Kao što bez jakih pojedinaca nema jakog nogometnog tima, tako bez jakih pojedinaca nema ni jakog društva. Želimo li status sudionika u uspjehu, onda je od kritične važnosti shvatiti ono što taj uspjeh i stvara. A to je individualna kvaliteta, pojedinci koji znaju što rade, zašto to rade i trude se u tome biti najbolji što mogu. Ako je nekome potrebna identifikacija na nacionalnoj razini i proživljavanje tuđeg uspjeha kao vlastitog da bi to shvatili i prenijeli u stvarni i vlastiti život, onda ovaj nogometni uspjeh može imati itekako pozitivne društvene posljedice.

Svjetsko nogometno prvenstvo je završilo. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju vrlo uspješno, pobjedama u svim odigranim utakmicama osim u jednoj. Time su zaslužili srebro za nepodlijeganje pritisku okoline i suparnika. Za mene je prvenstvo također proteklo vrlo uspješno, negledanjem niti jedne utakmice osim jedne. Time sam zaslužio srebro za nepodlijeganje pritisku okoline i suparnika. Zlatna medalja mi ne bi ginula da greškom nisam pred "televizorskim uveličavajućim staklom" pogledao dvoboj Urugvaja i Portugala.

Doduše, hrvatski reprezentativci tvrde da nisu osjećali nikakav pritisak i u svaku utakmicu su ulazili s namjerom da uživaju u njoj. Niti ja nisam osjećao nikakav pritisak i svaku utakmicu sam izbjegao s namjerom da uživam u nečemu drugom. Možda ga nisam osjećao zato što nikakvog pritiska nije niti bilo.

Niti jednu utakmicu hrvatske reprezentacije nisam pogledao zato što sam mrzitelj svega hrvatskog i svaki uspjeh hrvatske reprezentacije podsjeća me na postojanje države koju nikad nisam želio. Priznajem, lažem. Niti jednu utakmicu hrvatske reprezentacije nisam pogledao zato što mi je nogomet ubitačno dosadan i ne mogu shvatiti koje je uzbuđenje u gledanju 22 multimilijunaša kako naganjaju loptu po pašnjaku. To je pravi razlog. I bio bi istinit, da nije lažan.

Akcije, golovi, slavlja i duboka promišljanja

Iskreno ću vam reći, niti jednu utakmicu hrvatske reprezentacije nisam pogledao zato što sam stari nogometni romantik koji je stasao uz neke druge igrače i pristupe igri, kojem se današnji nogomet, zajedno s korumpiranim HNS-om, beskrupuloznim kriminalcem Mamićem, u paketu s Modrićem i Lovrenom koji, osim na terenu, lažnjake podvaljuju i na sudu, jednostavno zgadio do te mjere da nije u stanju pogledati čak niti finale svjetskog prvenstva. Nažalost, istina je puno mučnija, barem za mene.

Nisam gledao niti jednu utakmicu hrvatske reprezentacije, premda sam izgarao od muke zbog toga. Naime, već mjesec dana u glavi imam ovaj tekst i previše sam analan da bih si dopustio uživanje u utakmicama, a onda da kasnije pišem laži o tome kako nisam pogledao nijednu.

Sve dok ćemo vapiti za zajedništvom, imat ćemo društvo koje je kolektivna preslika nesretnika opterećenog traumama iz prošlosti, koji prihvaća da je i to što ima – previše, koji prihvaća korumpirane i neodgovorne političare, nekompetentne pojedince na pozicijama koje bi on mogao preuzeti i koji mu na svakom koraku njegova bijednog života ukazuju na to koliko je njegov život bijedan

Za ovaj tekst potpuno je nebitan razlog zašto sam odlučio ignorirati svaku utakmicu svjetskog prvenstva (osim one između Urugvaja i Portugala) i time se potpuno isključiti iz bilo kakvog praćenja, komentiranja i slavlja povijesnog uspjeha hrvatskog nogometa. Ispalo je da niti bilo koga drugog nije bilo nešto posebno briga za moje razloge. Nisam skrivao da ne gledam utakmice i da me niti malo ne zanimaju, ali nisam to niti isticao kao nešto vrijedno pažnje i divljenja.

Činjenicu da nisam gledao niti jednu utakmicu povijesnog uspjeha hrvatske reprezentacije predstavio sam jednostavno kao, iznenadit ćete se, činjenicu. Tko je bio suočen s tako stravičnom činjenicom, obično je reagirao inidiferentno, potpuno nezainteresiran da bude sudionik razgovora u kojem mu tumačim svoja duboka promišljanja koja stoje iza takve odluke. Jednako kao što sam i ja bio nezainteresiran za samoobjašnjavanje i pravdanje neke svoje banalne odluke. Ili tuđe mišljenje o tome.

Jednako indiferentno kao što sam i ja reagirao na to da oni gledaju utakmice, potpuno nezainteresiran da budem sudionik razgovora u kojem se prepričavaju akcije, golovi, slavlja i duboka promišljanja koja stoje iza odluke da gledaju utakmicu.

Konačan dokaz da bi Hrvati mogli sve

Unatoč tome što nisam gledao prvenstvo, redovno sam ga pratio kroz novinske izvještaje, komentare, izjave nogometaša i, najviše, izjave izbornika. Zanimljiva mi je bila jedna pojava koja se vrlo često provlačila kroz izjave Zlatka Dalića, a na koju nije pomahnitala niti jugosrbočetničkokomunistička bezbožna ljevica niti krezuboklerofašističkofiloustaška bogobojazna desnica.

Nitko nije reagirao na to što se Zlatko Dalić prije svake utakmice uzdao u vlastito znanje, rad, iskustvo, talent i formu igrača, njihovu mentalnu i fizičku spremnost, podršku navijača u Rusiji, domovini i dijaspori, sreću i boga. I jednako im pokazivao zahvalnost nakon svake utakmice. Dobro su reagirali svi oni koji nisu reagirali.

Niti ateisti, koji zbog puke činjenice da su ateisti često umisle da su time predodređeni za intelektualnu superiornost. Niti katolici, koji zbog puke činjenice da su vjernici i, još k tome, katolici umisle da ih to određuje kao moralno superiorne. Činjenicu da vjeruje u boga i da mu je, kao čovjek i kao nogometni stručnjak, zahvalan na svim urođenim i stečenim kvalitetama, Zlatko je Dalić predstavio jednostavno kao, ne biste nikada pogodili, činjenicu. Potpuno nezainteresiran za objašnjavanje i pravdanje vlastite odluke. Ili za tuđe mišljenje o sebi.

Kao što bez jakih pojedinaca nema niti jakog nogometnog tima, tako bez jakih pojedinaca nema niti jakog društva. Pojedinaca koji ne osjećaju potrebu sebe objašnjavati drugima niti ih zanima što drugi misle o njima. Naravno, mislim na jake pojedince kao što smo Zlatko Dalić i ja

Izbornik Dalić se pokazao kao kvalitetan stručnjak i snažan pojedinac. Jednako kao što su se i igrači pokazali kao kvalitetni nogometaši i snažni pojedinci. Svaki od tih pojedinaca je znao što radi, zašto to radi i trudio se u tome biti najbolji što može. Individualna kvaliteta i snažni pojedinci stvorili su tim koji je jedino Francuska uspjela slomiti. Vatromet te individualne kvalitete i snage ujedinio je sve Hrvate, koji su konačno osjetili zajedništvo s ljudima oko sebe. Zbog tog su uspjeha sve podjele i razlike pale u drugi plan, a Hrvati su barem na neko vrijeme postali svjesni da mogu biti sretni i da su sretni jer su drugi sretni.

Nošeni valom tog iskustva, nekadašnji pozivi na zajedništvo postali su još glasniji i učestaliji, uzimajući nogometni uspjeh i njegovu proslavu kao konačan dokaz da bi Hrvati sve mogli, samo kad bi shvatili da im je potrebno jedino – zajedništvo.

Što stvara uspjeh?

Slažem se s tim. Slažem se da je zajedništvo od kritične važnosti. Od kritične je važnosti ako i dalje želimo biti samo promatrači tuđeg uspjeha, navijači koji će druge bodriti i poticati u otkrivanju i razvijanju vlastitih talenata, nametnici čije je postojanje ovisno o kvalitetnom životu drugih. Zajedništvo je nužno ako želimo biti gosti u vlastitim životima.

Kažem, zajedništvo nam je potrebno ako i dalje želimo status promatrača. Ako želimo status sudionika u uspjehu, onda je od kritične važnosti shvatiti ono što taj uspjeh i stvara. A to je individualna kvaliteta, pojedinci koji znaju što rade, zašto to rade i trude se u tome biti najbolji što mogu. Ako je nekome potrebna identifikacija na nacionalnoj razini i proživljavanje tuđeg uspjeha kao vlastitog da bi to shvatili i prenijeli u stvarni i vlastiti život, onda ovaj nogometni uspjeh može imati nevjerojatno pozitivne društvene posljedice.

Hrvatsko društvo je dosad podsjećalo na 30-godišnjaka čiji obrasci ponašanja i viđenje sebe samog još uvijek vuku korijene iz djetinjstva i mentalnog zlostavljanja pretrpljenog od oca alkoholičara. Taj nesretnik i dalje misli o sebi sve najgore, za svaku dobru stvar koja mu se dogodi misli da je nije zaslužio, a za svaku lošu je isključivo on kriv jer je jednostavno – loš.

Svaki od tih pojedinaca je znao što radi, zašto to radi i trudio se u tome biti najbolji što može. Individualna kvaliteta i snažni pojedinci stvorili su tim koji je jedino Francuska uspjela slomiti. Vatromet te individualne kvalitete i snage ujedinio je sve Hrvate, koji su konačno osjetili zajedništvo s ljudima oko sebe i barem na neko vrijeme postali svjesni da mogu biti sretni i da su sretni jer su drugi sretni

Tužna je sudbina tog čovjeka, jer primjećuje talente u svakoj osobi koju poznaje, jedino vlastite talente ne prepoznaje ili sabotira njihov razvoj. Naravno, svjestan je svoje nesreće, a za nju su odgovorni svi drugi osim njega samog. Kao i događaji iz davne prošlosti, čak i 25 godina kasnije.

Sve dok ćemo vapiti za zajedništvom, imat ćemo društvo koje je kolektivna preslika jednog takvog nesretnika. Nesretnika koji prihvaća da je i to što ima – previše, koji bi trebao biti sretan što nije kao u nekim zemljama Afrike. Nesretnika koji prihvaća korumpirane i neodgovorne političare, nekompetentne pojedince na pozicijama koje bi on mogao preuzeti, sve one koji ga na svakom koraku iscrpljuju, grade vlastiti uspjeh nauštrb njegovog, koji mu na svakom koraku njegova bijednog života ukazuju na to koliko je njegov život bijedan.

Kao što bez jakih pojedinaca nema niti jakog nogometnog tima, tako bez jakih pojedinaca nema niti jakog društva

Toliko je bijedan da čak niti tu bijedu ne zaslužuje! Zaslužuje samo još gore i gore, još gaženja, cipelarenja i suočavanja s vlastitom bezvrijednošću. Toliko je bijedan i bezvrijedan da će i sam željeti da mu bude samo gore i gore, da ga se još više gazi, cipelari i suočava s vlastitom bezvrijednošću.

Uživat će u toj svojoj bezvrijednosti, bit će svjestan svoje nesreće. Jedina dobra stvar je u tome što za njegovu nesreću nije kriv on, nego neki drugi. Ima li logičnije stvari od toga? Ako su drugi krivi za sreću, može li i za nesreću biti kriv bilo tko drugi osim nekog drugog? Bilo to i 25 godina kasnije.

Kao što bez jakih pojedinaca nema jakog nogometnog tima, tako bez jakih pojedinaca nema niti jakog društva. Pojedinaca koji ne osjećaju potrebu sebe objašnjavati drugima niti ih zanima što drugi misle o njima. Naravno, mislim na jake pojedince kao što smo Zlatko Dalić i ja. Mnogi će sada pomisliti da sebe promoviram kao jednog od nosivih stupova ovog društva, egomanijakalnog pedera koji misli da je neki fantastičan karakter zbog banalne odluke da ne pogleda niti jednu utakmicu hrvatske reprezentacije.

E, vidite, ti koji će to pomisliti bit će potpuno u pravu! Da, moja odluka da ne pogledam niti jednu utakmicu hrvatske reprezentacije ukazuje na moj fantastičan karakter, snagu volje i svjetli primjer individualizma kakvom treba težiti. Da, vjerojatno sam time priznao da sam sjeban u glavu. Zamislite tek koliko je sjebano društvo u kojem nečija odluka da vjeruje u boga ili ne pogleda neku utakmicu može izazvati bilo kakvu reakciju!

Što kažete, ne trebate zamišljati?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam