Slijedi pregled novijih glazbenih izdanja vrijednih pažnje.

Nilüfer Yanya – "My Method Actor"

Nilüfer Yanya engleska je pjevačica koja korijenje vuče iz Irske i Turske te s Barbadosa. "My Method Actor" njezin je treći album koji do kraja pokazuje sve vrline njezina rukopisa. Yanyin je stil pomalo teško opisati – spaja indie rock s dekonstruiranim pop pjesmama punim lijepih melodija koje, ipak, tek na opetovano slušanje ostaju u uhu, ali i s disonancama koje otkrivaju nervozu i tjeskobu koje se nalaze u podlozi. "Like I Say (I runaway)" eksplodira u distorziranom refrenu, senzualna "Mutations" posjeduje vrlo zanimljiv beat, a "Binding" je krasna balada. Sve zajedno, primamljiv album izvrsne kantautorice.

Sophie – "Sophie"

Istoimeni posthumni album tragično preminule elektroničke glazbenice dovršio je i producirao njezin brat Benny Long. Premda na trenutke nalazimo vizionarske momente po kojima je Sophie bila poznata, album je uvelike neujednačen i pomalo bezličan. Otvaraju ga ambijentalne skladbe s repetitivnim spoken wordom koje nisu ni glazbeno ni lirski dojmljive, slijede ogoljene, nepamtljive pop pjesme pa klupskije, house pjesme. Uz eterični pop "Always and Forever" i "My Forever", najdojmljiviji su upravo potencijalni klupski hitovi "Berlin Nightmare" i "Gallop" na kojima gostuje Sophiejina djevojka Evita Manji. Sve u svemu, suzdržan album koji nas istodobno spaja sa Sophie i čini bolno svjesnima njezine odsutnosti.

MJ Lenderman – "Manning Fireworks"

Nakon što je postao senzacija s prošlim albumom "Boat Songs", američki kantautor MJ Lenderman svoj melankolični indie rock s primjesama countryja do savršenstva dovodi na novom albumu "Manning Fireworks". Na tragu najboljih dana Pavementa, Lenderman svira nerafinirane, zveckave, izravne pjesme koje, za razliku od Malkmusovih često apstraktnih tekstova, posežu za kršćanskim motivima i u zgodnim vinjetama kritiziraju mačo i konzumerističku kulturu, primjerice, sredovječnu fascinaciju Ericom Claptonom na "She's Leaving You" ili kupovinu kao lijek protiv usamljenosti na "Wristwatch". Lendermanovi stihovi povremeno budu neočekivano mudri, a opet šaljivi, kao "And every day is a miracle /Not to mention a threat" na "On My Knees", što cijelom albumu daje dodatnu dimenziju šarma. Uz "Orquídeas" Kali Uchis, najbolji album 2024. dosad.

A glazba u listopadu donosi tri podosta različita, ali izvanredna albuma – novi noise rock album Chat Pilea, realistični pop odlične Halsey i trajnu formu repera Tylera, the Creatora.

Chat Pile – "Cool World"

Nakon debitantskog albuma "God's Country" iz 2022. na kojem se suočio sa surovom američkom stvarnošću beskućništva, nasilja i ovisnosti o narkoticima, noise rock bend iz ruralne Oklahome na novom albumu svoju kritiku upućuje cijelom svijetu. Nošeni još šarolikijim, dinamičnijim zvukom i povremeno i pjevnim refrenima Chat Pile obrušavaju se na ratnu industriju, genocid u Palestini te kapitalističke iluzije o stjecanju bogatstva ni iz čega, a ne izostaje ni kritika homofobije i toksičnog maskuliniteta. Još bolji album dosljednih kritičara svjetskog poretka.

Halsey – "The Great Impersonator"

Najavljen odličnom marketinškom kampanjom u kojoj je Halsey rekreirala kultne fotografije svojih glazbenih uzora koji sežu od Dolly Parton i Joni Mitchell, preko Tori Amos, Björk i Fione Apple do Britney Spears i Aaliyah, "The Great Impersonator" nije samo album posvete vlastitim korijenima. Na njemu se američka pjevačica suočava s činjenicom da je i Halsey, persona koju je stvorila za publiku, tek imitacija Ashley Frangipane, koja ju čini ranjivom zbog pritiska očekivanja publike i disociranom od sebe same. Osim što progovara o mentalnim poremećajima, specifičnije bipolarnom poremećaju o kojem je pjevala i na ranijim albumima, "The Great Impersonator" hrabro iznosi i Halseyjinu priču o postporođajnoj borbi s nizom bolesti – od Ehlers-Danlosova sindroma do lupusa i poremećaja T-ćelija.

Pjesme su prepune samokritike, straha od toga hoće li itko ostati uz nju u svim teškoćama, a vraćaju se i na njezino problematično djetinjstvo i raskid s bivšim partnerom Alevom Aydinom. Albumu se može prigovoriti da su pjesme pomalo nalik jedna drugoj, ali zasebno je svaka vrlo uspjela, a najviše se ističe pop punkerska "Ego" nadahnuta tragično preminulom Dolores O'Riordan iz Cranberriesa, "Lonely Is the Muse" po uzoru na Amy Lee iz benda Evanescence i "Panic Attack" nadahnute Stevie Nicks iz Fleetwood Maca. Sve u svemu, atipičan, neveseo i fantastičan pop album kakvih treba biti i više.

Tyler, the Creator – "Chromakopia"

Osmi album najboljeg repera nakon Kendricka Lamara, kako se na "Rah Tah Tah" sam proziva, koherentno je nekoherentan, energičan i introspektivniji nego ikad. Osmišljen kao posveta odrastanju u kalifornijskom gradiću Hawthorneu, pjesme na albumu povezuju pouke Tylerove majke Bonite Smith koje Tyler tek sa zakašnjenjem počinje shvaćati.

Glazbeno, dio albuma čine agresivniji komadi s fantastičnim, glasnim beatovima poput "Noid" koja govori o pritiscima slave i možda i najbolje, hvalisave "Sticky", a dio mirnije pjesme u kojima Tyler progovara o poliamoriji ("Darling, I"), nespremnosti za djecu ("Hey Jane"), odsutnom ocu ("Like Him"), seksualnoj slobodi ("Judge Judy"). "Take Your Mask Off" kritizira licemjerje i skrivanje kroz nekoliko likova, među kojim i klozetiranog propovjednika, no kritiku usmjeri i na sebe. Kao i Tylerovu osobnost, "Chromakopiju" karakterizira sukob njegove ekstrovertirane, crtićke osobnosti i dubokog promišljanja, samopouzdanja i samosvjesnog preispitivanja, što ga ujedno čini jedinstvenom pojavom. Odličan album.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.