Izjasniti se kao peder potpuno je u suprotnosti s većinskim očekivanjem heteropatrijarhalnog društva. Ne može biti ništa drugo osim izražavanje onoga što doista jesmo, nikako ono što društvo očekuje da budemo. To najbolje znaju oni koji su još uvijek u ormaru. Izlazak iz ormara neprijatelj je društvenih očekivanja. I odbijanje koračanja putem koji nam je namijenjen trenutkom rođenja.

Nema na svijetu fascinantnije stvari od ljudskog ponašanja. Gdje počinje slobodna volja, a gdje ona završava? Što počinje tamo gdje ona završava? Jesu li to fizičke mogućnosti i ograničenja ili možda psihološke koje utječu na naše ponašanje i odluke? Ili je utjecaj roditelja na nas, a preko njih utjecaj njihovih roditelja i nekog drugog vremena? Možda je i utjecaj međusobnog odnosa roditelja na nas? Jesu li to ljudi s kojima se družimo? Koliki dio nas smo doista samo i isključivo mi kao osobe, a koliko otpada na utjecaj drugih? Postojimo li uopće mi kao osobe ili smo jednostavno kompilacija, "best of" ili "worst of", misli i ponašanja svih ljudi s kojima smo došli u doticaj?

Činimo li stvari doista zato što to želimo ili zato što očekivanja društva, unaprijed određen put za koji se od svakog očekuje da ga prođe, predstavljamo kao iskreno i isključivo naše. U pravilu je lako otkriti što je u pitanju kad se ponašamo suprotno od očekivanja društva. Ako je u suprotnosti s očekivanjima društva, šanse su da je to naša svjesna odluka, odnosno ispoljavanje onoga što doista jesmo.

Nevezano uz to zašto smo to što jesmo. Stvari se malo kompliciraju kad se ponašamo potpuno u skladu s očekivanjima društva i pratimo zadani put. Je li moguće da smo toliko ubili svoju individualnost da društvena očekivanja u potpunosti upravljaju našim životima? Ili se doista potrefilo da su naše intimne želje i potrebe potpuno u skladu sa željama i potrebama društva?

Izlazak iz ormara neprijatelj je društvenih očekivanja

Primjerice, izjasniti se kao peder potpuno je u suprotnosti s većinskim očekivanjem heteropatrijarhalnog društva. Ne može biti ništa drugo osim izražavanje onoga što doista jesmo, nikako ono što društvo očekuje da budemo. To najbolje znaju oni koji su još uvijek u ormaru. Izlazak iz ormara neprijatelj je društvenih očekivanja. I odbijanje koračanja putem koji nam je namijenjen trenutkom rođenja. A završava nalaženjem životne družice, ishođenjem vlasničkog lista poznatijeg kao vjenčani list i doprinosom barem jednim novim sudionikom kolektivne štafete.

Stvari postaju zanimljive i pomalo shizofrene kad se inherentno rušenje heteropatrijarhalnih očekivanja društva, pederluk, upari s inherentnim djelovanjem u skladu s heteropatrijarhalnim očekivanjima društva, brakom.

Može li nešto istovremeno biti u suprotnosti i u skladu s društvenim očekivanjima? Ne može. To, naravno, ne znači da se istospolnim parovima ne treba dopustiti da ozakone svoje veze, kako god to ozakonjenje zvali, pa makar i brakom. Također, ne znači niti da se treba prestati boriti za bračnu jednakost kako bi se svima koji to žele omogućilo da stupe u brak. Bila ta želja izvorno njihova ili samo preslikavanje društvenih očekivanja, što je vjernije moguće u istospolnom kontekstu.

Heteroseksualcima je puno teže ići protiv društvenih očekivanja. Samom svojom heteroseksualnošću na životu održavaju društvena očekivanja da će se skrasiti u braku. Puno je teža situacija, jer unatoč tome što su potpuno normalni, imaju sve predispozicije za stupanje u brak i imanje djece, oni to svjesno odbacuju. Čak i muškarcima je teško odbiti sve napade, da ne govorimo o ženama za koje se očekuje da budu rodilje i inkubatori nacije, čak i ako to ne žele

Svatko će za sebe znati ili neće znati odgovoriti koji su razlozi za stupanje u brak. Individualna odluka. Međutim, u širem kontekstu mi se čini da borba za bračnu jednakost ima dvije negativne posljedice.

Prva je ta da se cijeli spektar problema LGBTIQ* populacije cijelog svijeta komprimira u jedan jedini cilj, čime se stvara dojam da se rješavanjem tog, ujedno rješavaju i svi ostali problemi. Ili, još gore, da je bračna jednakost posljednji stadij političke borbe u emancipaciji LGBTIQ* populacije. A time sami sebi iz ruku izbijamo bilo kakvu političku oštricu.

Čak i na primjeru Hrvatske, gdje je Ustavom jasno navedeno da je brak isključivo zajednica muškarca i žene, gdje je dosegnuta "samo" razina životnog partnerstva, može se uočiti takav razvoj događaja. Izglasavanje životnog partnerstva nije niti malo, samo po sebi, doprinijelo emancipaciji LGBTIQ* populacije. Niti za milimetar! Istovremeno, nakon donošenja zakona, LGBTIQ* politički aktivizam u Hrvatskoj jednostavno više ne postoji. Svršio je sam sebi u usta.

Vjeruje li hrvatska LGBTIQ* zajednica u instituciju braka?

Druga negativna posljedica je što se trasiranjem puta za istospolne brakove trasira i put za očekivanja kako istospolna veza treba izgledati i čemu treba težiti, jer sad sve to što smo oduvijek htjeli, taj stoljetni san, možemo realizirati. Naravno, svatko ima slobodnu volju, svoju ili tuđu, stupiti ili ne stupiti u brak. Međutim, ta mogućnost neodoljivo podsjeća na isti onaj utabani heteronormativni put s kojeg smo neminovno skrenuli izjasnivši se kao LGBTIQ*. Čak je i argumentacija zagovornika braka takva: razlike nema, dragi protivnici istospolnih brakova, osim što su u pitanju dva muškarca i dvije žene.

Zanimljiva je anketa iz koje je vidljivo da je 52% pedera u monogamnoj vezi prevarilo svoje partnere. Druga anketa pokazuje da je 41% pedera bilo ili je trenutno u otvorenoj vezi. Dakle, više od polovice pedera je u teoriji prihvatilo društvenu konvenciju monogamne veze koju istovremeno nisu mogli poštovati u praksi. S druge strane, nešto manje od polovice pedera je prakticiralo otvorenu vezu, protivno društvenim konvencijama. I na sve to, za trećinu pedera je monogamna veza jedina koju vrijedi nazivati vezom.

Je li moguće da smo toliko ubili svoju individualnost da društvena očekivanja u potpunosti upravljaju našim životima? Ili se doista potrefilo da su naše intimne želje i potrebe potpuno u skladu sa željama i potrebama društva?

Uz moju nadu da je istih tih 33% u stanju tu vezu doista i održavati monogamnom. Za Hrvatsku ne postoje slične ankete. Ali, recimo, sudeći po broju sklopljenih životnih partnerstva, može se zaključiti da hrvatska LGBTIQ* zajednica nešto posebno i ne vjeruje u instituciju braka. Što se iz svega može zaključiti? Da pederi tek trebaju za sebe izgraditi što za njih znače ljubav i veza, te emancipirati taj svoj odabir. Prilika ne može biti bolja.

Na neki način, heteroseksualcima je puno teže ići protiv društvenih očekivanja. Samom svojom heteroseksualnošću na životu održavaju društvena očekivanja da će se skrasiti u braku. Puno je teža situacija, jer unatoč tome što su potpuno normalni, imaju sve predispozicije za stupanje u brak i imanje djece, oni to svjesno odbacuju. Čak i muškarcima je teško odbiti sve napade, da ne govorimo o ženama za koje se očekuje da budu rodilje i inkubatori nacije, čak i ako to ne žele. Pederi nemaju tih problema. Sva očekivanja za brakom i imanjem djece lako se srežu u korijenu, sva objašnjenja zašto se ništa od toga neće ostvariti stanu u tri riječi: jer sam peder.

Pederluk kao olakotna, a ne otegotna okolnost

I to je idealna pozicija za emancipiranje vlastitog načina života, bez straha i bez srama. Budući da se ništa ne očekuje, trebalo bi biti lako razdvojiti vlastite želje od društvenih želja. Ako za nekoga nije monogamija, neka je slobodno ne prakticira i bude u otvorenoj vezi. Tko se osjeća dobro u monogamnoj vezi, bez grižnje savjesti treba uživati u njoj. Za koga nije nikakva veza i želi se jednostavno svaki vikend ševiti s drugim tipom, neka slobodno uživa u tome. Tko ne želi niti vezu niti seks, neka uživa u svom odabiru. Na kraju krajeva, ako netko želi brak i djecu, ponosno neka tome posveti svoj život.

Samo tako može doći do emancipacije. Ne samo nekoga kao pedera, nego općenito kao osobe. Naravno, to je samo jedan od životnih segmenata na kojima testiramo sebe i hoćemo li odabrati živjeti onako kako želimo ili onako kako se očekuje od nas. I to je zapravo cijela poanta. Početi shvaćati pederluk kao olakotnu, a ne otegotnu okolnost. Ako smo se u tome oslobodili okova društva, onda možemo u bilo čemu pokazati srednji prst društvu i dati "high five" sebi.

Trasiranjem puta za istospolne brakove trasira i put za očekivanja kako istospolna veza treba izgledati i čemu treba težiti, jer sad sve to što smo oduvijek htjeli, taj stoljetni san, možemo realizirati

Jedino se na taj način može vratiti politička oštrica, jer bez emancipacije nema niti politike. Nije nikakav uspjeh natjerati društvo da prihvati nešto što neodoljivo podsjeća na isto to društveno očekivanje kojem želi kontrirati. Ma ne samo da neodoljivo podsjeća, ako se zažmiri malo na jedno oko, potpuno je isto. A vidjeli smo da je čak i tako nešto dovoljno teško postići, natjerati društvo da malo zažmiri na jedno oko. Pravi uspjeh će doći tek kad pojedinac odluči društvo, koje u svakog od nas gleda širom otvorenih očiju, hladno kresnuti ku**em posred čela.

Tada će i svaki zakonski okvir i svako zahtijevano pravo dobiti svoju pravu svrhu. Prava svrha je da postanu sredstvo, a ne cilj borbe.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam