Bio je, nekako, oduvijek tu... Uz obavezan Izbor, koji je čitao tata. Svijet, koji je čitala i iz krojeva (dugo su mu bili obaveznim dodatkom) čijih je, ponekad, nešto sašila moja mama. Pa, onda je i ona, znači, nekako, za mene, bila oduvijek tu. Zoja Padovan.

Ipak, moj je susret s njom počeo znatno prije nego sam počela listati, a onda i redovito čitati legendarni časopis za žene, Svijet. Još onih nestrpljivo iščekivanih srijeda, kad je izlazila Tina, časopis za nas koje onda i nisu zvali tinejdžerima, ali smo i mi i svi oko nas znali da smo drugačiji, da nam treba nešto drugo... pa se Tina, časopis, zapravo za djevojke, činila jedinim mjestom na kojem smo nalazili odgovore na sva naša prešućivana pitanja.

Tad, još tad sam zamijetila i zapamtila to ime i prezime - Zoja Padovan. Iako me u toj Tini nije najviše zanimala rubrika koju je ona uređivala - stranica s modnim kreacijama čitatelja.

Nikad je nisam upoznala. Što je, zapravo, nevjerojatno. Jer s godinama, a od mog prvog listanja Tine, a onda i Svijeta, prošla su sigurno četiri desetljeća, i ja sam postala novinarkom i tim se poslom i sama bavim već 30 godina. Upoznala sam gotovo sve novinarke i novinare, svih generacija, ovih naših prostora. Vidjela se s njima makar i na minutu na nekima od naših cehovskih ili sindikalnih skupova. Novinarskih balova. U prolazu. Na radnim zadacima.

s

No, eto, Zoju Padovan, čije sam ime od trenutka kad sam ga prvi put pročitala - zapamtila (to Zoja, čitam kod Miljenka Jergovića koji je sa Zojom Padovan dijelo redakcijski, kako sam piše, zakutak, i sjedio preko puta nje do njezina umirovljenja, i baš osobnom in memoriamu piše - "Rođena 1948, u jesen, malo nakon rezolucije Informbiroa, kada je još uvijek lijepo zvučalo ime Zoje Kosmodemjanskaje, osamnaestogodišnje sovjetske ratne heroine, pale u borbi protiv fašizma, odrastala je i obrazovala se u Zagrebu, koji je u to vrijeme, naročito u njezinoj generaciji, od mnogih djevojčica i dječaka izvajao figure europskih formata") – nisam.

Vremena kad se čitateljicama prilazilo s poštovanjem i bez poruge

Ali sam i dalje to ime, toliko dugo toliko poznato mi, da mi se činilo da Zoju Padovan poznajem, čitala ispod članaka i intervjua, u impresumu časopisa.

U časopisu, koji se u vremenima koja su u novinarstvu dolazila, puna senzacija, ludih noći polupoznatih u tuđim krevetima, intervjua sa zvijezdama karijera kraćih od vremena preostalog do izlaska sljedećeg broja, činio kao ostatak nekog arhaičnog, ali značajnog vremena kad su novinari još bili sedma sila – zbog svog znanja i sposobnosti, svog umijeća i snalažljivosti, svoje obrazovanosti i moći da u nekoliko dana naprave intervju s najslavnijim tamburašem ovih prostora Janikom Balažem, a onda makedonskim rokerima iz grupe Leb i sol, znalački prokomentiraju pariški Tjedan mode, pa novu zbirku pjesama Ane Horvat...

ahzp

U vremenima kad se čitateljicama prilazilo s poštovanjem i bez poruge, poštujući njihove želje, bez nametanja tema koje izazivaju gorak okus u ustima, samo zato jer ih objavljuje konkurencija. U vremenima kad je novinarstvo još bilo zanat koji smo učile od starijih i boljih, i stasajući, od nekih naoko malih tema, dosezao vrhunac uređujući znalački neku rubriku, emisiju, časopis...

Kao što je to s lakoćom, desetljećima, činila Zoja Padovan. Novinarka.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.