Četrnaesti album Kraljice Popa apsurdističko je ostvarenje u rasponu od bizarnih frankenštajnovskih glazbenih susreta treće vrste do neproživljenog prežvakavanja modernih glazbenih trendova koji pokazuju da, nakon cijele karijere postavljanja trendova, Madonna postaje samo njihova sljedbenica.

Frederic Jameson odavno je opisao postmodernizam kao čistu igru površina, kao neangažirano posezanje za praznim, ahistoričnim označiteljima. U kulturnom stanju u kojem se modernistička intertekstualnost izmjestila iz povijesnog konteksta i umjesto ikakvog sadržaja označuje samo gole estetske stilove, sva je umjetnost svedena na prazni pastiš – kolažiranje i gladno kompiliranje nesrodnih utjecaja koje, koliko god mu se pripisivala anarhična subverzivnost, nije mnogo više doli nemogućnost izdizanja iznad kasnog kapitalističkog konzumerizma.

Neočekivan je primjer postmodernističkog čeda "Madam X", četrnaesti album Kraljice Popa, monstruozni žanrovski čušpajz s uvredljivim bjelačko spasiteljskim stavom.

Unatoč rijetko viđenim užasima postmoderne, paradoksalnim žanrovskim spojevima poput country trapa, poslovično redneck žanra i nasljednika gangsterskog hip hopa, na mnogo zazivanoj "Old Town Road", ili ovdašnjeg mu pandana trap cajki, Madonna na svojevrstan način ipak uspijeva nadmašiti trendove novim hibridom – trap Orašarom!

Naime, u apsurdnoj "Dark Ballet" ona spaja teški trap beat s vocoderom okupanim mjuziklastim prijelazom u kojem je interpoliran "Ples pastira" iz klasičnog baleta Petra Iljiča Čajkovskog. Pokazujući svoju multikulturnu svijest, Madonna proždire i bezbrojne etničke utjecaje – kapverdšku batuku na istoimenoj pjesmi, sjevernoafričku glazbu na "Come Alive", fado na "Killers Who Are Partying", ali pjesmama ne donosi ništa svoje, već samo uzima ritmove iz fundusa svjetske baštine kao da su arhiv mrtvih stilova, a ne proživljena glazba puna povijesti i borbe.

Na sličan način naskače na popularnost reggaetona dvama duetima s ljepuškastim Kolumbijcem Malumom koji su iz istog razloga zaboravljivi. Mlaki "Medellin" nema nikakvog šarma, a seksualni, pomalo i ljigav duet na "Bitch I'm Loca" nije ni do koljena erotici proživljene latino bombe "Chantaje" koju je Maluma otpjevao u duetu sa Shakirom.

Kao što objašnjava i Jamila Woods na pjesmi "Muddy" s ovogodišnjeg odličnog "Legacy! Legacy!", ne radi se o kulturnoj aproprijaciji, niti o činjenici da samo određena skupina ima pravo na pričanje vlastite priče. Radi se samo o tome u kojoj je mjeri aproprijator voljan ući u ono što posuđuje i pridati mu značenje.

Da Madonna zna pročitati neku kulturu, pa makar samo kroz kodirane stereotipe, pokazala je na kultnim pjesmama poput "La Isla Bonita", zato što je uvažila kulturni kontekst, preradila specifičan sentiment, a nije samo posuđivala prazni liberalni označitelj za raznolikost i besadržajni multikulturalizam. Ironično, album je zapravo i najbolji u bizarnim dionicama jer barem proizvodi neku reakciju, puno bolji nego kad evidentno loše kopira suvremeni pop kao u anemičnoj "Crave" sa Swae Leejem u kojoj svojski pokušava biti Ariana Grande.

No, album je uvjerljivo najgori s tekstualne strane koja pokazuje nekritički stav prema samoj sebi kao kakvom bijelom spasitelju. Od užasne ska trap "Future" u kojoj se hvali kako je woke, preko nimalo suptilne "Killers Who Are Partying", gdje se identificira sa svakom manjinom koja postoji, poput "I will be gay, if the gay are burned/I'll be Africa, if Africa is shut down" do onog što izvrsno sumira cijelu postmodernističu narav albuma, užasne "Extreme Occident" s tekstom: "I went to the far right/Then I went to the far left/I tried to recover my center of gravity".

Upravo to potvrđuje njezinu lažnu filantropiju – Madonna je vidjela i užas Trumpa, ali osjeća i crvenu paniku, pa se odlučuje zadržati liberalnokapitalistički status quo s onim istim kolonizatorskim, reformističkim odnosom kojem se podsmjehuje na "God Control".

Madonnin status kraljice popa neupitan je. Upitno je samo što ga svakim novim albumom sve više kompromitira prokazujući praznoću vlastite agende i utapanjem u trendovima, umjesto postavljanjem novih. Nije čudno što je jedina pjesma koja ima nekog smisla "I Don't Search I Find" upravo zato što se radi o vrlo solidnom komadu housea po kakvom je Maddie poznata.

"Madam X", ako već ne najslušljivija ploča, dobar je svjedok koliko se kulturni krajolik promijenio od osamdesetih, kad su sve Madonnine pjesme postajale evergreen i imale šarm čak i kad su bile posuđivanje, do danas, kad su proizvod potpune muzeifikacije kulture i komodifikacije identiteta. Ukratko, Kraljica Popa postala je Kraljica Pastiša.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.