www.stream-xnxx-porn.com

David Bowie, pravim imenom David Robert Jones, bio je otvoren, hrabar, direktan, znatiželjan i versatilan umjetnik koji je imao tu sreću ili možda pak (samo)svijest da je je unatoč obiteljskim traumama već u tinejdžerskoj dobi prepoznao i razvijao svoje mnogobrojne talente.

Njegova žanrovski beskompromisna svestranost u životu i radu ostavila je neponovljiv trag u brojnim umjetnostima: glazbi, kantautorstvu, pantomimi, kazališnoj i filmskoj glumi, modnom izričaju, plesu, slikarstvu, kiparstvu... Tragajući za inspirativnim idejama i surađujući s brojnim umjetnicima na studijskim albumima i turnejama, proputovao je čitav svijet i po mnogočemu bivajući ispred svog vremena, nije bez razloga izjavio: "Oduvijek sam imao neugodnu potrebu biti nešto više od ljudskog bića".

Za razliku od svojih suvremenika kojima je fokus bio samo na šoubiznisu, sredinom 90-ih pokrenuo je ne samo svoju internetsku stranicu već i server naziva BowieNet, koji je fanovima pružao ne samo pristup brzom internetu već i brojne interaktivne sadržaje vezane za Bowiejev rad. U intervjuima je bio zabavan, šarmantan i prizemljen, galantni pripovjedač koji je uvijek nastojao nadmašiti samog sebe.

O tom autentičnom čovjeku napisano je već mnoštvo biografija i recenzija, stoga je teško odabrati o čemu pisati kada govorimo o Bowiejevoj genijalnosti. Povodom šeste obljetnice njegove smrti izdvajamo osobni izbor najutjecajnijih pjesama nastalih u deset najvažnijih faza njegova više od pedesetogodišnjeg kameleonskog stvaralaštva.

Major Tom – Space Oddity/Life on Mars?

Bowie je postao poznat široj publici izlaskom prvog velikog hita "Space Oddity" koja je najavila njegov drugi studijski album naziva "David Bowie 1969." kako bi glazbeno popratila slijetanje Apolla 11 na Mjesec. Lik Majora Toma pojavljuje se i u kasnijim Bowiejevim pjesmama: novovalnoj "Ashes to Ashes" (1980.), industrial "Hallo Spaceboy" (1995.), dok u glazbenom spotu za pjesmu "Blackstar" (2016.) vidimo mrtvog astronauta za kojeg se pretpostavlja da je upravo Major Tom. U ovoj fazi Bowie već godinu kasnije izdaje album "The Man Who Sold the World" (1970.) te "Hunky Dory" (1971.) čiju je art rock baladu "Life on Mars?" časopis Q proglasio trećom od deset "najsavršenijih pjesama ikad".

Ziggy Stardust /Aladdin Sane – Starman

Najpoznatiji Bowiejev alter ego, androgini i biseksualni izvanzemaljac Ziggy Stardust izrazio se u konceptualnom glam rock albumu "The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars" (1972.) čijem je izlasku prethodio vodeći singl "Starman", u kojem Ziggy putem radija šalje emocionalnu poruku nade mladima na Zemlji i lansira Bowieja u status zvijezde.

Ziggyjev veliki ego odvodi ga u propast opisanu u pjesmi "Rock’n’Roll Suicide" nakon čega Bowie kreira novu stage personu "Aladdin Sane", izblijedjelu verziju Ziggyja koji putuje Amerikom s istoimenog šestog albuma (1973.) nastalog tijekom turneje po SAD-u. U ovoj fazi nastaju i albumi "Pin Ups" (1973.) i "Diamond Dogs" (1974.), s kojeg je glam rock himna "Rebel Rebel", najpoznatija po izvrsnom gitarskom rifu, označila kraj ove ere.

Thin White Duke – Fame

Zaokret prema soulu, funku i r’n’b-u, sada u izvođačkoj personi mističnog i filozofski nastrojenog Mršavog Bijelog Vojvode, donose hitovi "Fame", Bowiejev prvi singl broj jedan na američkim top-ljestvicama, te "Young Americans" s istoimenog albuma (1975.). Iako sam Bowie ovaj album naziva plastičnim soulom, njime je utabao put kasnijim radovima Eltona Johna, Roxy Music i Roda Stewarta. Za krautrockom nadahnut album "Station to Station" (1976.), nastao tijekom Bowiejeve uznapredovale ovisnosti o kokainu, sam je glazbenik komentirao da se ne sjeća njegova stvaranja, osim onoga što je o njemu pročitao, no sudeći po funk reggae uspješnici "Golden Years" i melankoličnoj baladi "Wild is the Wind" posvećenoj Nini Simone, sigurni smo da je i tada uživao stvarajući kao i mi slušajući ga.

Berlinska trilogija – Heroes

U traženju spasa od narušenog psihofizičkog zdravlja kao posljedice ovisnosti, Bowie se potkraj 1976. seli u Berlin u kojem nastaju komercijalno manje uspješni, ali kultni Low (najdojmljivije pjesme uglavnom instrumentalna "Warszawa" te instrumentalno sinestetična, ali tekstualno depresivna "Sound and Vision") i "Heroes" iz 1977. koji odlikuje mračna elektronska ambijentalnost. Nešto kasniji i umjetnički slabiji "Lodger" (1979.) stilski prelazi na eksperimentalni rock, u kojem se pjesma "Fantastic Voyage" bavi depresijom izazvanom napretkom hladnog rata i sve izvjesnijom prijetnjom obračuna nuklearnim oružjem. Signature hit "Heroes" govori o dva ljubavnika sa suprotnih strana Berlinskog zida, a inspirirao je i njemačku vladu da povodom Bowiejeve smrti 2016. oda priznanje njegovom doprinosu rušenju Zida.

80's New Wave Bowie – Ashes to Ashes

Sad već 14. studijski album "Scary Monsters and Super Creeps" (1980.) odvaja se od lirične i glazbene improvizacije u trilogiji te studiozno, ali optimistično uranja u synth pop i post-punk zvuk. U uvodnom singlu "Ashes to Ashes" Bowie se konfrontira, ali i integrira sa svojom ovisničkom prošlošću kroz katarzični prikaz Majora Toma kao ovisnika. Prkosnom "Fashion" Bowie nam poručuje da "ne zna kamo ide odavde, ali obećava da neće biti dosadno", što se fantastično nastavilo plesnim albumom "Let’s Dance" (1983.) s dance-rock evergrinima poput "China Girl", "Modern Love", "Let’s Dance" i predivnoj atmosferičnoj goth rock "Cat People (Putting Out Fire)".

Sljedeći albumi "Tonight" (1984.) s feel good i upbeat hitovima "Loving the Alien", "Blue Jean" i "Tonight", za koji je sam Bowie kazao da je nalik kolekcionarskom proizvodu čije demo snimke zvuče bolje od studijskih, te "Never Let Me Down" (1987.), nazvan produkcijski najlošijim albumom bez ideja i groovea, prva su glazbeno prilično neinovativna Bowiejeva ostvarenja. No, ovo je za Bowieja ipak plodonosno razdoblje jer nastaju svjetski poznati dueti "Under Pressure" s grupom Queen (1981.) i verzija hita "Dancing in The Street" s Mickom Jaggerom (1985.) te filmska glazba za "Absolute Beginners" (1985.) i "Labyrinth" (1986.), u kojima glumi i sam.

Tin Machine – Under The God

Izlaz iz slijepe ulice solo karijere i svojevrsnu glazbenu revitalizaciju Bowie pronalazi u gitarskom rocku koji stvara u "bendu jednakopravnih" Tin Machine nastalom 1988. Nakon izdana dva studijska ("Tin Machine I" (1989.), "Tin Machine II" (1991.) i jednog live albuma, bend se razilazi 1992., ostavivši iza sebe podijeljene kritike i svega dva milijuna prodanih albuma, ali unatoč tome ostvaruje svoj cilj ostavljajući gotovo proročansku inspiraciju kasnijem žanru grunge. Izdvajamo "Under The God" kao prvi službeni i u SAD-u najuspješniji singl na dvije top ljestvice američkog Billboarda.

90's Bowie – natrag u solo vode – Jump They Say/I’m Afraid of Americans

Nakon raspada benda, ponovne selidbe u Ameriku i vjenčanja s Iman, sljedeću fazu obilježava povratak elektronici s kraja 70-tih, sada eksperimentirajući s jazzom i hip-hopom na albumu "Black Tie White Noise" (1993.), čije je "The Wedding" i "The Wedding Song" izveo upravo na svadbi s Iman. Sam naziv albuma nagovještava rasnu i glazbenu fuziju (američke) crnačke i (britanske) bijele glazbe. Prvi singl "Jump They Say" opisuje Bowiejeve osjećaje prema polubratu koji je uslijed šizofrenije počinio samoubojstvo bacivši se pod vlak 1985., a skok s poslovne zgrade u glazbenom spotu kritika je stigmatizacije mentalnih bolesti koje kapitalizam stvara, a zatim takve ranjive pojedince izopćava.

Nakon slabo poznatog "The Buddha of Suburbia" (1993.) slijede albumi "Outside" s uspješnicama "The Hearts Filthy Lesson" i "Hallo Spaceboy" (1995.) te "Earthling" (1997.) s "Little Wonder" u kojoj Bowie navodno pjeva o svojoj osobnosti te najdirektnijom "I’m Afraid of Americans" koja se izruguje depresivno homogenizacijskoj američkoj kulturi izvan SAD-a. Oba su albuma obogaćena vrlo seksi industrial, jungle, techno i drum’n’bass zvucima.

Rane 2000-te – Thursday’s Child

Nakon albuma "Hours" (1999.) premijerno objavljenog na BowieNetu, a koji je donio emotivnu "Thursday’s Child" kojom Bowie osim što odaje počast Earthi Kitt i istoimenoj knjizi koju je volio u djetinjstvu, reflektira svoju dosadašnju karijeru, prepreke i pogreške koje uz ljubav dobivaju svoj pravi smisao i smjer. Ova je faza donijela hvaljene rock albume "Heathen" (2002.) u kojem se iskreno propituje opće stanje anksioznosti nakon napada na njujorški World Trade Center 11. rujna i "Reality" (2003.), čiji je naslov Bowiejeva zrela kritika postmodernizma koji shvaća odvojenim od znanja i činjenica i po kojem je nazvana Bowiejeva posljednja glazbena turneja.

Zrele godine – The Next Day

Nakon desetogodišnjeg odsustva s glazbene scene radi posvećivanja obitelji, Bowie se vraća u velikom stilu ekspresivnim i energičnim memoarskim albumom "The Next Day" (2013,) snimanim pod velom tajne i najavljenim istoimenim singlom. Sama naslovnica albuma koji je zasjeo na prvo mjesto britanskih top ljestvica sadrži ime albuma u bijelom polju koje prekriva naslovnicu albuma "Heroes" predstavljajući time konačni pomirbeni pozdrav svim njegovim personama iz 20. stoljeća i bivanje jednostavno originalnim i inteligentnim Bowiejem: "Starenje je izniman proces kojim postajete osoba kakva ste oduvijek trebali biti." Album donosi izvrsne art rock hitove: pacifističku "Valentine’s Day", zaigranu "The Stars (Are Out Tonight)" i šarmantnu klavirsku baladu "Where Are We Now", nostalgiju za Berlinom. Glazbeni spot za "The Next Day" s religijskim i horor momentima zabavna je suradnja s holivudskim imenima u kojoj Bowie utjelovljuje biseksualnog apostola nalik Isusu koji ruši crkvenog tiranina u razvratnom noćnom klubu.

"Slijepi" prorok – Lazarus

Osmi je siječnja 2016. i na lokalnom radiju čujem da je Bowie na svoj 69. rođendan objavio novi album "Blackstar" koji je "vrlo mračan i težak i bavi se temom smrti". Sjećam se da sam prtljajući nešto po kuhinji osjetila nedefiniranu mračnu slutnju slušajući Lazarus koju je voditelj pustio netom nakon ove najave. Osjećaji izazvani saznanjem o Bowiejevoj smrti (ovog puta na Facebooku) samo dva dana nakon izlaska albuma varirali su od intenzivnog šoka i tuge sve do oduševljenja ingenioznošću i tajnovitošću maestralno režiranog odlaska. Nisam od idolopoklonstva, ali on je jedina poznata osoba nakon čije sam smrti plakala tri dana. Je li to proizašlo iz sebične i tužne spoznaje da nisam i neću ići ni na jedan njegov koncert ili pak iz morbidnog veselja da jedva čekam vječno otkrivati njegov nedokučiv opus i ostavštinu, ne znam ni sama. I na ovom albumu Bowie ostaje vjeran sebi, ali i svojoj ekscentričnoj teatralnosti jer je ustvari vrlo osvježavajuća, slobodoumna i nekonformistička, čak i kad je naizgled morbidna, jer tko još radi art o vlastitoj smrti? Nastao u suradnji s vrhunskim jazz glazbenicima u žanru u kojem je Bowie od mladosti verziran, ovo eksperimentalno i ritmički volatilno jazz čudo od albuma emotivni je rollercoaster za sve istinske fanove.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.