Australska komičarka Hannah Gadsby privukla je pozornost svjetske javnosti uspješnom turnejom "Nanette" tijekom 2017. godine. Gadsby je nastupala diljem Amerike, njezin će nastup biti pretvoren u knjigu, a ranije ove godine izašao je i u obliku televizijskog specijala za Netflix.

No, ako je vjerovati Gadsby, "Nanette" je ujedno i njezin raskid s komedijom. Njezin razorni nastup kojim konačno otkriva svoju pravu životnu priču pljuska je u lice vedrom smijehu i optimizmu, a zagovor istinske nade i humanosti.

Hannah Gadsby rođena je u gradiću Smithtonu na Tasmaniji, otočiću koji "pluta iz stražnjice kopnene Australije", poznatom tek po "krumpirima i zastrašujuće malenom genskom bazenu". Smithton se nalazi na sjeverozapadu Tasmanije, u takozvanom Biblijskom pojasu, gdje 70% stanovnika misli da je homoseksualnost zločin, što je i bila sve do nedavne 1997. Shvativši da je "mrvicu lezbijka", Gadsby je postupila kako su svi homoseksualci tih godina znalo da moraju – kupila je jednosmjernu kartu za kopno i pobjegla.

Nije lezbijka, nego "umorna"

Izvor Gadsbyjine komedije od samih su početaka bile traume s kojima se kao neženstvena žena i lezbijka susretala. Zbog stamene figure i kratke kose, često je zamjenjuju za muškarca. No, rodu se izruguje poručujući da je mnogo više nego suknja na muškarcu čudna ružičasta traka za kosu na ćelavu djetetu.

Problem je, kaže Gadsby, u pretpostavkama – društvo pretpostavlja da je dijete bez kose dječak, no ona pretpostavlja da je bijesna feministkinja koja zaslužuje divljenje. Ni LGBT populacija nije uvijek bila u potpunosti tolerantna prema Gadsby. Jednom joj je prilikom "samoprozvani glasnogovornik" LGBT zajednice čak sugerirao da bi se za dobrobit svoje zajednice trebala napokon deklarirati kao transrodna osoba.

Ni karakterno Gadsby nije lako nalazila svoje mjesto na australskoj LGBT sceni. Njezino prvo upoznavanje s "njezinim ljudima" bio je Sydney Gay and Lesbian Mardi Gras. No, kao introvert, nikad se nije mogla identificirati s veselim zabavama i glazbom – omiljeni joj je zvuk onaj koji proizvede šalica čaja kad dotakne tanjurić. Toliko su joj naporni postali komentari "njezinih ljudi" (lezbijke obožavaju davati "povratne informacije"!) da se deklarira ne kao lezbijka, nego kao "umorna".

Na početku nastupa publiku je nasmijala šalom o dečku čijoj se djevojci upucavala, koji ju je zamijenio za muškarca i htio prebiti, no kad je vidio da je žena, ispričao se. No, prava je priča drugačija. Dečko nije otišao, nego je nazvao "ženskim pederom" i prebio

Iako se ne može zamisliti u galeriji s "asimetričnim pončom i agresivnim šiškama", kao povjesničarka umjetnosti čitav dio nastupa posvećuje šalama na račun umjetničkog genija i seksizma u umjetnosti. Gadsby se brutalno izruguje romantičarskom mitu o genijalnom umjetniku koji mora patiti kako bi mogao stvarati.

Naime, jedan joj je "njezin čovjek" nakon nastupa rekao da kao umjetnica ne bi smjela uzimati antidepresive jer joj je zadatak osjećati te kako ne bismo imali Van Goghove suncokrete da je on uzimao lijekove. Trik je u tome što se Van Gogh jest liječio medikamentima, i to takvima čija prevelika uporaba izaziva intenzivniji doživljaj žute boje. Drugim riječima, moguće je da upravo zbog medikamenta, a ne njegova izbjegavanja, imamo umjetnost.

Karijera izgrađena na samoponiženju

Najsnažnije se, ipak, obrušava na Pabla Picassa. Ne može, tvrdi, odvojiti autora od njegova djela i važna joj je činjenica da je na vrhuncu slave, u sretnom braku imao aferu sa sedamnaestogodišnjakinjom koja nije utjecala na njegovu recepciju jer je društvu bila važna njegova reputacija, a ne djevojka za koju su ionako vjerovali da se ničim što bi mogla napraviti ne može mjeriti s njegovim genijem.

Kubizam je, tvrdi ipak, važan pravac koji se suprotstavio figurativnom slikanju koje prikazuje svijet iz samo jedne, stabilne perspektive. Kubizam pak nastoji destabilizirati fiksne perspektive, uključiti mnoštvo očišta, prikazati svijet iz stotine kutova istodobno. No, gdje je među svim tim perspektivama ženska, pita se Gadsby. Picasso ne griješi, tvrdi ona, što želi prikazati mnoštvo pogleda, on griješi u tome što je arogantan i vjeruje da ih on sam može sve prikazati.

Koliko god perspektiva naslikao, i dalje kao da su izašle kroz "kaleidoskop na njegovu penisu"; u cijeloj povijesti zapadne umjetnosti, žene su tek praznoglave, pasivne glupače koje se samo gole izležavaju na proplancima, "mesnate vaze za kurato cvijeće muškarca".

Ni LGBT populacija nije uvijek bila u potpunosti tolerantna prema Gadsby. Jednom joj je prilikom "samoprozvani glasnogovornik" LGBT zajednice čak sugerirao da bi se za dobrobit svoje zajednice trebala napokon deklarirati kao transrodna osoba

Odatle proizlazi i frapantan obrat u Gadsbyjinu nastupu. Kao žena i lezbijka, upozorava Gadsby, svoju je karijeru izgradila na samoponiženju. Tijekom cijele točke, Gadsby pokušava dekonstruirati komičarski posao. Objašnjava kako je njezina zadaća stvoriti u publici napetost i razriješiti je komičnim obratom. No, što kad je napetost ono što neka osoba stalno živi? Što kad netko sam jest napetost?

Za to ne postoji jednostavno rješenje u vidu olakšavajućeg osmijeha. Gadsby je svoju tešku životnu priču toliko puta iskoristila da u drugima izazove napetost i onda je razriješi da je od stvarnosti stvorila fikciju, fosilizirane šale koje su je dugo sprečavale da se suoči s onim što je mnogo stvarnije nego šala, a to je – priča.

Ne postoji ništa snažnije od slomljene žene koja je samu sebe iznova izgradila

Šala, objašnjava ona, ima samo dva dijela – početak i sredinu. Priča ima tri – početak, sredinu i kraj. Njezina trauma, tako, ne može u komediji dobiti svoje pravo razrješenje. Stoga pred kraj nastupa prestaje sa šalama i s neskrivenim bijesom nudi svoju pravu priču. Na početku nastupa publiku je nasmijala šalom o dečku čijoj se djevojci upucavala, koji ju je zamijenio za muškarca i htio prebiti, no kad je vidio da je žena, ispričao se.

No, prava je priča drugačija. Dečko nije otišao, nego je nazvao "ženskim pederom" i prebio.

U djetinjstvu je bila seksualno zlostavljana. U dvadesetima je bila silovana. A u svakom su scenariju krivci bili muškarci, bijeli heteroseksualni muškarci koji stoljećima imaju dopuštenje da mrze. S druge strane, ona, kao "neispravna" žena čak i u vlastitoj komediji samoponiženjem mora moliti za dopuštenje da govori.

Stoga Gadsby odbija podilaziti svojoj publici, podizati tenzije, a potom ih razrješavati, dok nju samu i dalje izjeda napetost izazvana neispričanim pričama. Nudi im, zato, svoju priču, koja neće izazvati smijeh. No cilj joj nije ni izazivati bijes, jer bijes je jednako beskorisna, toksična emocija.

Gadsby u finalu poentira nevjerojatnom izjavom – ne postoji ništa snažnije od slomljene žene koja je samu sebe iznova izgradila. S takvom se osobom nitko ne želi hvatati u koštac. Ona odbija ulogu žrtve i ne mrzi nikog. Naprotiv, svoju priču nudi jer vjeruje u povezivanje, vjeruje u identifikaciju i zajedništvo. Njezina priča svima koji se suočavaju s diskriminacijom i zlostavljanjem poručuje da nisu sami i da trebaju biti ustrajni jer je otpornost mjera nečije ljudskosti.

Jednakost i sloboda nikad nisu dane ni zauvijek postignute

Gadsby, zapravo, poentira sličnim argumentom kakav iznosi Terry Eagleton u svojoj knjizi "Nada bez optimizma". Optimizam je iracionalan, pitanje je osobnog temperamenta. Ne postoji nikakav dokaz za to da živimo u svijetu koji sam po sebi sve više napreduje. Naprotiv, optimizam je filozofija kapitalizma, njegova pasivizirajuća logika prema kojoj je potrebno samo dovoljno snažno u nešto vjerovati i to će se ostvariti.

Takvi narativi, primjerice, prikazuju poremećaje poput tjeskobe ili depresije kao individualne nedostatke koji zahtijevaju dugotrajan "rad na sebi", a zamagljuju činjenicu da su uzroci mentalnih bolesti društveni. Takvi argumenti govore obespravljenima i siromašnima da im je zapravo sasvim dobro jer za razliku od predaka koji su živjeli u kartonskim kutijama, oni sad raskošno žive u anaerobnim uvjetima u stanovima od 10 kvadrata.

S druge pak strane, ne postoji ni dokaz da kriška kruha namazana marmeladom uvijek pada na namazani dio. Drugim riječima, pesimizam je odavno prestao biti subverzivan i postao apatetična, sebična ciničnost.

Pravi je put, kako i Eagleton i Gadsby objašnjavaju, nada. Nada je, za razliku od optimizma koji je tek hir nečije osobnosti, vrijednost, ona je realna i zahtijeva racionalno procesiranje zbilje. Pravi je, zato, put priznati sve iskvareno u svijetu i suočiti se s gadosti licem u lice, ali pritom ne ni s osmijehom, misleći kako je to tek zapreka na neminovnom putu savršenstvu, ni cinično, vjerujući da je sve unaprijed izgubljeno. S odurnošću se suočava predanošću nečem boljem i radom na njemu. A do boljeg se društva stiže upravo – povezivanjem.

U djetinjstvu je bila seksualno zlostavljana. U dvadesetima je bila silovana. A u svakom su scenariju krivci bili muškarci, bijeli heteroseksualni muškarci koji stoljećima imaju dopuštenje da mrze. S druge strane, ona, kao "neispravna" žena čak i u vlastitoj komediji samoponiženjem mora moliti za dopuštenje da govori

Usprkos svim fragmentiranim identitetima, Gadsbyjin poziv na ujedinjenje i solidarnost savršeno se suprotstavlja logici kapitalizma koji atomizira društva, pa čak i LGBT populaciju, jer je i aktivizam prihvatio kapitalističku logiku, filozofiju "niša" s beskrajnim umnažanjem etiketa koje onemogućuju jedinstvo i političku borbu.

Jer jednakost i sloboda nikad nisu dane ni zauvijek postignute. One su proces i za njih se treba konstantno boriti, a u tome ne pomaže ni smijanje traumi ni a priori poraz pred teškoćom. Jednakost i sloboda proizvod su čvrste odluke i posvećenosti koja od svoje ljudskosti ne odustaje ni suočena s najnižim nehumanim ponašanjem.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam