Sleaford Mods standardno su dobri i oštri na svojem novom albumu "UK Grim", dok slowthai istražuje neke nove afinitete.

U stanci između prethodnog, solidnog "Spare Ribs" Jason Williamson iz britanskog post-punk sastava ostvario je nekoliko zgodnih suradnji, u prvom redu onu sa švedskim Viagra Boys, ali osobito Orbitalom na pjesmi "Dirty Rat", žustroj kritici britanskog konzervativizma i ksenofobije. Kao i svi njihovi dosadašnji uratci, i novi "UK Grim", kako mu i ime očito nagoviješta, oštra je kritika društva i anomalija koje nerviraju ovog otkvačenog Britanca.

Williamsona živciraju hipsterski bendovi koje ismijava na uvodnoj "DIWhy", dok se izruguje aktivnosti na društvenim mrežama napram pasivnosti u stvarnosti na "On the Ground". S desnicom se obračunava na komadima vrlo direktnih naziva, "Right Wing Beast" i "Tory Kong", dok najelokventniju kritiku kapitalizma nude "Apart from You" koja opisuje nepomirljivu frikciju između pojedinca i sustava koji ga želi usisati pa jedino u svojoj nutrini, ako i tamo, može naći predah, a osobito tugaljiva "Rhythms of Class" koja opisuje klasne razlike, siromaštvo i korupciju.

Album krase i dva dobro odabrana gostovanja – ono Florence Shaw iz sastava Dry Cleaning na "Force 10 from Navarrone" i Perryja Farrella iz Jane's Addiction na "So Trendy" koja preispituje standarde ljepote i muževnost. Sve u svemu, album je ponovno solidan, tekstovi promućurni, konfrontativni, ali glazba je mahom ista, povremeno više nagnuta punku, povremeno više synthu, ali sve u svemu ne osobito drugačija nego obično.

Posve je druga priča s albumom UGLY britanskog hip hopera slowthaija. Dok je na prethodnom albumu Tyron spojio hip hop s r'n'b tendencijama bliske zvuku raspadnutih Brockhampton, na ovom se inspirirao punkom i gitarskom glazbom 90-ih. Posljedično, repanja je sve manje, a riffova i pjevanja sve više.

Slično je pokušao i kolega Stormzy na lanjskom "This Is What I Mean". Kritiku je to dijelom razočaralo, no UGLY je zanimljiv hibrid s osviještenim, promišljenim tekstovima. Naslov funkcionira kao skraćenica od you gotta love yourself i na svojevrstan je način pandan lanjskom albumu "Mr. Morale & the Big Steppers" Kendricka Lamara.

I slowthai se na početku obraća svojem terapeutu i kroz album pokušava sam za sebe stvoriti pjesme koje će mu pomoći othrvati se problemima s ovisnosti i depresijom. "Selfish" tako poručuje da nema ljubavi dok ne voliš sam sebe, dok sam slowthai priznaje da je pjesmu "Feel Good" koncipirao kao osobnu mantru. "Sooner" ima vedar indie zvuk, kojim subjekt sam sebe uvjerava da je dobro, dok se na "Happy" bolje nosi s tugom. "Ugly", pak, prevodi Radioheadov "Creep" na hip hop jezik i progovara o rasizmu.

Najpotresnija je pjesma na albumu "Never Again" o fikcionalnoj bivšoj djevojci za kojom lirski subjekt i dalje pati, a na kraju je ubije njezin nasilni muž.

Slowthai radi introspekciju na puno kvalitetniji i pozitivniji način nego njegovi kolege. Ipak, nema ni približno enciklopedičnost i mudrost Mr. Moralea, ali je vrlo uspio album s pozitivnom porukom.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Podrži Crol donacijom :)

qrcode 9c3b0d27 127a 4867 a764 f80c95d6f267

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.