Švicarska ljubavna drama "Mario" prikazuje što se događa kad se zaljube dva mlada nogometaša, nudeći pritom i nemilosrdnu ekonomsko-političku analizu gej života i ljubavi u raljama heteropatrijarhata i kapitalizma. Gordan Duhaček je oduševljen ovim filmom, a u tekstu za Crol.hr objašnjava i zašto.

S obzirom na to da se nedavno završeno Svjetsko prvenstvo u nogometu ovaj put održavalo u Rusiji, poznatoj po homofobnoj društvenoj klimi i zastrašujućem zakonu o zabrani "homoseksualne propagande", ne čudi što je ovaj sportski događaj svjetskog formata prošao bez ikakve LGBT vidljivosti.

Jedini i mali izuzetak je zabavna aktivistička akcija šestoro gej aktivista iz Španjolske, Nizozemske, Brazila, Meksika, Argentine i Kolumbije, koji su hodajući jedno pored drugog u nacionalnim dresovima predstavljali metaforičku zastavu duginih boja, inače u Rusiji službeno zabranjenu. Za razliku od Olimpijskih igara koje su se početkom godine održale u Južnoj Koreji, na kojima su mnogi LGBT sportaši iz različitih disciplina bili itekako prisutni u medijima, na SP-u u Rusiji je vladala opća (a time naravno i lažna) heteroseksualnost.

Mračna tajna pod pritiskom homofobnih navijača

Jer problem nije samo u ruskoj homofobiji, nego i u homofobiji koja i dalje vlada u nogometu, vjerojatno najpopularnijem svjetskom sportu i "najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu". I danas, u 2018. godini, u Ligi prvaka nema niti jednog jedinog nogometaša koji je aut, a svima je jasno da ima onih koji su gej, ali to i dalje čuvaju kao mračnu tajnu pod pritiskom homofobnih navijača, većinom nezainteresiranih nogometnih saveza i zbog prevladavajućeg izostanka podrške svojih strejt kolega.

Čini se da oni gej nogometaši koji trenutačno igraju na najvišem nivou ispravno procjenjuju da bi im izlazak iz ormara ili uništio karijeru ili joj ozbiljno naštetio, i to ne zbog puke paranoje (iako je moguće da je i ona prisutna) nego zbog trezvene analize povijesti nogometa kad je riječ o gej igračima, kao i aktualne situacije u tom sportu.

Podsjetimo, prvi nogometaš koji se javno autao bio je, 1990. godine, Britanac Justin Fashanu, koji je to učinio poludobrovoljno, zbog prijetnje tabloida The Sun da će ga autati protiv njegove volje. Nakon toga je bio izložen homofobnom zlostavljanju navijača, karijera mu se strmoglavila te je 1998. počinio samoubojstvo.

Stvari su se ipak otad donekle promijenile nabolje te je proteklih godina zabilježeno autanje njemačkog nogometaša i reprezentativca Thomasa Hitzlspergera (ali tek nakon što je završio igračku karijeru), kao i nekoliko autanja aktivnih nogometaša u SAD-u i Švedskoj.

Ipak, u najjačim ligama i klubovima svijeta i dalje službeno vlada potpuna heteroseksualnost igračkog kadra, koja sigurno ne odgovara pravom stanju stvari.

A baš time – pravim stanjem stvari za gej nogometaše – bavi se izvrsni švicarski film "Mario" režisera i koscenarista Marcela Gislera, koji je ove godine imao svoju kinopremijeru.

Slojevita slika homofobije u nogometu

"Mario" je na prvi pogled jednostavna priča o ljubavi koja se rađa između dvojice mladih nogometaša, no Gisler suptilno nudi slojevitu sliku homofobije koja vlada u nogometu i koja je uvjetovana ne samo mačo kulturom tog nedvojbeno homoerotičnog sporta, nego i ekonomskim interesima. Dapače, o tome da je "Mario" iznimno političan ljubavni film osmišljen po logici toga da je i privatno političko svjedoči i službeni opis filma koji govori o "dvojici mladih igrača uhvaćenih između politike nogometa i politike ljubavi". (Upozorenje: slijede SPOILERI!)

Mario Lűthi (Max Hubacher) i Leon Saldo (Aaron Altaras) mladi su igrači koji sanjaju o karijeri koja će ih odvesti daleko od mlade tj. U-21 momčadi njihova marginalnog švicarskog kluba, a za to imaju i talenta, o čemu svjedoči i činjenica da imaju i menadžere koji za njih imaju velike poslovne tj. nogometne planove.

Oni nisu samo sportaši, nego su i potencijalno luksuzna roba za koju će se plaćati i milijuni eura, a to je nešto što ih se uči od malih nogu

Leon je u klub upravo došao transferom iz Hannovera, te se Max i on na inzistiranje kluba zajedno usele u stan kako novajlija ne bi bio usamljen. Na terenu odlično funkcioniraju kao napadački tandem, a sve više se zbližavaju i privatno, sve dok jedan iznenadni poljubac njihovo drugarstvo ne pretvori u sve snažniju seksualnu i ljubavnu vezu. Ubrzo netko od njihovih suigrača otkrije pravu prirodu Mariova i Leonova odnosa, te im anonimnim porukama počne prijetiti da će razotkriti njihovu homoseksualnost, a onda to prijavi i upravi kluba.

Tada slijedi jedna od najzanimljivijih scena filma: Mario i Leon odlaze na sastanak s predsjednikom kluba, trenerom i svojim menadžerima, te moraju slušati kako im je obaveza svoju ljubavnu vezu držati u ormaru, jer bi im inače "pala vrijednost na tržištu", kako kaže jedan od menadžera. Nitko od nogometnih dužnosnika nije zapravo neki zadrti homofob, oni su samo usmjereni na poslovni aspekt nogometa a pederluk je očito loš za biznis.

Razdor zbog imperativa ormara

Gisler taj element priče pametno nadovezuje na lijepu, pa tragičnu ljubavnu priču dvojice nogometaša, otvarajući "Marija" scenom u svlačionici u kojoj mladi nogometaši prije treninga razgovaraju o svojim karijernim planovima. Oni nisu samo sportaši, nego su i potencijalno luksuzna roba za koju će se plaćati i milijuni eura, a to je nešto što ih se uči od malih nogu. Igranje nogometa je relevantno samo ako ih pretvara u stroj za zaradu svih oko njih.

Priklješteni između heteropatrijarhata i kapitalizma, Mario i Leon su, nažalost, unaprijed osuđeni na poraz kao ljubavni par, no i iz toga Gisler izvlači maksimum, osvjetljujući inače netematiziran aspekt gej egzistencije, a to je napetost koja vlada između onih koji su aut (ili to žele biti) i onih koji ostaju u ormaru iz kojih god razloga.

U najjačim ligama i klubovima svijeta i dalje službeno vlada potpuna heteroseksualnost igračkog kadra, koja sigurno ne odgovara pravom stanju stvari

Naime, iako Leon nema želju autati se u medijima, njemu je nezamislivo i neprihvatljivo da svoju vezu s Marijom tretira kao mračnu tajnu, da po savjetu kluba i menadžera glumi da ima djevojku, da glumi heteroseksualnost. Nasuprot njemu, a i pod pritiskom oca s nerealiziranim igračkim snovima, Mario je spreman na sve to i više, ali se istovremeno ne može odreći Leona, kojeg iskreno voli.

Njihova se veza pod pritiskom svega toga, kao i obaveze ostanka u nametnutom ormaru, raspada, podsjećajući nas i na to da istospolne veze ne dobivaju jednaku društvenu podršku kao heteroseksualne.

No ni u tome Gisler nije jednoobrazan, pokazujući nam i razdor koji imperativ ormara stvara u Marijevoj obitelji – njegov otac smatra da sin treba žrtvovati sve za nogometnu karijeru, dok majka podržava ljubav između Marija i Leona, te odbija sudjelovati u medijskom promoviranju lažne heteroseksualnosti svojeg sina. Mario - po kojem se s razlogom zove i sam film, jer on je i kompleksan lik i primjer za sociološki case study - rastrgan je tako između više strana, na kraju pretvoren u nogometni stroj koji dođe do Bundeslige i daje golove, ali se ne uspijeva ni osmijehnuti kad postigne pogodak u mrežu.

Politička ekonomija nogometa zahtijeva poricanje gej identiteta

Gislerov slojeviti film ne bi funkcionirao da dvojica glavnih glumaca, Hubacher i Altaras, nisu bila u stanju iznijeti glavne likove i njihovu strastvenu, pa tužnu ljubavnu priču. Uvjerljivi su i kao sportaši i kao dvojica mladih pedera koji se neočekivano zaljubljuju, stvarajući distinktivne likove koje spaja strast za nogometom, ali pored toga više funkcioniraju po principu privlačnosti koje se privlače. Hubacherov Mario je rezerviran i u mnogočemu dijete koje u životu nije vidjelo mnogo više od obiteljskog doma i nogometnog pogona, te je naročito upečatljiv u sceni autanja majci, koju u iščekivanju njezine reakcije pogleda kao malo uplašeno dijete puno želje za odobravanjem.

Lijepi Altaras je emocionalno ekstrovertan, lice mu je u svakom trenutku puno emocija i jasno je zašto, između ostalog, on odbija skrivati svoju ljubavnu vezu – on to i ne može, ljubav mu je ispisana na licu. Da parafraziram omiljenu frazu ormaruša, na čelu mu se vidi da je zaljubljen u muškarca, kao i da mu se gadi i sama ideja da to mora pred drugima skrivati.

Junaci filma moraju slušati kako im je obaveza svoju ljubavnu vezu držati u ormaru, jer bi im inače "pala vrijednost na tržištu"

Istovremeno paradoksalno, ali i potpuno prikladno, najslabiji dio "Marija" jesu scene igranja nogometa, snimljene kompetentno, ali bez poletnosti i napetosti kakvu inače izaziva gledanje ovog popularnog sporta.

To je paradoksalni aspekt, a prikladan je taj što sve dok politička ekonomija nogometa onemogućava i uništava istospolnu ljubav i zahtijeva poricanje gej identiteta, bolje od toga i ne zaslužuje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam