Damir Lasich. Živi u Slavonskom Brodu i peder je. Nedavno je istupom u medijima i prijavljivanjem policiji odlučio stati na kraj maltretiranju koje redovito doživljava u gradu u kojem živi. Možda niste čuli za njega. Zapamtite njegovo ime. Ivo Šegota i Mladen Kožić. Žive u Hrvatskoj, pederi su i nije im dozvoljeno udomiti dijete. Nedavnim istupima u medijima i tužbom protiv Republike Hrvatske odlučili su stati na kraj maltretiranju koje doživljavaju u državi u kojoj žive. Možda niste čuli za njih. Zapamtite njihova imena.

Ovo su samo dva javna i pravna istupa LGBTIQ* pojedinaca unutar nekoliko mjeseci. I to bi bilo mnogo za malobrojnu LGBTIQ* populaciju u Hrvatskoj. Ali ni to mnogo, izgleda, nije bilo previše. Osim njih, zaredalo je još nekoliko javnih i pravnih istupa LGBTIQ* pojedinaca koji se ne boje onoga što jesu. I koji traže od države ono što im je država ionako dužna garantirati, ali ne uspijeva niti u toj najbanalnijoj ulozi nužnoj da se nešto nazove državom.

Hrvatsko društvo nije naviknuto da žrtva maltretiranja javno progovara

Istupi su to oko kojih se, na neki način, stvara aura hrabrosti. I slažem se da je riječ o hrabrom činu. Još uvijek hrvatsko društvo nije naviknuto na redovito javno istupanje pojedinaca (i) kao pedera. Zbog toga je hrabar čin ovako istupiti. Hrvatsko društvo nije naviknuto da žrtva maltretiranja javno progovara zato što je hrvatsko društvo naviknuto da progovaranje o batinama znači i više batina. Zbog toga je hrabar čin ovako istupiti. Hrvatsko društvo nije naviknuto da je država u službi građana, nego obrnuto. Zato je tražiti javno od države da bude u službi pojedinog pedera hrabar čin.

Nije, stoga, čudno da nehomofobne oči u tome vide hrabrost. Osobno sam se uvjerio u to. I moj pokoji svojevremeni javni istup obilježili su komentari o mojoj hrabrosti. Iste reakcije je pratilo i svako moje autanje na poslu. Bio sam proglašen hrabrim i zato što sam roditeljima priznao da sam peder. Na kraju krajeva, uopće priznati samom sebi da sam peder bio je moj najrabriji čin života. Tako barem drugi kažu. Ne doživljavam sebe kao hrabru osobu.

Može se činiti hrabrim mnogima, onoj većini koja nije doživjela da se njihov identitet i uopće njihovo postojanje dovodi u pitanje. Većini koja nije doživjela da se njihovo postojanje smatra bolesnim, nepoželjnim, neprihvatljivim

Istina je, stravično sam se bojao priznati sebi da sam peder. Učinio sam to unatoč strahu. Stravično sam se bojao priznati roditeljima da sam peder. Priznao sam im, unatoč strahu od njihove reakcije. Bio je nešto slabiji, ali strah je glavni osjećaj kojeg se sjećam kada sam se najboljoj prijateljici izjasnio kao peder. Ali, učinio sam to. Strah je bio sve slabiji, ali je strah još uvijek bio glavni osjećaj kojeg se sjećam kada sam se prvi put autao na poslu. Učinio sam to, unatoč strahu. Mogu li osjećaj straha i hrabrost ići zajedno? Kažu da hrabrost baš i jest učiniti nešto unatoč strahu. Svejedno, ne doživljavam se hrabrim. Damir, Ivo i Mladen također nisu hrabri. Ili barem njihov čin ne bi trebao biti smatran hrabrim.

To je čin iz potrebe

Može se činiti hrabrim mnogima, onoj većini koja nije doživjela da se njihov identitet i uopće njihovo postojanje dovodi u pitanje. Većini koja nije doživjela da se njihovo postojanje smatra bolesnim, nepoželjnim, neprihvatljivim. Većini čije neuklapanje nije postojalo i čije uklapanje nije bilo motivirano batinama i prijetnjama smrću. Većini koju se potiče da bude ono što jesu vjerojatno se svaki ovakav istup čini hrabrim. Iz te perspektive djeluju hrabro svi oni koji su ono što jesu premda ih većina potiče da to ne budu.

Nije to čin iz hrabrosti, to je čin iz potrebe. Potrebe za shvaćanjem onoga što doista i jesmo. Koliko god bili neprihvatljivi prvenstveno sebi, a takvi bismo trebali i ostati. Da smo, koliko god se trudili to odbiti prihvatiti, nepromjenjivo onakvi kakvima nas društvo ne želi. Potrebe za slobodom življenja vlastitog života, koliko god bilo promjenjivo ono kakvima nas društvo želi. Na kraju krajeva, tako nešto je čin puke sebičnosti.

Još uvijek hrvatsko društvo nije naviknuto na redovito javno istupanje pojedinaca (i) kao pedera. Zbog toga je hrabar čin ovako istupiti

Sebičnosti koja se manifestira u potrebi da se vlastite potrebe stave ispred potreba i očekivanja društva. Potreba da se zaštiti vlastito fizičko i mentalno zdravlje, da se zaštite vlastita ljudska prava, da se ne dopusti društvu ograničavanje vlastitog potencijala nakon što smo toliko godina tu društvenu ulogu obavljali sami, dobrovoljno.

Hrabrost je pokušati živjeti sve ono što nisi, a zatomiti sve ono što jesi

Ne, nije to hrabrost. Hrabrost je odbijati prihvatiti sebe. Hrabrost je svjesno ići protiv sebe radi očekivanja društva. Hrabrost je voditi višestruki život, za svakog oko sebe imati posebno smišljenu specijalnu laž i pamtiti koja uloga je namijenjena kome. Hrabrost je zbog društva svjesno ići nauštrb vlastitog fizičkog i mentalnog zdravlja. Hrabrost je vjerovati društvu više nego sebi.

Hrabrost je pokušati živjeti sve ono što nisi, a zatomiti sve ono što jesi. Hrabro je kirurški odstraniti sebe.

Hrvatsko društvo nije naviknuto da žrtva maltretiranja javno progovara zato što je hrvatsko društvo naviknuto da progovaranje o batinama znači i više batina

Više bih volio kad bi se o takvim ljudima govorilo kao o hrabrima. Je li moguće zamisliti hrabriji čin, čin koji zahtijeva veću snagu volje od toga da se svjesno ubije vlastita snaga volje? Biti ono što nisi puno je teže nego biti ono što jesi. Prvo je čista hrabrost. Drugo je čista potreba, odraz slabosti, nedostatak hrabrosti.

Damir, Ivo i Mladen su, kad razmislim, najobičnije kukavice. I na tom kukavičluku im čestitam! Damir, Ivo i Mladen, svatko od nas treba zapamtiti njihova imena. Najviše oni koji su prehrabri da bi bili ono što jesu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.