- Autor/ica Rebbeca Mikulandra
-
Objavljeno: 13. listopada 2020.
Elenu Ferrante ne treba posebno predstavljati, pripisani su joj svi mogući superlativi koji se mogu samo potvrditi čitanjem romana "Lažljivi život odraslih". Ferrante u tristotinjak stranica dubokom zaronu u peripetije odrastanja i privikavanja na ustaljena pravila društva s osobitom nježnošću vodi svoju junakinju i izranja zajedno s njom u nekom posve novom svijetu koji je bio izvan dohvata protagonistica "Napuljske tetralogije".
"Lažljivi život odraslih" započinje rečenicom: "Dvije godine prije nego što je otišao od kuće, otac je majci rekao da sam veoma ružna" koja uvodi sve glavne teme romana. U životu protagonistkinje Giovanne, koja na početku romana ima 12 godina, glavne su koordinate majka, otac, kuća. Ružnoća koja se uvlači među njih kao novi element učinit će od savršene zajednice zasebne jedinke i razoriti prividnu koncepciju savršenog života ove nuklearne obitelji.
"Ružnoća" je u ovom slučaju očeva usporedba Giovanne s njegovom sestrom Vittorijom, svojevrsnim podsvjesnim ove građanske obitelji. Ona je podsjetnik na očevu prošlost na siromašnoj strani Napulja (arhitektura grada prati ljestvicu društvenog uspona, od industrijskih četvrti do života na njegovim vrhovima).
Bijeg iz "očinskog" svijeta
Otac proglašava tu drugu stranu ružnom, neprivlačnom i moralno pokvarenom, a utjelovljenje svih tih osobina predstavlja teta Vittoria koja Giovannu počinje snažno privlačiti zbog nade da će tako pronaći svoj identitet. Vittoria je u svađi sa svojim bratom zbog Enza, njezina oženjenog ljubavnika čiju je vezu razvrgnuo upravo njezin brat obznanjući njihovu aferu Enzovoj ženi.
Vittoria voli bez ustezanja i nakon smrti ljubavnika, što fascinira Giovannu u usporedbi s prevrtljivim svijetom njezinih roditelja koji ne gaje tu vrstu odanosti jedno prema drugome.
S jedne je strane ono što predstavlja "očinski" svijet – svijet reda, intelektualnih vrijednosti i privržene, ali ograničene ljubavi, a naspram njega svijet je tete Vittorije, neuglađen, raštrkan, okrutan, ali intenzivan. Giovanna se sve više počinje identificirati s tetom i otpadati od oca.
"Katkad sam zamišljala da se u meni vodi vrlo žestoka bitka između oca i njegove sestre i nadala se da će on pobijediti", čujemo Giovannin glas koja osjeća tetu Vittoriju kao nešto mračno što postoji unutar nje, nešto što se odbija pokoriti. Neko je vrijeme bila "nepodnošljiva djevojčica", predbacuje sebi priče svojih roditelja iz perioda kad još nije ni bila svjesna sebe i postaje jasno da teta Vittoria nije samo crna ovca obitelji već i pedagoški instrument čija je svrha osigurati da djevojčica ne smeta miru svoje obitelji i da zrcali njihovu sliku sebe.
Ženska prijateljstva kao okosnica romana
Ono što Giovannu osobito privlači Vittoriji njezin je neprestan govor, naizgled lišen bilo kakvog ustezanja, gotovo uvijek optužujući. Svijet odraslih kroz Giovannine je oči svijet šutnje koji se manifestira u očevoj uzrečici: "Giovanna, nešto najgore što možeš učiniti jest biti tužibaba."
Vittoria ne mari za pakt šutnje koji se uspostavlja, a zatim raskida prema potrebi, a nije sklona ni govoru prilagođenom uglađenom društvu. Iako se Giovannini roditelji ponose svojim liberalnim odgojem koji ne mistificira seksualnost, ipak je Vittoria ta koja tjelesnost seksualnosti opisuje kao puten užitak ne birajući riječi da opiše ono animalno.
Kad i Giovanna raskine sa šutnjom, pa denuncira za obiteljskim ručkom da su i majka i otac varali jedno drugo, ta povreda nepisanog kodeksa građanske obitelji kulminira krajnjom potvrdom oca: "Ništa se tu ne može, Giovanna, stvarno si kao moja sestra".
Ženska prijateljstva čine okosnicu romana Elene Ferrante, a to nije iznimka ni ovdje. Giovannine najbolje prijateljice Angela i Ida njezine su saveznice s kojima gaji ljubavan, prijateljski, često ambivalentan odnos. Klasno slično situirane i iz dviju usko povezanih obitelji, prijateljice zajedno prolaze kroz proces od bespogovornog poštivanja roditelja do oslobađanja od njihovih očekivanja.
Junakinjina seksualnost snažno je vezana za žene
Osobito je zanimljivo prijateljstvo ono između Vittorie i Enzove udovice, Margherite. Njih dvije ponašaju se "kao ženski par", dva matrijarha koji bdiju nad Margheritinom djecom, naizgled vrteći svoj život oko slike pokojnika koji ih je obje ostavio. Njih dvije žive u nekoj vrsti ženske komune, bave se djecom kao da su ih "naizmjence rodile", a jedini autoritet, tobožnja glava obitelji, nalazi se u grobu.
Giovannina seksualnost snažno je vezana za žene, a Ferrante ostavlja otvoreno pitanje je li riječ o pokušaju identifikacije, odnosno posjedovanja njihovih najboljih osobina, ili ljubavnom stremljenju koje se zatomljuje u odraslosti. Tako majka njezinih najboljih prijateljica, Costanza, postaje predmet žudnje zbog svojih lijepih haljina i nakita, a Giovanna je "sanjala da mi vrškom jezika ljupko liže uho poput mačke", što joj pruža osjećaj sigurnosti.
Seksualnost je mjesto utjehe, sigurnosti, samozaborava, gotovo uvijek orijentirana na žene, no u nju se polako uvlači osjećaj sramote. U jednom je trenutku vesela igra s najboljom prijateljicom na kauču užitak, a kasnije postaje ružnoća i pažljivo se motri pokazuje li se na licu.
Seksualnost s djevojkama postaje i mjesto sigurnog rekreiranja heteroseksualnosti ili pak heteroseksualnost služi kao krinka za slobodno izražavanje: "Prejako si me stisnula, promrmljala sam, a ona je prigušila podsmijeh mojim grudima, nazvala me Tonino."
Odraslost je mjesto prevare i izdaje
Giovannin odnos s muškarcima predstavlja bunt protiv percepcije sebe kao žene unutar određenog društva, zbog čega se mora okrenuti i protiv svojih prijateljica. Ono što je u seksualnosti pružalo mjesto utjehe počinje biti povezivano s dječjim ("Potražila mi je usne, izmaknula sam ih. 'Više nismo djeca', rekla sam."), a odraslost je mjesto prevare i izdaje.
Giovanna nastoji dati svojim roditeljima zrcalo koje traže kako bi im pokazala njihovu vlastitu ružnoću. Tako će reći prijateljicama: "Samo kučke kakve ste vi uče napamet, prolaze razred i daju da ih dečki poštuju. Ja ne učim, padam razred i kurvam se."
Poniziti sebe znači poniziti svijet koji ne poštuje i koji joj se nameće kao nedostižna moralna paralela: "U meni je tada već rasla silovita želja za ponižavanjem – ali neustrašivim ponižavanjem, pomamila sam se za junačkim besramljem – i činilo mi se da je Corrado naslutio tu moju nuždu i da je spreman udovoljiti joj bez previše filozofiranja."
Ta želja autodestruktivna je, zrcalo na kraju krajeva želi biti razbijeno: "Na tren sam ga vidjela kao izrazito sjajna demona koji me objema rukama grabi za glavu i prvo me nasilu ljubi, potome njome udara o prozorsko staklo dok me ne ubije."
Konačno, Ferrante postavlja odnos protagonistice s muškarcima posve naglavačke u odnosu na junakinje "Napuljske tetralogije" i čini to s jednakom uvjerljivošću. Ondje gdje su one uvjetovane nizom faktora ulazile u odnose koji su im donosile nesreću, polagale nade u muškarce kao karte izlaza, Giovanna naposljetku osvještava svoj odnos prema muškarcima.
Dug put samoidentifikacije
Kad se zaputi u Milano da bi preotela zaručnika svoje prijateljice Giuliane, čini to gotovo u ludilu, poričući svoje prave namjere. Roberto je tipičan ljubavni interes u romanima Ferrante, intelektualac koji se uzdigao iz "rajona", profesor u Milanu čija ljubav gotovo pomazuje odabrane djevojke i uzdiže ih na njegovu razinu. Ljubav prema klasno niže pozicioniranoj zaručnici on će nazvati vraćanjem duga mjestu iz kojeg je potekao, nadmeno je pretvarajući u simbol svog dobrostanja.
Giovannino se ludilo naposljetku pretvara u trezvenost: "U krevetu kraj njega, privijena uza nj, htjela sam uživati u njegovom poštovanju, htjela sam raspravljati o skrušenosti, o Bogu koji je sit dok mnoga stvorenja umiru od gladi i žeđi, htjela sam imati osjećaj da sam mnogo više od dražesne ili čak i vrlo lijepe životinjice s kojom će se muškarac s velikim mislima malo poigrati i zabaviti."
Shvaća da je od muškaraca vrlo lako dobiti pažnju, ali ono što Giovanna želi jest posjedovati na simboličkoj razini ono što muškarci imaju, stoga odbija Roberta: "Zaspala sam s bolnom mišlju da se to, upravo to, nikada neće dogoditi. Bilo bi ga lako imati u sebi, on bi čak i sada ušao u mene, u snu, ne bi se zapanjio. Bio je uvjeren da sam se vratila zbog takve izdaje, a ne zbog mnogo surovijih izdaja."
Giovanna prolazi put samoidentifikacije od poslušnosti roditeljima, destruktivne anarhije i odbijanja društvenih načela do zrele introspekcije. U dobroj književnosti nema spoilera, neki će reći, pa možemo ovdje otkriti da na kraju romana sjeda u vlak sa svojom prijateljicom Idom, a njihov međusobni odnos daje naslutiti da su jedna u drugoj ponovno otkrile ono što je ostalo zakopano u djetinjstvu: "U vlaku smo si obećale da ćemo odrasti kao nijedna prije nas."
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.