Posljednja glavna urednica kultnog ženskog časopisa Svijet, koji je u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji bio jedan od nositelja progresivnih društvenih ideja i među prvima otvoreno progovarao o seksualnosti i brojnim tabu temama jugoslavenskog društva, Sonja Braut-Kazić cijeli je radni vijek posvetila novinarstvu.

Dolazi iz glasovitih novinarskih obitelji Braut, Švarcmajer i Smrekar, široj hrvatskoj javnosti poznata je kao modna novinarka i urednica, novinarka i urednica tzv. ženskih magazina Svijet, Mila i Gloria, ali je radila, između ostaloga, i na HRT-u i u dnevnom listu Vjesnik. Službeno je u "prijevremenoj" mirovini, ali aktivno surađuje s Glorijom i na Facebooku svakodnevno objavljuje divne eseje o Zagrebu, europskim gradovima koje posjećuje, životu u Hrvatskoj i fenomenima i problemima s kojima se naše društvo susreće.

U intervjuu za Crol.hr otvoreno progovara o položaju žena u Hrvatskoj i Jugoslaviji, novinarstvu i medijskom biznisu današnjice, aktualnoj klerikalizaciji društva i države, rastu konzervativizma i povratku grubom patrijarhalnom društvu.

Živimo u vremenu u kojemu se u Hrvatskoj ponovno propituje mogu li žene biti ravnopravne muškarcima i u kojemu se dovodi u pitanje njihova "normalnost" zbog rada hormona. Kako komentirate posljednje istupe savjetnika ministrice kulture Ladislava Ilčića i njegove teze o ženama?
– Mislim da on radi ono što mu društvena klima, prema kojoj svatko može pričati što god hoće, već dugo omogućuje. Pozicija u vlasti ili stranci nije alibi za slobodno iznošenje koještarija u javnosti, a osobito tvrdnji bez znanstvenog pokrića i bez minimuma kompetencije. Osobe na pozicijama trebale bi imati veću odgovornost za ono što govore i rade. Zato, nije sporno ako ovaj gospodin besmislice iznosi na pivu s prijateljima, ali jest kada o temama o kojima nema pojma govori u javnosti, koju još želi i poučiti.

Svako malo smo u ženskoj reviji Svijet pisali o spolnosti sa svih aspekata, a danas ima liječnika koji ne žele djevojkama propisati kontracepcijske pilule. S kojim pravom?! Priziv savjesti nije ništa drugo do zločin! Naravno, osim u slučaju da postoji zdravstvena indikacija zbog koje žena ne smije uzimati pilule. Nakaradno je da se žene danas moraju opravdavati zašto žele kontracepciju

Kako komentirate činjenicu da oni koji zastupaju konzervativne ideje i promiču partijarhat dobivaju prostora u medijima, čini se, više nego ikad?
– Apsolutno je točno da se to u posljednje vrijeme događa više nego ikad, iako se koncepcija patrijarhata poput ponornice širi već godinama. A u društvu ne bi smjelo biti bitno što postoje vjernici, nevjernici i agnostici sve dok jedni ne maltretiraju ostale. Kod nas je izostao razvoj tolerancije, a jedan totalitarizam zamijenjen je drugim. Ljudi se "razvrstavaju" po krvnim zrncima i pripadnosti poželjnoj crkvenoj organizaciji, pa ih se prema tome etiketira, svrstava u "svoje" ili "tuđe". Ako znamo da većina religija – osim njihovih reformiranih dijelova – žene smatra "drugotnima", onda je ovo što se događa moglo očekivati. Pitanje je samo tko to radi, kako i koliko mu se daje pozornosti.

Sonja Braut u ožujku 1981., tri mjeseca nakon dolaska u časopis Svijet

Ispada kao da su žene tu samo da uljepšavaju i eventualno, popunjavaju kvote

Što se naših medija tiče, rekla bih da se tako ponašaju iz dva poriva. Jedan je poltronski koji određene medije gura da, ako je u ovom trenutku poželjno biti dio isključive skupine "Bog i Hrvati", to podupiru s više ili manje žara. Drugi je glad za prodajom i, posljedično, zaradom, a kako je unovčive vijesti moguće stvoriti samo estradizacijom tema i sadržaja, neki mediji izgledaju i "zvuče" tabloidno. Zato se, primjerice, iz izvještaja iz Sabora svakodnevno može saznati kako su odjevene gospođe zastupnice, koja je koju "zasjenila" i koja je pogriješila s "outfitom", iako one nisu manekenke ili starlete, nego na važnom društveno-političkom zadatku. Da se povremeno i prigodno ocjenjuje i odijevanje zastupnika, to bi se još bi nekako moglo podnijeti. "Teme" što je tko odjenuo, što jede i s kime spava prenesene su i na praćenje politike, a jednako kao i u drugim profesijama, glavni protagonisti su žene – budući da se muškarci "bave ozbiljnim stvarima". Ispada kao da su žene tu samo da uljepšavaju i da, eventualno, popunjavaju kvote. To je tužno i odbojno.

Jesu li takvom tretmanu pridonijele i žene koje se bave politikom?
– Jesu, jer dozvoljavaju da ih se tako tretira. I zato se građani kao promatrači pitaju jesu li ušle u politiku iz ozbiljne želje da sudjeluju u društvenom i političkom životu, da nešto promijene i poboljšaju, ili samo radi stranačko/partijske karijere, zadovoljenja famozne kvote ili vlastitog zbrinjavanja do mirovine. Žena koja se ozbiljno bavi politikom mora, dakako, biti njegovana i skladno odjevena, štoviše, postoji i kodeks kako se trebaju odijevati, ali to da prihvaćaju da ih se ocjenjuje frazama tipa "pretjerala je" ili izvlače cijene njihovih cipela i torbica, nikako nije dobro. Prvenstveno bi se trebale pobuniti one žene iz politike koje mediji tako ocjenjuju, jer zbog toga njihov stvarni angažman, ideje koje zastupaju i žele provoditi, ostaju nejasne, pa potom i nevažne. Što nas briga čije modele nose, koja ima jednu ili više torbi po 10.000 kuna, jer djeluju neozbiljno, a i potiču ljude na računanje kako si uopće mogu priuštiti takve "trofeje" uz plaću od 17.000 kuna.

Mislim da predsjednica ima karijernu misiju od prvoga dana svog mandata. Ona ideju o vlastitoj velikoj karijeri provodi kako najbolje umije, a odnedavno je ponovno u kampanji i tako treba gledati svaki njezin potez. Nikad ne istupa ni o čemu što je stvarno društveno važno, a kad je riječ o tzv. pravima žena nevjerojatno je šutljiva

Sve je kvarno i iskrivljeno i daleko od standarda ponašanja u razvijenim demokracijama gdje se nadmetanje markama i cijenama prepušta estradnim zvijezdama. No, ne gube ljudi živce i povjerenje samo zbog toga. Medijskim prostorom vladaju površnost, neupućenost i nepismenost, što djeluje pogubno na čitatelje, osobito mlade, ali i budi najniže strasti. Tako se, ilustracije radi, danima na društvenim mrežama ljudi hruste o prodaji tzv. Mesićeve vile i čude odakle mu, kome ju je ukrao i slično, a radi se o vlasništvu Republike Hrvatske od čije prodaje bivši predsjednik neće dobiti ni lipe.

Izgubljene su i neke vrijednosti, osobito poštovanje – sebe i drugih, zbog čega je porasla agresivnost u govoru i na djelu. Zato je moguće da djevojke u anketama govore da je pljuska znak da ju mladić voli, a kad ih kontrolira i određuje kad mora biti gdje se njemu sviđa to pokazuje njegovu brigu. Dotle smo dogurali da današnjim generacijama nasilje nije ono što zapravo jest, nego je znak ljubavi! Na to se prirodno nadovezuje ministrica obitelji s famoznom izjavom "tako je to braku", koja unutar kućna četiri zida gura uvrede, pljuske i tobožnja padanja po stubama kao nešto sasvim normalno i prihvatljivo. I zato je sasvim moguće da se javi violinist i ujedno savjetnik ministrice kulture, koji tvrdi da nešto zna o ženskim hormonima samo zato što ima suprugu. Pa to je izvan pameti!

Mi smo zaostali kao građansko društvo i ponovno smo u pelenama

Kako gledate na ponašanje predsjednice Republike u ovom kontekstu?
– Mislim da predsjednica ima karijernu misiju od prvoga dana svog mandata. Ona ideju o vlastitoj velikoj karijeri provodi kako najbolje umije, a odnedavno je ponovno u kampanji i tako treba gledati svaki njezin potez. Nikad ne istupa ni o čemu što je stvarno društveno važno, a kad je riječ o tzv. pravima žena nevjerojatno je šutljiva. Sjećam je se dok je još radila u Ministarstvu vanjskih poslova i kad se mnogo pričalo kako je super dojiti na poslu. Meni je to bilo odbojno i ukazivalo samo na ambicioznost paradnoga tipa koja će jeftinim poenima pokušati ostvariti svoje ciljeve. Vratiti se na posao, a onda imati službenog vozača sa zadaćom da dovozi dijete na dojenje sve je samo ne poželjan model ponašanja. Zašto je isti vozač nije odvozio doma da se u miru bavi svojim djetetom i da ga podoji, a onda vratio na posao? Ili, još bolje, zašto nije ostala na porodiljnom barem šest mjeseci i poštedjela javnost te parade? A zaštita prava žena u našoj politici nikome nije važna, pa ispada da se želi zacementirati nazadna klima u kojoj živimo. Kod nas se ne reagira ni na jedno loše ponašanje u društvu – ne samo prema ženama nego prema bilo kome i zato je postalo normalno, pa zamalo i legitimno iživljavati najniže strasti.

Kod nas je izostao razvoj tolerancije, a jedan totalitarizam zamijenjen je drugim. Ljudi se "razvrstavaju" po krvnim zrncima i pripadnosti poželjnoj crkvenoj organizaciji, pa ih se prema tome etiketira, svrstava u "svoje" ili "tuđe"

Zašto je tako? Zbog čega vladajuće političke elite ne reagiraju na nasilje nad ženama?
– Zbog pretjerane klerikalizacije društva, zbog čega je poželjno i jedino prihvatljivo da žena bude poslušna, da podnosi batine i šuti. Odgojena je generacija mladih žena koje misle da to nije strašno, čak štoviše, da tako mora biti, da je to znak ljubavi i da dolazi u paketu s brakom... Hrvatska postoji četvrt stoljeća i, iz temelja iz kojih smo krenuli – dakle, od razvijene svijesti i praksa ravnopravnosti spolova, trebali smo proći dječje bolesti i pubertet demokratskog promišljanja i života i odrasti, ali mi smo zaostali kao građansko društvo i ponovno smo u pelenama.

U redakciji: Sonja Braut i Mario Bošnjak, glavni urednik časopisa Studio

Kako to izgleda kad se današnji položaj žena u društvu usporedi s 80-tim godinama 20. stoljeća dok je Hrvatska bila dio bivše Jugoslavije? Je li situacija bolja ili gora?
– Prvo, žene su u Jugoslaviji dobile pravo glasa još 1945. godine, na samom početku života te države. Partija je, osobito prva dva desetljeća, reagirala kad bi se pročulo da je muž nasilnik ili pijanac. Možda to iz današnje perspektive zazvuči grozno, ali i pokazuje da se nije toleriralo nasilje u obitelji. Razumljivo je, s druge strane, da žene ni tada nisu bile posve ravnopravne muškarcima, kao što to u potpunosti nisu niti danas, pa čak ni u "idealnim" skandinavskim zemljama, ali imale su bolji društveni status. Od malena se nikad nisam pitala jesam li ravnopravna ili nisam, ali sam bila svjesna da svi nemaju isti osjećaj kao ja i da treba širiti svijest da svi mi ljudi imamo jednaka prava. U Jugoslaviji je bio donesen i zakon o pobačaju koji je i danas na snazi, a koji je žene spasio od izuzetno bolnih i opasnih ilegalnih zahvata koji su im ugrožavali živote. Pobačaj, dakako, nije i ne bi trebao biti kontracepcijsko sredstvo, ali pravo žena da biraju hoće li biti majke i kada njihovo prirodno ljudsko pravo koje se ne bi smjelo ograničiti.

Mediji zaboravljaju da, osim informativne, imaju i obrazovnu, pa i odgojnu funkciju

Smatrate li da je moguća zabrana pobačaja u Hrvatskoj?
– Mislim da neće zabraniti, ali bi mogli značajno ograničiti to pravo. Zašto bi žena ikome morala objašnjavati zbog čega se odlučila na pobačaj? Pa tako se unaprijed okrnjuje njezino pravo da raspolaže sobom i okrnjuje njezin dignitet. Umjesto zabrana, djecu oba spola bi trebalo podučavati o odgovornom spolnom ponašanju, o kontracepciji, spolno prenosivim bolestima i planiranju obitelju, kako se to već davno radilo u Jugoslaviji. Često sam pisala o tim temama, osamdesetih godina napisala sam i knjigu "Tinejdžeri traže odgovore o seksu" koja je obuhvaćala brojna pitanja i odgovore vezane uza zdravlje, seks, zaštitu, psihu... Djecu moramo obrazovati da budu odgovorna prema sebi, da štite svoje zdravlje, da se štite od bolesti i psihičkih traumi. Nekad su se razvijali obrazovni programi o spolnosti, zagovarala su se raznovrsna sredstva i metode kontracepcije i zbog toga se značajno smanjio broj pobačaja. Svako malo smo u ženskoj reviji Svijet pisali o spolnosti sa svih aspekata, a danas ima liječnika koji ne žele djevojkama propisati kontracepcijske pilule. S kojim pravom?! Priziv savjesti nije ništa drugo do zločin! Naravno, osim u slučaju da postoji zdravstvena indikacija zbog koje žena ne smije uzimati pilule. Nakaradno je da se žene danas moraju opravdavati zašto žele kontracepciju.

Zaštita prava žena u našoj politici nikome nije važna, pa ispada da se želi zacementirati nazadna klima u kojoj živimo. Kod nas se ne reagira ni na jedno loše ponašanje u društvu – ne samo prema ženama nego prema bilo kome i zato je postalo normalno, pa zamalo i legitimno iživljavati najniže strasti

Svijet je bio prvi medij koji je u bivšoj Jugoslaviji ozbiljno pisao o pitanjima seksualnosti, i muške i ženske. Možemo li takve sadržaje pronaći u današnjim hrvatskim medijima?
– Bojim se da ne, jer je seksualnost ili "prljava" ili "nepoćudna". A trebalo bi biti upravo obratno, jer mediji zaboravljaju da, osim informativne, imaju i obrazovnu, pa i odgojnu funkciju. Oni moraju postavljati pitanja, provjeravati, ali i pratiti što se istražuje, kakva su dostignuća u određenim područjima i popularizirati ono što je vrijedno za cijelo društvo ili neke njegove dijelove. A stvarnost je takva da su vijest i tema svedena na razinu robe, osobito u privatnim medijima, a u "državnim" se samo može plasirati ono što ide uz dlaku tzv. društvenim vrijednostima, krojenim nerijetko ondje gdje nema ni znanja ni širine da bi se to moglo. Osim toga, više se nitko ne sjeća da mediji prema Ustavu i zakonima imaju i društvenu odgovornost.

Do koje su mjere, prema Vašem mišljenju, politički kontrolirani današnji mediji?
– Od 19. godine sam radila u revijalnim izdanjima i magazinima, gdje je politička kontrola bila slaba. A čini mi se da su današnji mediji djeluju kontroliranim više zbog karijerizma i neupućenosti pojedinih urednika i novinara, nego što su to stvarno. Prevladava poslušnički duh, svejedno treba li se klanjati profitu i oglašivačima, ili nekoj političkoj centrali. A ne odnosi se to samo na medije. U četvrt stoljeća razvijanja klijentelizma i prodaje duše i tijela pojedinim strankama to je postao način življenja u mnogim dijelovima zemlje. Članstvom u strankama i glasanjem za njih na svim izborima kupuje se školovanje djece, zapošljavanje članova obitelji, osigurava veći prihod, bolja penzija itd.. Na više razina je to pogubno za naše društvo, a osobito jer ljude potiče na iseljavanje. To nije ona Hrvatska koju bi si itko dobrohotan poželio i samo se mogu nadati da će se naći kritična masa onih koji će moći okrenuti kormilo tako da važnima postanu prave vrijednosti, prvenstveno uljuđenost, znanje, sposobnost i tolerancija.

Svijet je slobodno tretirao sve teme, polazeći od toga da su sve one i ženske, dakle, ljudske: od ljubavi, seksa, nasilja, depresije, odgoja djece do alkoholizma, narkomanije... Homoseksualnost nije mogla biti izuzeta, iako u ono doba nije bila široko društveno prihvaćena niti ozakonjena. I to nije izazvalo senzaciju, a još manje pljuvačke i mrziteljske komentare kakve danas "homo", ali i mnoge druge teme izazivaju pod normalno

Očekujete li da će u narednih pet godina u Hrvatskoj biti, na nacionalnoj razini, uvedeni u škole zdravstveni, odnosno građanski odgoj?
– Bojim se da neće, kao i da neće biti novog kurikuluma. Pojedine škole i danas imaju zdravstveni i građanski odgoj, ali to su iznimke i zato strahujem da se nikad neće proširiti na cijeli obrazovni sustav. Obrazovanje je spušteno na nižu razinu društvene važnosti, a konzervativne snage čine sve da se obrazovni sustav ne unaprijedi. Ne trebaju im ljudi sposobni misliti i donositi vlastite zaključke, jer su iz povijesti naučili da se poluobrazovanima može baciti populističku ili nacionalističku "koščicu" i potom ih vodati kako i kamo se želi.

Dokle god će se klimati nazadnostima i javno ih ili prešutno podržavati, neće biti pravde, reda i boljitka

Kako komentirate opsjednutost pojedinih političara i lidera udruga kontrolom seksualnosti?
– Doživljavam to kao kaptolsku direktivu. Svi se oni konzultiraju s Kaptolom, a po kaptolskoj filozofiji seksualnih sloboda nema; nema planiranja trudnoće, nema seksa prije braka i djecu trebamo štancati da bi se Hrvatska demografski obnovila. Nije problem da netko ima desetoro djece, ali je problem što si danas ljudi ne mogu priuštiti djecu, pa se rađa sirotinja ili se djeca ne rađaju. Mladi ljudi bježe iz zemlje, pa uskoro neće biti onih koji bi mogli imati djecu. I to je pravi problem, uz restriktivnu politiku medicinski potpomognute oplodnje, stvorenu ponovno nakon uplitanja crkve u društvena pitanja.

Budući da sam za to da homoseksualne osobe mogu sklapati brakove, ne razumijem zašto ne bi smjeli posvajati djecu. Dva muškarca ili dvije žene mogu kvalitetno odgajati djecu, a priča kako u tom slučaju nedostaje uzor drugog spola je besmislica. Kontrauzor mogu imati u baki, ujaku ili teti ili u nekom obiteljskom prijatelju, što najbolje vidimo u slučajevima heteroseksualnih samohranih roditelja s djecom

Isto je i s politikom posvajanja djece.
– To je još čudesniji mutež i traje još od Jugoslavije. To nikad nisam razumjela: domovi se desetljećima pune djecom, ali godišnje se usvoji samo njih nekoliko premda je lista čekanja potencijalnih roditelja ogromna. U čemu je stvar?! I tko ne odrađuje svoj posao? Nije dobro riješeno niti pitanje alimentacije, što pogubno djeluje i na djecu razvedenih roditelja, ali i onemogućuje provođenje dobre pronatalitetne politike. Uzrok ponovno vidim u konzervativnim snagama koje bi radije onemogućile razvode, u nadi da bi onda prirodno nestala i alimentacija. A, nema ništa gore od lošega braka. Uostalom, brakovi se razvrgavaju i jedino je važno da se to izvede sa što manje štete za sve sudionike i s točno određenim pravilima ponašanja između bivših supružnika, pogotovo prema djeci i njihovom uzdržavanju. Ali, dokle god će se klimati nazadnostima i javno ih ili prešutno podržavati, neće biti pravde, reda i boljitka.

Kako komentirate činjenicu da se sve političke opcije u Hrvatskoj protive mogućnosti da istospolni parovi posvajaju djecu. Kakav je Vaš stav o tome?
– Budući da sam za to da homoseksualne osobe mogu sklapati brakove, ne razumijem zašto ne bi smjeli posvajati djecu. Dva muškarca ili dvije žene mogu kvalitetno odgajati djecu, a priča kako u tom slučaju nedostaje uzor drugog spola je besmislica. Kontrauzor mogu imati u baki, ujaku ili teti ili u nekom obiteljskom prijatelju, što najbolje vidimo u slučajevima heteroseksualnih samohranih roditelja s djecom.

Kako su hrvatski mediji u Jugoslaviji tretirali teme o homoseksualnosti? Revija Svijet je ranih osamdesetih objavila priču o zagrebačkoj lezbijki koja je istupila posve otvoreno, bez skrivanja identiteta. To je i danas rijetkost.
– Svijet je slobodno tretirao sve teme, polazeći od toga da su sve one i ženske, dakle, ljudske: od ljubavi, seksa, nasilja, depresije, odgoja djece do alkoholizma, narkomanije... Homoseksualnost nije mogla biti izuzeta, iako u ono doba nije bila široko društveno prihvaćena niti ozakonjena. I to nije izazvalo senzaciju, a još manje pljuvačke i mrziteljske komentare kakve danas "homo", ali i mnoge druge teme izazivaju pod normalno. Rekla bih da je to bilo moguće ne zbog sustava, nego zbog postojeće razine uljuđenosti i uljudbe u društvu, koja se posljednjih desetljeća istopila.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.