"120 otkucaja u minuti" ("120 battements par minute") prošle je godine nagrađen Grand Prixom na festivalu u Cannesu, a nedavno je osvojio i pregršt Cesara, francuskih filmskih nagrada, uključujući i onu za najbolji film 2017. godine. Film režisera i koscenarista Robina Campilla prati skupinu aktivista skupine ACT UP koji početkom devedesetih godina u Parizu pokušavaju nadležne natjerati da im pomognu borbi protiv epidemije AIDS-a, ali i educirati javnost o tada smrtonosnoj bolesti. U tekstu za Crol.hr Gordan Duhaček objašnjava zašto je riječ o najboljem filmu iz 2017. (upozorenje – spoileri).

Da bi se shvatilo zašto je "120 otkucaja u minuti" remek-djelo, potrebno je ne samo razumjeti i osjetiti kakav je to film, nego prepoznati i kakav nije. Potonje postaje razvidno poslije dvadeset minuta, kad Robin Campillo gledateljima direktno obznani svoje namjere, što čini u sceni koja se organski uklapa u priču film, koja je i programatska i očaravajuće životna.

Skupina aktivista ACT UP-a ulazi u pariški metro nakon što su proveli tri sata u policijskom pritvoru. Odjeća i lica su im sporadično umrljana krvlju, odnosno crvenom tekućinom koja podsjeća na krv, a neki od putnika se zgroženo udaljavaju od njih kad shvate da je riječ o pederima. No, aktivisti ACT UP-a to uopće ne primjećuju, nego živahno komentiraju akciju zbog koje su i završili u pritvoru, upad u sjedište farmaceutske kompanije koja taji rezultate najnovijih testiranja lijekova koji mogu pomoći oboljelima od HIV/AIDS-a. Iscrpljeni su, ali zadovoljni, prepričavaju kako je tko reagirao kad je došla policija i počela ih privoditi, komentiraju da je fotoreporter agencije France Presse koji je pratio njihovu akciju bio jako seksi.

I onda dolazi ključni trenutak: kamera u toj sceni prvi put napušta unutrašnjost vagona metroa, pred očima nam velikom brzinom prolaze pariške fasade pored kojih se voze, slijedi prelijepi kadar Seine u sumrak i jedan od aktivista, Sean (Nahuel Perez Biscayart), upita ostale vide li tu ljepotu. Sean započinje mali monolog u kojem govori, gledajući zamišljeno kroz prozor, kako je počeo drugačije percipirati život otkako je saznao da ima AIDS, da su sada boje i zvukovi jači, a život intenzivniji.

"120 otkucaja u minuti" ne igra na kartu sažaljenja

To je trenutak čiju smo verziju vidjeli u već desecima filmova koji se bave AIDS-om, za takve scene glumci dobivaju Oscare, primjerice Tom Hanks u "Philadelphiji" dok drži solilokvij o ariji u izvedbi Marije Callas. Takve scene rasplaču gledatelje, takve scene služe tome da se gej lika, pritom i oboljelog od AIDS-a, te "pederske kuge", približi heteroseksualnoj publici, da se izazove suosjećanje i sažaljenje, da svatko – pa i najzadrtiji homofob – pomisli "i pederi su ljudi, vidi kako osjećaju i plaču, skoro isto kao mi normalni". Takve scene nisu nužno nepodnošljive, ali su manipulativne i u međuvremenu stereotipne.

Campillo odbija snimiti takav film, pa se Sean već u sljedećem trenutku okreće prema svojim suputnicima, na usnama mu počinje titrati zločesto razigran osmijeh, oči mu se vragolasto sjaje i onda prasne u smijeh. Netko kaže da se već zabrinuo zbog slušanja takve patetike, a Sean replicira da ga AIDS nije automatski pretvorio u prosvijetljeno ljudsko biće, da mu je život u mnogočemu ostao isti, te da ima dana kad mi se ne da ustati iz kreveta, što potvrđuje kao dijeljeno iskustvo i drugi aktivist u skupini.

Ne, "120 otkucaja u minuti" se neće zadovoljiti uobičajenim, neće igrati na kartu sažaljenja, Campillo nam poručuje u toj kratkoj sceni, nego će nam ponuditi da suosjećamo i volimo likove iz filma kao nesavršene ljude u njihovoj punini, kao same sebe. U tom trenutku sam zavolio "120 otkucaja", dok sam prethodnih dvadeset minuta bio tek ludo zaljubljen.

Aktivistički uspjeh i ACT-UP-a ovisio je baš o tome što su njegovali raznorodnost pristupa i ideja, što su bili spremni i na male i na velike akcije, što su postali s jedne strane medicinski eksperti, s druge zakonodavni, s treće marketinški, s četvrte organizacijski, s pete uvijek kreativni i provokativni, i najvažnije od svega – što se međusobno ni u čemu nisu blokirali, svjesni da na raspolaganju trebaju imati i mrkvu i batinu

Film započinje in medias res – aktivisti ACT UP-a iza kulisa neke konferencije uzbuđeno čekaju početak akcije, prekid govora vladinog povjerenika za borbu protiv AIDS-a. Nakon nekoliko sekundi izlaze na pozornicu, preuzimaju mikrofon od zbunjenog govornika, kojeg dvojica aktivista lisicama vežu za obližnju metalnu konstrukciju. Kamera je uz njih i među njima, na trenutke vidimo samo nečija leđa, Campillo nas izvrsno uvlači u taj organizirani kaos.

Slijedi još jedna scena koja demonstrira režiserovu sposobnost da spoji životno i programatsko, prikaz sastanka ACT UP-a u učionici nekog fakulteta, prije kojega jedan od članove ove skupine s dužim stažem novajlijama – među kojima je i HIV-negativni Nathan (Arnaud Valois) – objašnjava pravila diskutiranja. Campillo, koji je i sâm u mladim danima bio aktivist ACT UP-a, time naznačuje kako trebamo shvatiti ozbiljno i poštivati neupućenima pomalo komplicirane aktivističke procedure, kako je za uspješan aktivistički rad potrebna kolektivna organizirana akcija koja ne može postojati bez konsenzusa o funkcioniranju.

Obični ljudi suočeni s nevjerojatnom krizom

Aktivizam nije samo ono što se u medijima vidi kao finalni proizvod, nije ni samo ideologija, nego je i tehnologija, proces čije je definiranje podložno ne samo pukoj efikasnosti, nego i politici.

Campillo ne idealizira aktivizam i aktiviste, prikazuje njihove komplicirane odnose i sukobljene impulse, kao i pogreške koje čine, no baš zato aktivisti ACT UP-a ispadaju nepatvoreni heroji. Oni su u osnovi obični ljudi koji su suočeni s nevjerojatnom krizom, epidemijom AIDS-a, i još nevjerojatnijim nerazumijevanjem šire javnosti, koja je tada još većim dijelom bila stava da je sve to božja kazna za poremećene pedere jer se je*u u dupe, koji najbolje što mogu pokušavaju odgovoriti na izazov koji im je donio život.

Da bi se shvatilo zašto je "120 otkucaja u minuti" remek-djelo, potrebno je ne samo razumjeti i osjetiti kakav je to film, nego prepoznati i kakav nije

Preciznije, oni taj izazov prihvaćaju, ne bježe od njega kao što to inače pred raznim izazovima većina u društvu čini, te njihov suparnik nije samo bolest koja neke od njih neumitno ubija, nego i ravnodušnost ostatka LGBT zajednice kao i ignorancija institucija i društva u cjelini.

Pariški ACT UP koji je opjevan u "120 otkucaja" bio je nadahnut prethodno osnovanim njujorškim ACT UP-om – svi koje zanima više o njima trebaju pogledati fantastični dokumentarac "How to Survive a Plague" iz 2012. – te predstavlja jednu od radikalnijih i militantnijih inkarnacija u povijesti LGBT aktivizma. (Usput, pariška verzija ACT UP-a podsjeća da ne postoji copyright na aktivizam – ako netko drugdje radi nešto dobro, a to ne radi nitko tamo gdje si ti, slobodno počni to raditi.)

Njihov je aktivistički uspjeh i učinak ovisio baš o tome što su njegovali raznorodnost pristupa i ideja, što su bili spremni i na male i na velike akcije, što su postali s jedne strane medicinski eksperti, s druge zakonodavni, s treće marketinški, s četvrte organizacijski, s pete uvijek kreativni i provokativni, i najvažnije od svega – što se međusobno ni u čemu nisu blokirali, svjesni da na raspolaganju trebaju imati i mrkvu i batinu.

Oni su s jedne strane išli na sastanke s predstavnicima ministarstava i farmaceutskih kompanija, a s druge te iste birokrate po potrebi vezali lisicama i organizirali upade u te iste kompanije, što Campillo prikazuje u sceni koja slijedi scenu sastančenja.

Riječ je o jednom od vrhunaca filma, napetoj akcijskoj sceni koja bi se bez problema uklopila u neki od filmova o Jasonu Bourneu, tijekom koje aktivisti prvo promaše kat nebodera u na kojem se nalazi njihova meta, ali ga onda uspiju naći, ući i početi bacati lažnu krv po uredima kompanije, vikati svoje slogane, lijepiti plakate, ali uskoro ih nimalo nježno uhiti policija. Danas bi takva akcija zasigurno postala viralni video, streamala bi se online, pun bi je bio Facebook, Twitter i Instagram, no jedino što je ACT UP imao na raspolaganju od medija bio je fotoreporter AFP-a.

Gej seks od kojeg kamera ne bježi

"120 otkucaja" je pun bremenitih detalja, koji ionako kompleksan film produbljuju još više, dodajući prvom planu radnje dodatne slojeve. Ljubavna priča Seana i Nathana počinje tek nakon 40. minute filma, kad skupina aktivista ACT UP-a upada u jednu parišku srednju školu, kako bi mladima podijelili kondome i poučili ih o važnosti sigurnog seksa.

Neki ih profesori dočekuju dobronamjerno, dok su drugi zgroženi i tjeraju ih van, ali vrhunac te scene je Campillovo inzistiranje da kameru više puta vrati na jednog od učenika. On je istovremeno šokiran i fasciniran onime što se događa, izraz lica mu govori da mu je ovo vjerojatno prvi put da u životu vidi druge gej ljude i da se u njima prepoznaje, odvažnost aktivista ga privlači, ali se ne usudi prići ni jednom od njih, nego se skriva iza školskih kolega.

To je film koji će vas rasplakati ako vam duša nije već mrtva. To je film o politici, ideologiji, aktivizmu, povijesti, pravdi, solidarnosti, smrti, zdravlju, bolesti, građanskoj i ljudskoj hrabrosti, ljubavi, seksu, prijateljstvu, plesu, kreativnosti, snalažljivosti, pripadanju. To je i film o Parizu kao velikom revolucionarnom gradu iz kojega su u krvavoj borbi masa s najvećim čudovištima čovječanstva poput monarha, plemstva i Crkve izašle ideje slobode, jednakosti i bratstva

Frku koja nastaje snima i francuska televizija, neki učenici su oduševljeni što mogu slušati o seksu i dobiti besplatne kondome, drugi sve gledaju sumnjičavo ili s gađenjem, te jedna djevojka odbija uzeti ponuđeni kondom "jer nije lezbača", što Seana isprovocira te se pred njom počne ljubiti s Nathanom. Tom poljupcu svjedoči i anonimni gej učenik, te je jasno da je taj dolazak ACT UP-a u njemu ostavio dubok trag, da će se cijelog života sjećati tog događaja i tog, možda prvog istospolnog poljupca koji je vidio. Taj se lik se više ne pojavljuje u filmu, no Campillo je kroz desetak kratkih kadrova uspio o njemu reći toliko toga, razotkriti njegovu izolaciju, ormar, strah i čežnju, a ujedno i pokazati da dobar aktivizam ima snowball efekt, da potiče emancipaciju stotina i tisuća onih koje sami aktivisti nikad nisu imali priliku primijetiti i registrirati.

Sean i Nathan poslije poljupca u školskom dvorištu ubrzo završavaju zajedno u krevetu, iz čega Campillo postiže još jedan od vrhunaca filma, desetominutna scena gej seksa u kojoj se prožimaju realizam mehanike seksa dvojice muškaraca od kojih je jedan HIV-pozitivan i erotičnost stvaranja nove intime s dotad nepoznatim tijelom i osobom.

Sean i Nathan se ljube, razgovaraju jedan s drugim, navlače i skidaju kondome, koriste lubrikante, mijenjaju položaje, svršavaju i maze se, što Campillo nimalo ne vulgarizira i još važnije, ne bježi kamerom prema nečemu drugom jer želi opjevati ljepotu međumuškog seksa. Već time bi to bila nezaboravna scena, ali jedan je detalj još više uzdiže preko granice vremena i prostora. Sean i Nathan se povjeravaju jedan drugom kako su izgubili nevinost, te se u kadru odjednom pojavljuju i njihovi prethodni ljubavnici, koji se nakratko uključuju u njihovo vođenje ljubavi, ne kao uljezi ali ne ni kao akteri, ilustrirajući seksualnu povijest dvojice ljubavnika, ali predstavljajući i podsjećanje da svatko ima svoju prtljagu i da ljubav znači prepoznati i prihvatiti osobu u cjelini.

Potresan i efektan kraj

Nasuprot mnogih uškopljenih filmova gej tematike, čega je svježi primjer konzervativni "Call Me By Your Name", "120 otkucaja" ne samo da seksu dvojice ljubavnika daje prostor i poštovanje, nego prikazuje više lica i funkcija seksa u međuljudskim odnosima. Druga scena seksa između Nathana i Seana odvija se kad je potonji zbog uznapredovalog AIDS-a već u bolnici i polagano kopni, te predstavlja seks kao izraz brige i svojevrsne terapije.

Treći put je seks prikazan u paralelnoj montaži koja na efektan i potresan način zaključuje film, ujedinjavajući njegove ključne teme. Sean je umro, a njegov pepeo je po vlastitoj želji raspršen između njegove majke i kolega iz ACT UP-a. Oni kasnije upadaju na nedefinirani luksuzni prijem visokog društva, s raskošnim švedskim stolovima i ljudima u smokinzima i večernjim toaletama, te Seanov pepeo uz skandiranje bacaju po gostima i hrani, a kamera je ovaj put udaljena, nije više usred akcije.

"120 otkucaja u minuti" je filmski ekvivalent romana rijeke, prikaz epohe kroz praćenje aktivnosti ACT UP-a, s desecima govornih uloga i lokacija, koji svojim zamahom i kvalitetom dostiže univerzalno značenje, a ta dva sata i dvadeset minuta prolaze u jednom dahu

Campillo to kombinira s kadrovima Nathana koji se seksa s Thibaultom (Antoine Reinartz), jednim od neformalnih lidera ACT UP-a, predstavnikom umjerenije frakcije – uz napomenu da su umjerenjaci pariškog ACT UP-a nedosanjano militantni u odnosu na bilo što ikad učinjeno u hrvatskom LGBT aktivizmu – koji mu se udvarao prije Seana. To je u osnovi drugarski seks kojim Thibault pokušava utješiti Nathana koji se u njegovom naručju rasplače zbog nedavne Seanove smrti. Treći su element završne paralelne montaže kadrova ljudi iz ACT UP-a kako plešu u disku nakon što su Seanov pepeo iskoristili u svojoj aktivističkoj akciji, što se pak referira na iste momente opuštanja uz ples koji su prosuti tijekom filma. Campillo poentira da se privatno i političko ne mogu odvojiti, te podsjeća kako politički angažman podrazumijeva predanost i žrtvu.

Naime, iako je Sean pred smrt u bijesu napustio ACT UP, Thibault, s kojim se uvijek svađao, ga posjećuje u bolnici i tada izgovara rečenicu koja savršeno ilustrira kako sudjelovanje u kolektivnoj političkoj akciji ljude povezuje na specifičan način. "Možda se ne podnosimo, ali to ne znači da nismo prijatelji", kaže Thibault Seanu koji u tom trenutku odbija tu maslinovu grančicu, no ipak svoj pepeo ostavlja Thibaultu i ACT UP-u jer želi imati "politički pogreb". Njegova je želja ispoštovana i film time završava, ostavljajući kraj zapravo otvorenim.

Filmski ekvivalent romana rijeke

Campillo tada donosi još jednu važnu autorsku odluku, netipičnu za filmove koji obrađuju srodnu tematiku. Kao što na početku "120 otkucaja u minuti" ne piše da je film baziran na istinitoj priči, tako na kraju nema trijumfalnog teksta kojim se gledatelje informira da je npr. zahvaljujući djelovanju ACT UP-a u Francuskoj značajno poboljšan tretman oboljelih od HIV/AIDS-a, da je njihov pritisak na institucije i farmaceutske kompanije urodio stvaranjem novih generacija lijekova koji su nekad smrtonosnu bolest pretvorili u kroničnu, da u Francuskoj danas postoji bračna jednakost i slično.

Ne dobivamo dekorativnu tekstualnu mašnu na kraju "120 otkucaja", ne upućuje nas se kao gledatelje da odahnemo i zaključimo kako je sada sve okej i da radikalni aktivizam poput ACT UP-ova više nema smisla niti je uopće potreban. Baš obratno, otvoreni kraj nas poziva da se zapitamo zašto je takav aktivizam većinom nestao, zašto sami na njega nismo spremni.

Nasuprot mnogih uškopljenih filmova gej tematike, čega je svježi primjer konzervativni "Call Me By Your Name", "120 otkucaja" ne samo da seksu dvojice ljubavnika daje prostor i poštovanje, nego prikazuje više lica i funkcija seksa u međuljudskim odnosima

"120 otkucaja u minuti" je filmski ekvivalent romana rijeke, prikaz epohe kroz praćenje aktivnosti ACT UP-a, s desecima govornih uloga i lokacija, koji svojim zamahom i kvalitetom dostiže univerzalno značenje, a ta dva sata i dvadeset minuta prolaze u jednom dahu. Da bi umjetničko postignuće Robina Campilla s ovim filmom bilo jasno pozicionirano, konstatiram da je "120 otkucaja u minuti" u rangu "Anđela u Americi" Tonyja Kushnera.

To je film koji će vas rasplakati ako vam duša nije već mrtva. To je film o politici, ideologiji, aktivizmu, povijesti, pravdi, solidarnosti, smrti, zdravlju, bolesti, građanskoj i ljudskoj hrabrosti, ljubavi, seksu, prijateljstvu, plesu, kreativnosti, snalažljivosti, pripadanju. To je i film o Parizu kao velikom revolucionarnom gradu iz kojega su u krvavoj borbi masa s najvećim čudovištima čovječanstva poput monarha, plemstva i Crkve izašle ideje slobode, jednakosti i bratstva, u međuvremenu u temeljima današnjeg svijeta u kojem je nešto kao gej ponos i ravnopravnost uopće moguće zamisliti, pa pokušati osjetiti i ostvariti.

To je film o tome kako je moguće biti čovjek koji neće ići malen ispod zvijezda. To je film o svemu važnom u životu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.