Donosimo pet odličnih ili barem vrlo dobrih albuma ove godine koje svakako trebate poslušati.

Sleaford Mods – Spare Ribs

Na šestom albumu "Spare Ribs" engleski elektro-punkeri Sleaford Mods ponovno su isporučili niz ogoljenih ritmova, nabrijanih atmosfera i gnjevnih stihova. Nakon što su se u prošloj godini pošteno zavadili s bendovima IDLES i Fat White Family optuživši ih da zvuče kao da samo nabrajaju nasumične afere s naslovnica The Guardiana i da apropriraju radnički glas, Jason Williamson, slagali se s njegovim izjavama ili ne, poučava spomenute bendove kako se pljuca otrov na vlast i što to sve s Britanijom nije kako bi trebalo biti. Od ritmične "Nudge It" na kojoj spomenute bendove naziva "klasnim turistima", preko izvrsnim basom pogonjene "Shortcummings" u kojoj se izruguju Dominicu Cummingsu, bivšem glavnom savjetniku Borisa Johnosna i arhitektu Brexita koji je neslavan postao nakon što je prekršio COVID mjere koje je sâm donio, do najbolje "Elocution", sve pjesme imaju fantastičnu ritam-sekciju, pamtljive refrene i urgentnost. Sleaford Mods još su jednom pokazali da se njihov bijes jednako može pokazati i u malo nota i da ga i dalje imaju napretek.

Viagra Boys – Welfare Jazz

Nakon prošlogodišnjeg solidnog EP-a "Common Sense" koji je donekle najavio smirenje švedskih noisera, Viagra Boys isporučuju nam album fantastična naslova od kojeg u samim pjesmama ima malo do ništa. Riječ je o zanimljivom pokušaju spajanja punk zvuka s jazzom u vidu saksofona, no mješavina je poprilično površna. Pjesme poput "Secret Canine Agent" bliske su noise zvuku s originalnog albuma "Street Worm", krautrockerska "Creatures" vješt je komentar na račun kapitalističkog načina života i zamišljanje nečeg drugog, a "Girls & Boys" pjesma je bliska je zvuku Arcade Fire. "To the Country" je, pak, luckasta balada , a "In Spite of Ourselves" posveta američkom folkeru Johnu Prineu koji je lani preminuo od posljedica COVID-a. Viagra Boys i dalje imaju i šarma i naboja, ali složili su više kolaž utjecaja negoli nov ili bar energičan album.

Julien Baker – Little Oblivions

Fantastična američka kantautorica Julien Baker objavila je svoj drugi album na kojem je poetika folk rock balada i ispovjednih tekstova ojačana suvremenom produkcijom. Albumom i dalje dominiraju intimistički stihovi s temama borbe protiv opsesivno-kompulzivnog poremećaja, depresije i ovisnosti uzrokovane teškoćom pomirenja Bakerina identiteta kao lezbijke i vjernice. Iz tih poteškoća proizlazi emocionalni kolorit albuma, Bakerina mržnja prema samoj sebi i krivnja. Ističu se balada "Relative Fiction" na kojoj Baker fatalistički poručuje da će uvijek biti razočaranje: "'Cause if I didn't have a mean bone in my body/I'd find some other way to cause you pain/I won't bother telling you I'm sorry/For something that I'm gonna do again", "Bloodshot" s hip hoperskim beatom sličnim Sharon Van Etten i breakbeat "Favor" gdje se pita: "How long do I have until/I've spent up everyone's goodwill?". Baker je dokazala da joj pjesme i dalje imaju jednaku jačinu i cementirala svoj status jednog od najvažnijih ženskih folk rock glasova.

Sarah-Mary Chadwick – Ennui and Me are Friends, Baby

Melbournska kantautorica Sarah-Mary Chadwick veoma je singularna pojava na glazbenoj sceni. Nepredvidiva poput Janis Joplin ili Kate Bush, ali previše relaksirana da bi se brinula  o tome kako zvuči, Sarah-Mary Chadwick savršen je soundtrack za poluprazni noćni klub u kojem pijana nabraja svoje litanije dok komet uništava zemlju. Njezin neukrotiv vokal nabraja o poremećenom odnosu s majkom i pokušaju suicida, o osjećaju nemoći, o problemima u vezama uz nekićene, direktne stihove: "But it’s always at your leisure/My enjoyment I can’t measure”. Od tužnih balada do mjuziklastih komada poput "That Feeling", Chadwick nabraja svoje opservacije i udara po klaviru ne mareći za ovelik broj disontnantih nota, što izvedbi daje nevjerojatnu snagu i neposrednost. Nesvakidašnja pojava koje se ne može nauživati.

Black Country, New Road – For the First Time

Album prvijenac britanskog math rock benda Black Country, New Road napokon okuplja i upotpunjuje fenomenalne singlove "Science Fair" zastajkujućeg ritma i nevjerojatnu "Sunglasses" u kojoj se frontmen Isaac Wood ruga buržujstvu britanske srednje klase. Kao i singlovi, i ostatak je albuma inovativan i vješt alternativni rock s proživljenom energijom i vokalom koji je spoj Nicka Cavea i Henryja Rollinsa, što do izražaja osobito dolazi na uvodnoj "Instrumental", tugaljivoj stvari koja svoj ambijent gradi odličnom trubom i na "Opus", hirovitoj brzici gotovo pa na tragu Dubioze Kolektiv koja se na kraju pretvara u tugaljivu baladu. Bend na koji treba paziti.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.