Umjetnost i umjetničke prakse sve se više pretvaraju u poduzetničku djelatnost i poduzetnički status umjetnika.

Plesna umjetnost suočava se s određenom količinom otpora, nedovoljnom vidljivošću, malobrojnom publikom, neupućenošću medija i slabom podrškom političkih i kulturnih institucija. Nije bolja situacija ni s izvedbenim umjetnostima, npr. performansima.

Reakcije na performanse Vlaste Delimar dokazuju nužnost ženske borbe protiv objektivizacije svojeg tijela i rušenju diskriminatornog kanona prema kojem su žene tek seksualni objekti. Žene koje javno koriste svoje tijelo kao društveni komentar, umjetnički čin ili protest treba percipirati hrabrima i aktivnima, uporišna je točka feminističke analize ženskih umjetnosti.

Ideja slobode kao daleka i imaginarna budućnost

Suvremeni ples okrenut je enigmi što se krije u vezi ljudske intime i društvene stvarnosti. On se bavio i bavi se relacijom između čovjekovog života i ljudske egzistencije kao objekta otuđenja politike, između prava na sreću svakog pojedinca/ke i težnje ka općoj društvenoj sreći.

Suglasimo li se da ljubav, rad i znanje pokreću život ljudi, treba najprije otkriti razloge koji uvjetuju da se, čak i u društvenim strukturama naizgled neautoritarnog ustrojstva, te pokretačke sile našeg života pretvaraju u njegove tiranske gospodare, uvjetujući daljnji rast represije koja ideju slobodnog čovjeka ne samo da odlaže za neku daleku, zapravo imaginarnu budućnost, već je praktično čini nemogućom.

Suvremeni ples polazna je točka u traganju za pretpostavkama jednog zbilja nerepresivnog društva, čiji mehanizmi neće biti prvenstveno upereni ka potiskivanju najbitnijih potreba ljudi, potreba za ljubavlju i srećom.

Suvremena plesna umjetnost još uvijek je dominantno ženska

U polju umjetnosti, pa tako i u plesnoj umjetnosti, problemska se pitanja uvijek okreću oko institucionaliranja, legitimacije te materijalnih uvjeta rada i produkcije.

Pritom, naglasit će neke od naših najistaknutijih plesnih umjetnica, ne odnosi se to samo na interaktivni teatar gdje se publiku stavlja u poziciju izvođača, nego na situacije što dovode u pitanje sâm dispozitiv kazališta, podrivaju njegove konvencije, te otvaraju problem za gledatelja i gledanje.

Suvremena plesna umjetnost još uvijek je dominantno ženska zbog utjecaja jakih patrijarhalnih društvenih odnosa. Ples se kao jedna od umjetnosti zapravo afirmirao s baletom. A on je i dalje odredišna točka za ostale izvedbene umjetnosti, barem za teoretičare kao što je Lincoln Kirstein, osnivač New York City Balleta.

On moderni ples smatra produktom što funkcionira samo u vremenu kada je stvoren, a "nedostaju mu jasan govor i univerzalna čitljivost baleta". Postmoderni koreografi razlikuju se od klasične baletne tradicije i od uspostavljenog modernog plesa po tome što je samo tijelo u kretanju bilo temeljni materijal i mediji njihovog plesa. I na toj se osi i dalje vode rasprave i polemike o dosezima današnje plesne scene.

Tijelo-um, tjelesno-božansko, muško-žensko

Uz nužno podsjećanje kako ples "unutar sebe sadrži raspadanje dihotomičnih parova koji su temelj zapadne filozofske tradicije", odnosno u trenutku plesa gube se granice i termini tijelo-um, tjelesno-božansko, muško-žensko i ino.

Znanja o suvremenom plesu godinama su se proizvodila i cirkulirala izvan akademske zajednice pa je i sve što se događalo u tom području bilo vaninstitucionalno. Osnivanjem Odsjeka za ples pri Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2013. godine plesna je umjetnost postala akademska disciplina.

Ali je i dalje puno pitanja npr. s kojima se ograničenjima i dalje plesna umjetnost susreće; kako napokon osigurati trajnu i transparentno financiranu plesnu scenu; kako se koreografi i plesačice mogu nositi sa sve većom prekarijacijom radnih uvjeta kao i projektizaciju te birokratizaciju umjetničkog procesa i njegovu podređenost tržišnoj logici?

Muško djelovanje i ženska pojavnost kao ključna dihotomija zapadne kulture

Umjetnost i umjetničke prakse sve se više pretvaraju u poduzetničku djelatnost i poduzetnički status umjetnika. Menadžeriranje mijenja i transformira razumijevanje kulturno umjetničkog polja. Umjetnice se sve teže nose sa svim tih zahtjevima i očekivanjima od njih.

A pitanja se množe i kad se povede rasprava o socijalizaciji plesne umjetnosti "s obzirom na specifičnost plesne izvedbe, njezinu otvorenost doradama i varijacijama, realnim teškoćama u arhiviranju i izučavanju, ali i hermetičnom jeziku".

Ples zahtijeva pažljivo promatranje i proučavanje. To, također, traži vrijeme jer bi novo iščitavanje plesa moglo dovesti do razvoja nove kritičke strategije. Iz nje bi, pak, moglo doći do stvaranja temelja za političko čitanje. A ono će biti nedjeljivo od propitivanja onoga što je John Berger detektirao kao muško djelovanje i žensku pojavnost kao ključnu dihotomiju zapadne kulture. Ples je već puno učinio za razbijanje te slike, a sigurno neće na tome stati.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.