- Autor/ica Andrea Jović/Rebbeca Mikulandra
-
Objavljeno: 27. listopada 2019.
Proteklih se tjedana na društvenim mrežama vodila kampanja za dva tobože ženska/feministička filma – "Booksmart" i "Prevarantice s Wall Streeta". Zazivalo ih se kao dobrodošle reprezentacije ženskog iskustva u poslovično muškom/mizoginom Hollywoodu, no s obzirom na agendu koju se čini da zastupaju, postavlja se pitanje zaslužuju li ovi filmovi biti lučonoše suvremenog feminizma, ali i (pozitivnog) vrednovanja filmova samo zato što govore o ženama, čak i ako je potpuno nejasno koje to žene predstavljaju.
Radnja filma "Booksmart" prati dvije srednjoškolke, Molly i Amy, odlikašice usredotočene na postizanje akademskih rezultata i nerazdvojne prijateljice. Dan prije mature Molly (Beanie Feldstein) doznaje da su školski kolege na koje je gledala svisoka upisali dobre fakultete unatoč tome što su se zabavljali za vrijeme studija, što baca novo svjetlo na njezine napore. Zajedno s Amy (Kaitlyn Dever) odlučuje otići na proslavu mature i nadoknaditi propušteno, što prijateljice vodi u noć punu peripetija.
Lik požrtvovne feministkinje
Kaitlyn Dever i Beanie Feldstein dijele odličnu kemiju i njihove interakcije najzabavniji su i najdirljiviji dijelovi filma, ali to ga ne spašava od niza boljki. U univerzumu ovog filma najbitnija je odrednica karaktera upis na dobar fakultet, ali on uopće ne dotiče slona u sobi – američki obrazovni dug.
Jedini lik koji ne upisuje fakultet obrazovni je misfit koji je padao razrede, a na kraju ostvaruje kapitalistički američki san, rad u Silicijskoj dolini. Financijska logistika ostavljena je po strani, dok iz perspektive protagonistice pronalazimo ljudskost u likovima tek nakon što je potvrđena njihova prikladnost za stvarni svijet nakon srednje škole. Prava poslastica ovakvog svjetonazora dolazi u obliku slobodne godine koju prije odlaska na fakultet uzima Amy kako bi u Bocvani pomagala ženama raditi tampone.
Ta činjenica iznosi se opetovano tijekom filma ističući lik požrtvovne feministkinje, a spomenuti spasiteljski kompleks bijelog feminizma koji hrli u pomoć neimenovanoj ženskoj masi već je opjevan i ne bi više trebao predstavljati "slijepu točku" feminizma. Zapadnjakinja koja sa svojim superiornim vještinama i znanjima (koje zapravo nema) dolazi i poučava lokalno stanovništvo krajnje je kolonijalistička gesta koja s jedne strane služi samo kao roba za mladu privilegiranu osobu koja u tuđoj muci nalazi svoj identitet i vraća se sretnom životu, ali i kao neoliberalno spuštanje odgovornosti na pojedince umjesto fokusiranja na sistemske probleme i pozivanje na red onih koji su pravi krivci.
Party hauntologija
Uz to, i novopronađena filozofija filma "Work hard, play hard" uklapa se u ono što pokojni Mark Fisher naziva party hauntologijom – potrebu da bijeg od posla nalazimo u partijanju koje je i samo shvaćeno kao posao, kao bjesomučna borba da se povrate naši isisani životni sokovi u hipertrofiranoj sreći koja, kako Fisher kaže, mnogo više djeluje kao pokušaj ponovnog prizivanja neke izgubljene mogućnosti sreće (odnosno, drugačijeg svijeta uništenog kapitalističkim realizmom), negoli stvarnom užitku ili mogućnosti njegova zamišljanja.
Prikazivanje "Booksmarta" popraćeno je kritičarskim panegiricima o "feminističkom filmu godine", ali razočaravajući otvarajući vikend potaknuo je redateljicu Oliviju Wilde, kojoj je ovo redateljski prvijenac, da svojih 1,7 milijuna pratitelja na Twitteru pozove da pogledaju film koji je gubio bitku naspram velikih igrača koji su u to vrijeme također igrali u kinima diljem SAD-a.
Anyone out there saving @Booksmart for another day, consider making that day TODAY. We are getting creamed by the big dogs out there and need your support. Don’t give studios an excuse not to green-light movies made by and about women. 💪❤️💪
— olivia wilde (@oliviawilde) May 25, 2019
Isto je učinila i ergela poznatih osoba, predvođenih glavnim glumicama u filmu i Taylor Swift, a s implicitnom porukom da kupovinom kino ulaznice gledatelji poručuju kakve filmove žele gledati u budućnosti. To je potaknulo debatu, ne samo o odlukama za prikazivanje "manjeg" filma u širokoj kino distribuciji uz bok produkcijski puno "potkoženijih" filmova, bez da se prvo proširio glas putem limitirane distribucije, nego i o toj vrsti poticanja na gledanje filma.
Uska reprezentacija ženskog iskustva na filmu
Prvi je problem pretpostavka da je baš taj film onaj koji zaslužuje biti predvodnik zamišljenog prodora ženskog filma i ženskog stvaralaštva u mainstream Hollywood, što je i iskazano tako širokom i ambicioznom distribucijom. Drugi je problem vrlo uska reprezentacija ženskog iskustva na filmu, u smislu bijelih, klasno situiranih mladih žena, uz temu "one last partyja" koja privlači široku publiku, kao nečeg subverzivnog ili drugačijeg u filmskoj produkciji, dok se diverzitet filma temelji na nekonvencionalnim tjelesnim proporcijama jedne i seksualnoj orijentaciji druge junakinje.
Treći, a možda i najkompleksniji problem jest zašto bismo htjele novcem signalizirati da želimo biti reprezentirane. U vrijeme kad se većina sadržaja konzumira putem streaming servisa, a Hollywood sve više postaje mastodont čija se relevantnost uvelike iscrpljuje u velikim budžetima za CGI koji u zamjenu postaje sve apsurdniji i neuvjerljiviji, a glumice moraju pokretati bezbrojne kampanje da bi bile plaćene jednako kao glumci, zašto bismo tom truplu nekadašnje slave signalizirale da se i na nama može zaraditi, odnosno, da smo dovoljne važne da uzmu naš novac?
Upravo na ovoj premisi počiva i blockbusterski sestrinski film – "Prevarantice s Wall Streeta" temeljen na stvarnoj priči o egzotičnim plesačicama koje se na prevaru bogate na račun pohotnih bankara s Wall Streeta. Dovoljne su jedva dvije minute da patrijarhalno-neoliberalna kooptacija filma postane nepodnošljiva. Početna sekvenca sa spoken wordom koji govori o kontroli nad vlastitim akcijama koja treba biti shvaćena kao feminističko osnaženje, a zapravo predstavlja invazivnu neoliberalnu samoregulaciju ženskog tijela s ciljem pokoravanja internaliziranom muškom pogledu.
Pristajanje na voajeristički pogled
Sljedeća scena u kojoj zvijezda Ramona (Jennifer Lopez od koje rijetko tko može očekivati dobru ulogu) pleše na štangi uz taktove pjesme "Criminal" Fione Apple, jedine izrazito popične pjesme te jazz umjetnice poznate po govoru u kojem je pokazala srednji prst industriji zabave poručivši da je svijet poznatih sranje i da nitko ne bi trebao modelirati život prema onom što misli da je kul, što poznati nose i što govore.
Treća i konačna diskvalifikacija filma jest sama točka Jennifer Lopez koja je zbir najvulgarnijih mogućih heteroseksualno pornografskih gegova koji nisu ni ironični ni erotični. Drugim riječima, u samo dvije minute film nepogrešivo pokazuje sve crte onoga što feminističke autorice poput Angele McRobbie ili Rosalind Gill nazivaju postfeminizmom – oblikom feminizma koji je potpuno kooptiran od neoliberalnog kapitalizma i označava autoironični, ali u konačnici patrijarhalno-kapitalistički povratak na rodne podjele.
"Prevarantice" tobože nude slobodu i nezavisnost – jedan od temeljnih ciljeva glavne junakinje Destiny (Constance Wu) – osnažene žene koje zarađuju masne novce, varaju brokere, kupuju i imaju sretnu djecu. No, njihova sloboda iluzorna je jer ovisi o pristanku na veoma antifeminističko shvaćanje roda – na ekstremnu ženstvenost i seksualnu privlačnost koje su norma uspjeha, na kupovinu kao lijek za depresiju, na percepciju ženskog tijela kao robu koja ima svoju točnu cijenu, na udovoljavanje heteronormativnim idealima onog što je muškarcima privlačno.
Ono što neoliberalni Zapad prodaje kao žensku slobodu zapravo je pristajanje na voajeristički pogled radi društvene prepoznatljivosti i mobilnosti, odnosno, kako to kažu McRobbie i Gill, u svrhu inteligibilnosti kao žena odrekli smo se preispitivanja društvenih odnosa. Jedan od najiritantnijih primjera ovoga jest besramna eksploatacija homoerotike u odnosu između Destiny i Ramone – njihovo zajedničko plesanje i konstantno poticanje žudnje jedna za drugom nije nikakvo preispitivanje zadanih seksualnih kodova niti feministička solidarnost, već čisto zadovoljavanje muških fantazija, tj. internalizirani muški pogled.
Brokeri kao patnici
Jednako tako svi identiteti u filmu svedeni su doslovno na razinu kategorije na porno stranicama – četiri su zavodnice Latina, Azijatkinja, crnkinja i zbunjena plavuša, pri čemu Ramona ne zaboravlja pripomenuti da bi Destiny trebala odlično prolaziti na tržištu jer tipovi obožavaju Azijatkinje.
U konačnici, oba filma nude srednjeklasno ispoliran, normativan prikaz ženskog iskustva (pojma koji je sam po sebi krajnje nestabilan zbog raznolikosti identiteta koji se prepoznaju kao ženski) koji je krajnje nesvjestan vlastite zavisnosti od prihvaćanja pravila neoliberalne igre.
"Booksmart" prikazuje uzorne učenice koje poželjno partijaju kako bi napunjene dobrim vibracijama sigurno uplovile u stabilne radne odnose i obrasce života, uljuljane u vlastite privilegije zbog kojih i mogu maštariti o spašavanju egzotičnih zemalja bez osvrtanja na probleme kod kuće.
Najveći je, pak, doseg "Prevarantica s Wall Streeta" referiranje na krah burze 2008. godine, no film kao glavne patnike pozicionira financijske brokere, koji su izgubili poslove i više si ne mogu priuštiti vrhunski eskort. Pritom spomenute brokere oslikava kao fine dečke, uglađene biznismene koji s rukama na naslonu fotelje pristojno uživaju u svojoj točki, što zasigurno nije iskustvo kakvo prevladava u industriji seksualnog rada.
U konačnici, u usporedbi s nezavisnim ostvarenjima poput "Tangerine" Seana Bakera ili proizvodima streaming servisa kao što je Netflixova serija "Orange Is the New Black", "Booksmart" i "Prevarantice" i mogu biti progresivne samo za umiruću industriju kao što je Hollywood.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.