Drugi album bristolskog punk benda IDLES imena "Joy as an Act of Resistance" nevjerojatan je komad žestokog, ali melodičnog noise/punka s osvježavajuće toksičnom parodijom muškosti.

Nakon početničkog uhodavanja i konačnog formiranja petorke koja sad čini bend, bristolski rokeri IDLES već su lanjskim albumom prvijencem "Brutalism" privukli pozornost kritike i publike.

Naslov ne može biti prikladniji sažetak svega što IDLES jesu – noise/punk bend beskompromisno žestoka zvuka koji se svojim pjesmama bespoštedno izruguje upravo osionom muškom ponašanju i lagodnom životu srednje klase, nepodnošljivo lažnoj neoliberalnoj atmosferi suradnje i konsenzusa, te glasno poručuje kako se odbija uklapati u takvu iluziju.

Primjerice, u izvrsnoj "Well Done" izruguju se čak i simpatičnoj slastičarki Mary Berry, simbolu britanske buržujske klase, dok u "Mother" progovaraju o neplaćenom ženskom radu i o privatizaciji zdravstva. Dojam albuma umanjuje samo činjenica da sve pjesme imaju podosta sličnu strukturu, zbog čega ih nije najjednostavnije razlikovati.

"Joy As an Act of Resistance" izvanredan je nastavak i napredak u odnosu na "Brutalism" koji ponavlja uspješnu formulu tutnjajuće bas gitare u podlozi, direktnih riffova i nabusitog, ali melodičnog glasa uspijevajući unijeti veću šarolikost u teksturu glazbe. IDLES na "Joy" još više funkcioniraju kao svojevrsni pandan američkom bendu Pissed Jeans koji također ponad noise brundanja parodira toksičnu muškost i mušku nesigurnost, ali se izvikivanjem parola o ljubavi prema sebi i odbacivanju standarda ljepote u "Television" približavaju i punk ikoni Henryju Rollinsu.

I tekstualno je "Joy "uzbudljiviji od prethodnog albuma – bavi se širom paletom krajnje aktualnih pitanja koja obrađuje izuzetno sarkastičnim, zajedljivim tonom. Tako na "Colossus" frontmen Joe Talbot ismijava očekivanja od "pravih muškaraca", a na "Samaritans" nabraja niz imperativa kojima je cilj u muškarce utjerati zgađenost osjećajima, prokazujući konstruiranost muževnosti: "The Mask/Of masculinity/Is a mask/A mask that's wearing me."

IDLES se pokazuju i ljevičarima u klasno osviještenoj "I'm Scum" koja tematikom podsjeća na punk evergrin "Good Guys (Don't Wear White)" The Standellsa, a kasnije Minor Threata. Drugim riječima, bend ponavlja poruku da radnici nisu grubi i neotesani kakvima se prikazuju, već uglavnom mnogo bolje osobe nego bijeli ovratnici. IDLES se obračunavaju i s antiimigracijskom klimom u Velikoj Britaniji, kao i s odlukom sunarodnjaka da napuste Europsku uniju. U "Danny Nedelko", nazvanoj po ukrajinskom imigrantu, frontmenu benda Heavy Lungs i bliskom Talbotovu prijatelju, odbijaju strah od migranata, pozivajući na jedinstvo, dok se u "GREAT" ruglu izvrgava pastoralna vizija nekoć moćnog Britanskog Carstva iz desničarskih fantazija za koju su još uvijek migranti, a ne režim Margaret Thatcher, krivi za slabljenje britanskog gospodarstva.

Ipak, najupečatljiviji je trenutak albuma nježna "June", pjesma o Talbotovoj mrtvorođenoj kćeri, koja iznova dokazuje da u punku itekako ima prostora za introspekciju te da Talbot nije licemjerna rugalica koja, kako alt-right antifeministi tvrde, glumi osjećajnost samo da se ženama uvuče u gaćice.

Naprotiv, IDLES se svojim novim izdanjem dosljedno nastoje boriti protiv "bolesti mozga zvane muževnost", a za viziju otvorene Velike Britanije u kojoj će svi moći živjeti, ne samo preživljavati. U duhu ljevičarske politike koja se očituje u tekstovima, "Joy as an Act of Resistance" subverzijom smatra ponovnu izgradnju zajedništva; onog temeljenog na razmjeni iskustva i otvorenom dijalogu koji, za razliku od neoliberalnog konsenzusa koji samo kamuflira kontrolu i odnose moći, uistinu vode do sreće i slobode – za svakog.