Ovisnost o mišljenjima drugih manifestira se na razne načine, a zajednički im je pokušaj da tuđu, stvarnu ili umišljenu, vrijednost projiciramo na sebe. Nije bitan samo broj lajkova, bitno je i je li našu fantastičnost vidio i potvrdio netko vrlo važan. Netko čiji lajk ima puno veću težinu. Nije osjećaj važnosti toliko u tome što je lajkano, nego tko je lajkao. Isto tako, nije bitan broj tipova koje smo povalili, nego koliko je onih kojima se možemo pohvaliti.

Ima tome koji mjesec da me oduševio tekst na Gay Star News. Rijetko se to dogodi, teško se povezujem s vijestima o one-lineru Adama Rippona ili o pokojnim i živućim psima Gusa Kenworthyja. Međutim, članak "This is how 'Gay Twitter' killed my self-worth" pročitao sam s oduševljenjem. Tekst u kojem sam vidio kritičnost prema drugima i samom sebi, ali bez osuđivanja. I, prvenstveno, iskrenost i otvorenost prema vlastitim slabostima i greškama, nešto za što mislim da nasušno nedostaje. Kraće rečeno, ljudskosti.

U svom tekstu Chris Whiting iskreno progovara o vlastitoj ovisnosti o tuđem mišljenju. Koja se u jednom obliku manifestira pokušajem prikazivanja zanosnosti vlastitog života. Što je, naravno, bezvrijedno bez masovnog odavanja priznanja lajkovima i komentarima na društvenim mrežama.

Ili ovisnosti koja se manifestira trošenjem novca na članarinu u teretani i razne preparate za uljepšavanje. Naravno, ne u svrhu toga da bi se, sam za sebe, osjećao bolje. Nego da bi bolje igrao ulogu u kojoj bi bio što sličniji i što bliži onom nevjerojatno zgodnom tipu s Grindra od kojega ga dijeli samo 500 metara. I čitav jedan svijet i dva potpuno različita života. Nevjerojatno zgodan tip kojeg istovremeno želi povaliti i biti on. Ne kao on, nego on. Ovisnost koja se manifestira u spirali one-night-standova koji služe krpanju vlastitih osjećaja praznine. I nakon svakog takvog susreta praznina je sve dublja, a jedini lijek koji pada na pamet je još jedan one-night-stand. Koji uvijek završava samoprezirom, barem za Chrisa Whitinga.

Do koje razine ide ta percepcija o vlastitoj bezvrijednosti?

Je li baš svima koji teže ONS-u on kompenzacija za nezadovoljstvo vlastitim životom ili barem većini, ne znam. Znam, recimo, da je meni bila i zbog toga se mogu poistovjetiti s Chrisovim tekstom. Svoju prvu, šestogodišnju vezu, prekinuo sam, između ostalog, zato što sam, nimalo metaforički, htio u životu probati još poneki kurac i još poneko dobro dupe. U visokoseksualiziranom društvu i slab kakav jesam, bio sam uvjeren da je to jedna od stvari koju moram proći. Pogotovo u svijetu pedera.

Sve se svodi na to da od drugih očekujemo da ispune prazninu koju niti sami nismo u stanju ispuniti. Svodila se ta očekivanja na lajkove i divljenja vlastitim mislima, izgledu, statusu ili nečem četvrtom. Ili se svodila na što veću evidenciju likova s kojima smo prakticirali krevetno druženje pod sloganom "Moraš skupit' sve!". Uz nadu da se to ne odnosi i na spolne bolesti

A budući da sam se, umjesto da to prolazim kad i svi normalni heteroseksualci i napredniji pederi od mene, u tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama borio sa skrivanjem a ne otkrivanjem vlastite seksualnosti, izgleda da je sve išlo nekako naopako. I nisam prošao važan formativan korak u postajanju pravim pederom, a to je promiskuitetno ponašanje, te svođenje sebe i drugih samo na seksualni objekt. I tako sam s tri banke na grbači krenuo rješavati zaostatke iz mladosti. Poprilično rastrojen zbog prekida veze, s odavno izgubljenim doticajem s tržištem i svjesnosti da ću, s obzirom na godine, vjerojatnije biti smatran djedozovnim, a ne jebozovnim, odlučio sam pokušati ostvariti svoje želje, unatoč strahu i nesigurnosti.

grindr_dcertificate

I krenulo je. Prvi, nakon nekoliko odbijenih ONS-ova. Odbijenih zbog uvjerenosti da nisam dovoljno dobar da bi netko "takav" bio zainteresiran za mene, mora da je neka muljaža. (Do koje razine ide ta percepcija o vlastitoj bezvrijednosti!?) Prvi na koji sam se ohrabrio. I bilo je dobro. Pa drugi, pa treći. Išlo je sve lakše i lakše. S nekima je bilo bolje, s nekima lošije, s nekima i više puta, ali sam dokazao samom sebi da mogu. Na kraju se u tih godinu dana skupilo petnaestak različitih tipova, neki su bili stvarno dobri. Dokazao sam samom sebi da mogu, da se mogu (čak i kao tridesetogodišnjak) ševiti kad hoću i (skoro) sa svakim koga poželim.

U svijetu pedera tijelo je jedina valuta koja postoji

Izgradio sam samopoštovanje vrednujući se kroz tuđe mišljenje o sebi i vlastito zadovoljstvo samim sobom podignuo na visoku razinu jer su i drugi bili zadovoljni mnome i htjeli su me. To bi bila istina, da nije potpuna laž. Samopoštovanje. Sama riječ govori. Samo-poštovanje. Tuđe mišljenje najviše može dobaciti do poštovanja. Samopoštovanje nije to kako nas drugi vide, nego kako sami sebe doživljavamo. Očito. Zato je i kontradiktorno samopoštovanje pokušati izgraditi mišljenjem drugih o nama. I upravo to pokazuje nedostatak samopoštovanja i nisku razinu samopouzdanja.

Najzanimljivija stvar vezana uz tekst Chrisa Whitinga ne nalazi se u samom tekstu, nego u komentarima na tekst. Kad je tekst objavljen, neki od komentara na Facebooku su išli u smjeru da je čovjek lijep i seksi, da ne razumiju u čemu je problem i da je lud onaj koji bi odbio njegovu ponudu za seks. Ili "za nešto više", kako se to lijepo kaže na dejting aplikacijama.

Upravo takvi komentari ukazuju na to koliko je problem ukorijenjen i koliko je autor u pravu kad tvrdi da je u svijetu pedera tijelo jedina valuta koja postoji. Dodatno, kroz takve komentare se ocrtava lijeno viđenje problema. A to je da problem u takvom visokoseksualiziranom svijetu pedera vide samo oni koji su ružni, koje nitko neće i koji su frustrirani jer nikad nisu umočili.

U svom tekstu Chris Whiting iskreno progovara o vlastitoj ovisnosti o tuđem mišljenju. Koja se u jednom obliku manifestira pokušajem prikazivanja zanosnosti vlastitog života. Što je, naravno, bezvrijedno bez masovnog odavanja priznanja lajkovima i komentarima na društvenim mrežama

Još jednom se i na taj način pokazuje koliko je ukorijenjen problem i koliko je nezamislivo da postoji netko tko ima "valute" na bacanje i istovremeno ne želi tu "valutu" koristiti onako kako se "podrazumijeva". A zašto ne bismo malo okrenuli stvari? Umjesto da razlozi ukazivanja na štetnost, po vlastito i tuđe mentalno zdravlje, takvog ponašanja traže u frustracijama, zašto ne bi bilo obrnuto?

Zašto ne bi upravo boravak na dejting aplikacijama u svrhu odbijanja što više nepoželjnih tipova (uzvisivanje sebe uskraćivanjem pažnje prema nekome) i osvajanja što više poželjnih tipova (uzvisivanje sebe privlačenjem pažnje drugih) korijene imao u frustracijama vlastitom prazninom? Ili odlazak u noćne klubove s istom svrhom.

Zašto upravo težnja za ONS-ovima ne bi bila odraz frustracija, nemogućnosti bilo kakvog emotivnog povezivanja, kompenzacija za nemogućnost ostvarivanja imalo smislenijeg ljudskog odnosa? Ukratko, frustracija vlastitom frustracijom. Na kraju krajeva, zašto i očajničko traženje veze ne bi moglo imati razloge u frustraciji vlastitim životom?

Nije stvar u tome što, nego TKO je lajkao

U konačnici, sve se svodi na to da od drugih očekujemo da ispune prazninu koju niti sami nismo u stanju ispuniti. Svodila se ta očekivanja na lajkove i divljenja vlastitim mislima, izgledu, statusu ili nečem četvrtom. Ili se svodila na što veću evidenciju likova s kojima smo prakticirali krevetno druženje pod sloganom "Moraš skupit' sve!". Uz nadu da se to ne odnosi i na spolne bolesti.

Ili se svodila na nalaženje žrtve koja će pristati biti s nama u vezi. Pa će nam istovremeno biti i otac i majka i brat i sestra i rodbina i prijatelj i dečko i cura i psihoterapeut. Koji će čudesno zacijeliti sve rane koje, gle čuda, ni mi sami nismo bili u stanju zacijeliti. Nisu li to malo prevelika očekivanja? Ako i postoji osoba koja tako nešto može, vjerojatno se ne nalazi na Grindru ili PlanetRomeu. Vjerojatnije je da leži u Vrapču s dijagnozom poremećaja višestruke ličnosti.

Najzanimljivija stvar nalazi se u komentarima na tekst. Upravo oni ukazuju na to koliko je problem ukorijenjen i koliko je autor u pravu kad tvrdi da je u svijetu pedera tijelo jedina valuta koja postoji

Makar se mnogima možda čini da razlika između Vrapča i Grindra i nije pretjerano velika.

Zajedničko svim tim modelima ponašanja jest da pokušavaju tuđu, stvarnu ili umišljenu, vrijednost projicirati na sebe. Nije bitan samo broj lajkova, bitno je i je li našu fantastičnost vidio i potvrdio netko vrlo važan. Netko čiji lajk ima puno veću težinu. Nije osjećaj važnosti u tome što je lajkano, nego tko je lajkao. Isto tako, nije bitan broj tipova koje smo povalili, nego koliko je onih kojima se možemo pohvaliti.

canyoumeetnow

Razlika je u samo jednom slovu, ali osjećaj vlastite važnosti je puno veći. I naravno da je bitno da su drugi zadivljeni našim partnerom. Jer time što smo ga baš mi uspjeli osvojiti i sve pohvale koje stižu na njegov račun, automatski prelaze i na nas.

Zanimljivo da većina želi divljenje i zavist radi blizine s onim tko je razlog divljenja i zavisti. Malo tko želi (ili može) biti razlog divljenja i ponosa. Ako je netko toliko ovisan o tuđem doživljaju sebe, čini mi se da je, umjesto ponosa zbog toga s kim si, puno ljepši osjećaj kad je netko drugi ponosan zato što je s tobom.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam