Donosimo pet odličnih ili barem vrlo dobrih albuma ove godine koje svakako trebate poslušati.

Sleaford Mods – Spare Ribs

Na šestom albumu "Spare Ribs" engleski elektro-punkeri Sleaford Mods ponovno su isporučili niz ogoljenih ritmova, nabrijanih atmosfera i gnjevnih stihova. Nakon što su se u prošloj godini pošteno zavadili s bendovima IDLES i Fat White Family optuživši ih da zvuče kao da samo nabrajaju nasumične afere s naslovnica The Guardiana i da apropriraju radnički glas, Jason Williamson, slagali se s njegovim izjavama ili ne, poučava spomenute bendove kako se pljuca otrov na vlast i što to sve s Britanijom nije kako bi trebalo biti. Od ritmične "Nudge It" na kojoj spomenute bendove naziva "klasnim turistima", preko izvrsnim basom pogonjene "Shortcummings" u kojoj se izruguju Dominicu Cummingsu, bivšem glavnom savjetniku Borisa Johnosna i arhitektu Brexita koji je neslavan postao nakon što je prekršio COVID mjere koje je sâm donio, do najbolje "Elocution", sve pjesme imaju fantastičnu ritam-sekciju, pamtljive refrene i urgentnost. Sleaford Mods još su jednom pokazali da se njihov bijes jednako može pokazati i u malo nota i da ga i dalje imaju napretek.

Viagra Boys – Welfare Jazz

Nakon prošlogodišnjeg solidnog EP-a "Common Sense" koji je donekle najavio smirenje švedskih noisera, Viagra Boys isporučuju nam album fantastična naslova od kojeg u samim pjesmama ima malo do ništa. Riječ je o zanimljivom pokušaju spajanja punk zvuka s jazzom u vidu saksofona, no mješavina je poprilično površna. Pjesme poput "Secret Canine Agent" bliske su noise zvuku s originalnog albuma "Street Worm", krautrockerska "Creatures" vješt je komentar na račun kapitalističkog načina života i zamišljanje nečeg drugog, a "Girls & Boys" pjesma je bliska je zvuku Arcade Fire. "To the Country" je, pak, luckasta balada , a "In Spite of Ourselves" posveta američkom folkeru Johnu Prineu koji je lani preminuo od posljedica COVID-a. Viagra Boys i dalje imaju i šarma i naboja, ali složili su više kolaž utjecaja negoli nov ili bar energičan album.

Julien Baker – Little Oblivions

Fantastična američka kantautorica Julien Baker objavila je svoj drugi album na kojem je poetika folk rock balada i ispovjednih tekstova ojačana suvremenom produkcijom. Albumom i dalje dominiraju intimistički stihovi s temama borbe protiv opsesivno-kompulzivnog poremećaja, depresije i ovisnosti uzrokovane teškoćom pomirenja Bakerina identiteta kao lezbijke i vjernice. Iz tih poteškoća proizlazi emocionalni kolorit albuma, Bakerina mržnja prema samoj sebi i krivnja. Ističu se balada "Relative Fiction" na kojoj Baker fatalistički poručuje da će uvijek biti razočaranje: "'Cause if I didn't have a mean bone in my body/I'd find some other way to cause you pain/I won't bother telling you I'm sorry/For something that I'm gonna do again", "Bloodshot" s hip hoperskim beatom sličnim Sharon Van Etten i breakbeat "Favor" gdje se pita: "How long do I have until/I've spent up everyone's goodwill?". Baker je dokazala da joj pjesme i dalje imaju jednaku jačinu i cementirala svoj status jednog od najvažnijih ženskih folk rock glasova.

Sarah-Mary Chadwick – Ennui and Me are Friends, Baby

Melbournska kantautorica Sarah-Mary Chadwick veoma je singularna pojava na glazbenoj sceni. Nepredvidiva poput Janis Joplin ili Kate Bush, ali previše relaksirana da bi se brinula  o tome kako zvuči, Sarah-Mary Chadwick savršen je soundtrack za poluprazni noćni klub u kojem pijana nabraja svoje litanije dok komet uništava zemlju. Njezin neukrotiv vokal nabraja o poremećenom odnosu s majkom i pokušaju suicida, o osjećaju nemoći, o problemima u vezama uz nekićene, direktne stihove: "But it’s always at your leisure/My enjoyment I can’t measure”. Od tužnih balada do mjuziklastih komada poput "That Feeling", Chadwick nabraja svoje opservacije i udara po klaviru ne mareći za ovelik broj disontnantih nota, što izvedbi daje nevjerojatnu snagu i neposrednost. Nesvakidašnja pojava koje se ne može nauživati.

Black Country, New Road – For the First Time

Album prvijenac britanskog math rock benda Black Country, New Road napokon okuplja i upotpunjuje fenomenalne singlove "Science Fair" zastajkujućeg ritma i nevjerojatnu "Sunglasses" u kojoj se frontmen Isaac Wood ruga buržujstvu britanske srednje klase. Kao i singlovi, i ostatak je albuma inovativan i vješt alternativni rock s proživljenom energijom i vokalom koji je spoj Nicka Cavea i Henryja Rollinsa, što do izražaja osobito dolazi na uvodnoj "Instrumental", tugaljivoj stvari koja svoj ambijent gradi odličnom trubom i na "Opus", hirovitoj brzici gotovo pa na tragu Dubioze Kolektiv koja se na kraju pretvara u tugaljivu baladu. Bend na koji treba paziti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.