nego sam ubrzanim koracima otišao još više u prošlost. I dok će svijet uskoro zakoračiti u dvadesete godine, ja sam već odavno tamo. Doduše, u onima prošlog stoljeća. Ali, ta prošlost ostaje tamo gdje treba ostati, u prošlosti. Zapisana na pločama, kasetama, CD-ima ili čemu već.

Ali jedno je unutar svoja četiri zida uživati u nastranom hobiju, dok je potpuno druga stvar držati prošlost toliko na cijeni da će, kad se ne može doći do prave prošlosti, poslužiti i nešto što zvuči kao prava prošlost, izgleda kao prava prošlost, miriše kao prava prošlost, ali je samo loša imitacija i nakaradna interpretacija prave prošlosti.

Hrvatsko društvo je teško bolesno

Zašto je tome tako? Zašto vrijeme trošimo boraveći u prošlosti? Prošlosti koju nećemo, čisto da se podsjetimo, niti malo promijeniti koliko god se trudili. A pogotovo je nećemo učiniti boljom nego što je, kao što niti kakav nadobudni dosadnjaković sa Stratocasterom na ramenu neće boljom učiniti neku pjesmu Jimija Hendrixa. Izgleda da je Damir Nikšić bio u pravu kad je rekao da je "bolje" neprijatelj "dobrom".

Bolja prošlost je neprijatelj dobroj sadašnjosti. Zašto su naša sadašnjost ratovi koji su završili prije 20 ili prije 70 godina, države kojih odavno više nema, ličnosti koje su odavno prdnule u rosu i bendovi koji zarađuju na stvaranju vrlo loše iluzije? Je li moguće da smo toliko okrenuti prošlosti zato što se nemamo čemu okrenuti danas? A još manje razloga imamo za okretanje prema budućnosti? Možda zato što budućnosti nema?

Sudeći prema velikom dijelu onih koju su ovdje ostali i prema stopostotnom dijelu onih koju su odselili, zaključak je da ovdje doista nema niti sadašnjosti, kamoli budućnosti. Lao Tzu je navodno rekao: "Ako si depresivan, živiš u prošlosti. Ako si anksiozan, živiš u budućnosti. Ako si na miru, živiš u sadašnjosti".

Zanimljivo je kako se tmurni Hrvati, jednom kad se maknu iz svog okruženja, iz smrknutih mizantropa pretvaraju u nasmijane čovjekoljupce. Ne kad iz Zagreba odu u Split, iz Splita u Osijek ili iz Osijeka u Rijeku. Nego kad odu u Beč, Rim, Barcelonu ili Lisabon

Prema ovome, hrvatsko društvo je teško bolesno jer je nevjerojatna energija kojom se opire sadašnjosti. Ako su simptomi depresije gubitak interesa za aktivnosti koje nam inače čine zadovoljstvo, problemi sa snom, gubitak energije, frustracija, iritiranost, osjećaj bezvrijednosti i krivnje, problemi s razmišljanjem, koncentriranjem i donošenjem odluke, onda hrvatsko društvo nesumnjivo pati od kolektivne depresije.

Spomenuo sam na početku da uočavanje kako hrvatsko društvo živi u prošlosti nije ništa novo. Većina je toga svjesna. Problem je jedino u tome što se boravak u prošlosti prikazuje kao uzrok depresivnog stanja u društvu.

Manjina prepoznaje problem i manjina traži pomoć

Kažu, jednom kad se okrenemo sadašnjosti, shvatit ćemo koliko nam je dobro i depresija će nestati. Međutim, kažu da depresija ne funkcionira tako. Ne liječi se banaliziranjem o tome kako nam je život zapravo lijep samo to ne shvaćamo, kako imamo puno toga što bi nas "objektivno" trebalo činiti sretnima. Liječi se teško, lijekovima, psihoterapijom, promjenama životnog stila, odmicanjem od izvora stresa i faktora koji su okidači depresije.

Prvi i glavni korak prema izliječenju je, naravno, traženje pomoći i pristanak na liječenje. Hrvatsko društvo u većini slučajeva odbija pomoć i ne pristaje na liječenje. Koliko god svi simptomi ukazivali na vrlo težak slučaj kolektivne depresije.

Problem je što manjina prepoznaje problem i manjina traži pomoć. Kao što se mnogi koji pate od depresije moraju nakljukati lijekovima da bi im bilo bolje, tako se i neki pripadnici hrvatskog društva od kolektivne depresije moraju liječiti kljukanjem stvarima koje ih vesele. Posvećivanjem konstruktivnim stvarima koje ih ispunjavaju, okruživanjem nekolicinom ljudi s kojima su na istoj valnoj duljini, s kojima mogu dijeliti životnu radost i s kojima interakcija ne iscrpljuje i ne prazni nego, dapače, ispunjava. Rijetka pojava.

Pomoć već ubrzano stiže u vidu masovnog iseljavanja koje će ljude možda ipak potaknuti da malo više drže do vlastite, time i kolektivne mentalne higijene. Ako ih ne potakne, vrlo brzo bismo svi mogli postati dio jednog velikog tribute banda koji loše imitira dobru prošlost dio koje želi biti

Međutim, potpuna izolacija od depresivnog okruženja u normalnim okolnostima nije moguća. Doći ćete u doticaj s kolegama na poslu, ekipom u birtiji, ljudima u javnom prijevozu, kinu ili kazalištu, doći ćete u kontakt s liječnicima i s kolegama pacijentima. Doći će do interakcije s dobrim dijelom pripadnika ovog depresivnog društva, htjeli vi to ili ne.

Koliko god čovjekov obrambeni mehanizam bio jak, nemoguće je potpuno se isključiti od utjecaja okruženja. Dapače, okruženje je jedan od najznačajnijih faktora koji oblikuju nekoga kao osobu, njegov sustav vrijednosti i ponašanje.

Svi bismo mogli postati dio jednog velikog tribute benda koji loše imitira dobru prošlost

Zanimljivo je kako se tmurni Hrvati, jednom kad se maknu iz svog okruženja, iz smrknutih mizantropa pretvaraju u nasmijane čovjekoljupce. Ne kad iz Zagreba odu u Split, iz Splita u Osijek ili iz Osijeka u Rijeku. Nego kad odu u Beč, Rim, Barcelonu ili Lisabon. Zanimljivo kako lijeni Hrvati naglo postanu nevjerojatni radnici jednom kad zakorače u München ili Stuttgart. Ili kad čak i oni pederi koji se apsolutno protive izmjenjivanju nježnosti i držanju za ruke u javnosti, odjednom, baš dok šetaju uz Temzu ili Seinu, odluče poljubiti svog dečka.

Ne dok šeću uz Savu ili Dravu. Zanimljivo da mnogi peder, posjetivši Berlin, odluči posjetiti mnogi dark room i svakojaku pedersku zabavu, otkrivši koliko je u sebi skrivao želja i fetiša, puno sablažnjivijih običnom puku od mentalne slike koja uključuje časnu sestru u intimnom odnosu sa svijećnjakom.

Tek u takvom okruženju liječenje od kolektivne depresije može potpuno djelovati. Jer osim kljukanja stvarima koje nas vesele i ispunjavajau, uključuje i promjenu životnog stila, odmak od izvora stresa i faktora koji su okidači depresije. Ako ništa, čovjek mora priznati da je puno bolje i puno lakše osjećati se dobro zbog okruženja nego unatoč okruženju. Biti svoj i uz pomoć društva koje te potiče u tome, a ne biti svoj unatoč društvu koje te ne svakom koraku u tome pokušava opstruirati.

Sudeći prema velikom dijelu onih koju su ovdje ostali i prema stopostotnom dijelu onih koju su odselili, zaključak je da ovdje doista nema niti sadašnjosti, kamoli budućnosti

I zašto onda čovjek ne bi sebi olakšao situaciju? Količina patnje nije nešto čime se mjeri zasluženost dobrih stvari u životu. Koliko god Hrvati mislili drugačije. Jedna od karakterističnih misli oboljelih od depresije je i ona da zaslužuju patnju koju doživljavaju. Kao što čovjek koji pati od depresije ne može pomoći samom sebi, nego treba pomoć izvana, isto je i s bolesnim društvom. Bolesno društvo ne može pomoći samo sebi, potrebna mu je pomoć izvana, potrebni su mu zdravi pojedinci.

Pomoć već ubrzano stiže u vidu masovnog iseljavanja koje će ljude možda ipak potaknuti da malo više drže do vlastite, time i kolektivne mentalne higijene. Ako ih ne potakne, vrlo brzo bismo svi mogli postati dio jednog velikog tribute banda. Tribute benda koji loše imitira dobru prošlost dio koje želi biti. Samo zato što je dobro imitiranje loše sadašnjosti koje ne želimo biti dio još besmislenije.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.