Iako se još ne znaju svi kandidati za gradonačelnika Zagreba koji će biti izabran na lokalnim izborima u svibnju ove godine, prilično je jasno od čije bi pobjede najviše koristi mogla imati zagrebačka, pa i hrvatska, LGBT+ zajednica. To je kandidat platforme Možemo! Tomislav Tomašević, u ovom trenutku nedvojbeno najozbiljniji opozicijski kandidat za tu poziciju, kojem je prema dosadašnjim anketama zajamčen ulazak u drugi krug.

Tamo će Tomašević odmjeriti snage s vječnim zagrebačkim gradonačelnikom i višestrukim USKOK-ovim optuženikom Milanom Bandićem ili nekim drugim kandidatom političke desnice, a ponovna pobjeda Bandića (ili bilo kojeg drugog desničara) na zagrebačkim gradonačelničkim izborima predstavljala bi katastrofu za LGBT+ zajednicu, grad i državu. Time bi se gusta magla spustila na cijelu Hrvatsku.

Na Bandića ne treba previše trošiti riječi, on nikad nije bio prijatelj ni podržavatelj zagrebačke LGBT+ zajednice, već lice perfidne institucionalne homofobije glavnoga grada, a i općenito je simbol niza negativnih tendencija u hrvatskom društvu. Dapače, prvi politički imperativ lokalnih izbora u Zagrebu jest konačno, nakon dva desetljeća, maknuti Bandića jednom zauvijek s vlasti, ali nije ni nevažno tko će ga zamijeniti.

Antibandićevski referendum

Prema dosadašnjim anketama i procjenama, u drugi krug gradonačelničkih izbora – teško je vjerovati da će itko od kandidat dobiti više od 50 posto glasova u prvom krugu – najvjerojatnije ulaze Tomašević i Bandić, što je idealna situacija za Tomaševića. Tada drugi krug izbora za gradonačelnika postaje antibandićevski referendum, te je neupitno pošteni aktivist Tomašević sigurna bolja opcija za novi početak Zagreba nasuprot sudskim procesima opterećenog Bandića.

Pod uvjetom da ne napravi nekakve spektakularne gafove, Tomašević u drugom krugu najvjerojatnije pobjeđuje Bandića. Takav bi rezultat bio tektonska promjena na političkoj sceni Hrvatske, jer bi "drugu izvršnu funkciju u zemlji", kako je Bandić nimalo pogrešno opisivao poziciju zagrebačkog gradonačelnika, preuzeo lider zeleno-lijeve koalicije, čime bi onda dobila i na statusu na nacionalnom nivou.

Nakon godina propadanja, koje pomalo paradoksalno počinju izglasavanjem Zakona o životnom partnerstvu u Saboru 2014. godine, hrvatska LGBT+ zajednica na ovogodišnjim lokalnim izborima u Zagrebu ima priliku vratiti se na javnu scenu u velikom stilu

Zeleno-lijeva politika bi pobjedom u Zagrebu dobila najveću moguću pozornicu u RH da pokaže što može i kako bi drugačije vodila politiku od dosadašnjih vladajućih, što bi predstavljalo povijesnu šansu za cijelu Hrvatsku.

Pored toga, posve bi se promijenila dinamika na političkoj sceni, SDP bi time izgubio poziciju predvodnika opozicije, a HDZ više na čelu Zagreba ne bi imao vjernog saveznika s kojim se uvijek može napraviti nekakav deal ispod stola, a na štetu građana i države. Klerofašistička desnica bi pak doživjela živčani slom, jer su vlast u "glavnom gradu svih Hrvata" preuzeli "komunjare", no istovremeno bi dobila još jednu potvrdu vlastite marginalnosti na zagrebačkoj političkoj sceni.

Kandidat SDP-a je u cijeloj priči zapravo nevažan

Tomaševića bi nesumnjivo dočekao potpuni kaos, budžetski kolaps i duboko korumpirani gradski aparat, te mu upravljanje Zagrebom nakon pobjede sigurno ne bi bilo jednostavno, ali zna za što se kandidira i što ga očekuje.

Istovremeno bi imao priliku nizom simboličkih i praktičnih poteza jasno pokazati svim građanima Zagreba da je u našem gradu konačno svanuo novi dan i da više ne živimo u "uskoj varoši" (Matoš) koju vodi za razne kriminalne aktivnosti optuženi gradonačelnik, već da Zagreb konačno ima priliku postati (vele)grad, u kojem će i LGBT+ zajednica imati svoje vidljivo i važno mjesto, kakvo trenutno nažalost nema.

Još nisu poznati svi kandidati za gradonačelnika Zagreba, HDZ i SDP nisu još izašli sa svojim ljudima koji misle da mogu srušiti Bandića, no već sad je jasno da je Tomislav Tomašević vodeći kandidat lijevo-liberalnog glasačkog tijela. Kandidat SDP-a je zapravo nevažan u cijeloj priči, jer koga god da SDP kandidira, ta će osoba samo pomoći glasačima da se ipak odluče za Tomaševića.

Najveću uslugu bi mu učinili ako za svojeg gradonačelničkog kandidata istaknu šefa zagrebačke organizacije stranke Gordana Marasa, pored kojeg Tomašević može samo izgledati i boljim nego jest.

Muke po Troskotu

Uostalom, lijevo-liberalno glasačko tijelo treba samo podsjetiti da je Zagrebu baš SDP "poklonio" Milana Bandića, pa bilo suludo od iste stranke, u glavnom gradu maltene irelevantne, očekivati kadar koji će Zagreb konačno spasiti iz ralja podivljalog klijentelizma i kapilarne korupcije. Još je teže povjerovati da će ljudi koji u prvom krugu ipak odluče dati glas kandidatu SDP-a kao antibandićevskoj opciji u drugom odjednom glasati za Bandića. Sve su to Tomaševićevi glasači u drugom, referendumskom krugu.

Što se tiče Bandićeve konkurencije na desnici, kandidat Mosta Zvonimir Troskot upravo je spektakularno implodirao na beskrajno zabavan način.

Troskot je inače fanatični katolik, koji se svojedobno u medijima hvalio da "živi predbračnu čistoću" nakon što mu je "Isus dušu pomazao putrom", a javnosti je postao poznat kao zaštitno lice klerikalne inicijative Narod odlučuje o promjeni izbornog sustava, iza koje je stajala čelnica udruge U ime obitelji Željka Markić.

Prvi politički imperativ lokalnih izbora u Zagrebu jest konačno, nakon dva desetljeća, maknuti Bandića jednom zauvijek s vlasti, ali nije ni nevažno tko će ga zamijeniti

Troskot i Markić su se onda žestoko posvađali, te su mediji pisali da je on zbog toga morao otići par tjedana na odmor u samostan (?!) kako bi "pronašao duhovni mir nakon iscrpljujućeg perioda", no politički je uskrsnuo kao kandidat Mosta na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima, na kojima je uspio ući u Sabor.

Most je na tim izborima napravio čistku kadrova i konačno izašao iz ormara kao desničarska, klerikalna stranka koja bi ukidala stečena prava žena, tako da bi pobjeda njihova kandidata na izborima za zagrebačkog gradonačelnika bila katastrofa za hrvatsku LGBT+ zajednicu.

Gaf na gaf

Na početku svojeg postojanja Most nije bio tolika opasnost za LGBT+ prava, jer je okupljao doista raznorodne pojedince, pa je tako i imao ministricu uprave Dubravku Jurlina Alajbegović koja je izjavila da je "Hrvatska ponosna što ima Zakon o životnom partnerstvu", no danas je posve jasno da je Most kao unificirani eksponent malograđanskog hratoličanstva jedan od ključnih političkih neprijatelja hrvatske LGBT+ zajednice.

Unatoč nekim osobnim netrpeljivostima, Most je u političkom smislu sada zapravo parlamentarno krilo Željke Markić.

Da se ne moramo brinuti zbog Troskotove pobjede potrudio se on sâm, razotkrivši se kao potpuni politički diletant, čiju je gradonačelničku kandidaturu uništio jedan rutinski intervju za televiziju N1. Troskot je bio pozvao u program da govori ponajviše o svojoj kandidaturi, no toga jutra je predsjednik Zoran Milanović napustio obilježavanje godišnjice akcije Maslenica zbog ustaškog znakovlja koje su nosili neki HOS-ovci, pa je Troskot bio upitan da to komentira.

Za cijelu hrvatsku LGBT+ zajednicu u bolesno centraliziranoj Hrvatskoj zagrebački su izbori najvažniji politički događaj u 2021. godini

Nije se baš snašao te je rekao da bi one koji nose ustaško znakovlje trebalo procesuirati, pozivajući se na revizionističko opće mjesto o "osudi svih totalitarizama".

Unatoč tome što mu je Isus osobno mazao dušu putrom, Troskot je ipak politički nedovoljno premazan, pa nije shvatio da desničarsko glasačko tijelo nema loše mišljenje o ustašama i ustaškim pozdravima, i njegova je, u osnovi normalna reakcija, dočekana na nož. Čak ga je prozvao i kolega iz Mosta Miro Bulj, pa je Troskot do kraja dana podvio rep i molio za oprost na Facebooku.

Jedino pobjeda zeleno-lijeve koalicije i Tomaševića jamči potpuni raskid s Bandićevim toksičnim naslijeđem

To nije uvjerilo desničarske glasače da mu oproste, i dalje ga sočno pljuju po bespućima interneta kao izdajnika i udbaša, ali je izvan svake sumnje pokazalo da smotani Troskot nema format za gradonačelnika glavnoga grada RH. Uostalom, tko bi uopće htio glasati za 37-godišnjeg samca koji misli da je masturbacija grijeh i uopće ne masturbira? Ladislav Ilčić je odavno pokazao da se s takvom seksualnom politikom ne mogu baš privući glasači. I desničari drkaju.

Još se ne zna tko će biti gradonačelnički kandidat Domovinskog pokreta za gradonačelnika, no teško je vjerovati da će ta raspadajuća desničarska družina okupljena oko estradnjaka Miroslava Škore iznjedriti osobu koja ima šansu preskočiti Bandića u prvom krugu i ići na megdan Tomaševiću, a zasad isto važi i za HDZ. No, vidjet ćemo, možda Škoro i Plenković doista imaju neke opasne asove u rukavima. Kao HDZ-ov kandidat za gradonačelnika spominje se poznati menadžer Damir Vanđelić, koji je navodno favorit predsjednika stranke Andreja Plenkovića, ali službene potvrde još nema.

Čini se da će Tomaševiću biti lakše pobijediti Bandića nego zagrebačkoj LGBT+ zajednici da se konsolidira do svibnja, sudjeluje u ostvarenju Tomaševićeve pobjede i definira političke ciljeve koje želi postići u njegovu gradonačelničkom mandatu

Ostali dosad poznati kandidati, poput Vesne Škare-Ožbolt (nezavisna), Davora Nađija (Fokus), Renata Peteka (nezavisni) itd. po svemu sudeći nemaju neke velike šanse. Možda to promijeni nadolazeća kampanja, no doista je teško povjerovati da će itko od njih preuzeti glasove koji su već donekle rezervirani za Tomaševića (ali i Bandića).

Jedino pobjeda zeleno-lijeve koalicije i Tomaševića jamči potpuni raskid s Bandićevim toksičnim naslijeđem i novi početak za Zagreb.

Mogući novi početak (i) za zagrebačku LGBT zajednicu

A baš je to ono što treba i zagrebačkoj LGBT+ zajednici: novi početak. Ako ga zasad nije u stanju proizvesti sama iz sebe, onda je Tomaševićeva moguća pobjeda u Zagrebu izvrsna prilika da taj novi početak proizvedu vanjski faktori uz određeni angažman same zajednice.

O tome da Tomašević i zeleno-lijeva koalicija doista podržavaju LGBT+ prava nema nikakve sumnje. To su ljudi koji su mnogo dublje povezani s LGBT+ zajednicom od pukog pojavljivanja na Prajdu, koji su u nekim slučajevima i dio zajednice, koji razumiju LGBT+ politiku, pa i odnose na (uvjetno rečeno) zagrebačkoj LGBT+ sceni.

No, tu dolazimo i do najvećeg problema u ovoj priči. Čini se da će Tomaševiću biti lakše pobijediti Bandića nego zagrebačkoj LGBT+ zajednici da se konsolidira do svibnja, sudjeluje u ostvarenju Tomaševićeve pobjede i definira političke ciljeve koje želi postići u njegovu gradonačelničkom mandatu.

SDP bi time izgubio poziciju predvodnika opozicije, a HDZ više na čelu Zagreba ne bi imao vjernog saveznika s kojim se uvijek može napraviti nekakav deal ispod stola, a na štetu građana i države. Klerofašistička desnica bi pak doživjela živčani slom, jer su vlast u "glavnom gradu svih Hrvata" preuzeli "komunjare"

Postojeće LGBT+ udruge se većinom u rasulu, politički i kadrovski potkapacitirane i odvojene od same zajednice (koja jedva da i postoji, kao što je prije 10 godina nedvojbeno postojala), pa postoji golema opasnost da ne iskoristimo veliku šansu koju će predstavljati Tomaševićeva izgledna pobjeda.

Do zagrebačkih izbora je ostala su još četiri mjeseca, u kojima bismo trebali organizirati i izraziti jasnu i efektivnu podršku Tomaševićevoj kandidaturi, te definirati što želimo od nove gradske uprave. To prvo podrazumijeva i analizu trenutačnog stanja Zagreba i njegove LGBT+ zajednice, koja je depresivno jadna, neorganizirana i bez sposobnih lidera/ica.

Šansa koja se ne bi smjela propustiti

Ako vrhunac Tomaševićeve progej politike bude u tome što će biti prvi gradonačelnik Zagreba koji je došao na Prajd kao gradonačelnik (jer već je bio kao aktivist), to neće biti njegov propust, već naš politički poraz. Ako LGBT+ zajednica nije u stanju opet postati relevantan politički akter u Zagrebu, u kojemu ima najviše LGBT+ ljudi u Hrvatskoj i najviše slobode, i tu u trenutku kad bi joj Tomaševićeva pobjeda otvorila dosad zatvorena vrata gradske uprave, onda svoje tavorenje u poluormaru i na margini zaslužuje.

Nakon godina propadanja, koje pomalo paradoksalno počinju izglasavanjem Zakona o životnom partnerstvu u Saboru 2014. godine, hrvatska LGBT+ zajednica na ovogodišnjim lokalnim izborima u Zagrebu ima priliku vratiti se na javnu scenu u velikom stilu.

Lijevo-liberalno glasačko tijelo treba samo podsjetiti da je Zagrebu baš SDP "poklonio" Milana Bandića, pa bilo suludo od iste stranke, u glavnom gradu maltene irelevantne, očekivati kadar koji će Zagreb konačno spasiti iz ralja podivljalog klijentelizma i kapilarne korupcije

Zato i pišem ovaj tekst: za cijelu hrvatsku LGBT+ zajednicu u bolesno centraliziranoj Hrvatskoj zagrebački su izbori najvažniji politički događaj u 2021. godini. Krajnje je vrijeme da počnemo razmišljati kako ćemo radikalno unaprijediti položaj LGBT+ građana Zagreba uz pomoć gay friendly gradske uprave i razgovarati o tome kako ćemo mobilizirati zagrebačko LGBT+ glasačko tijelo da podrži Tomaševića, kao i što ćemo u ime te podrške tražiti od njega. To je prava politika i politička moć, a ne čekati da se netko s pozicije moći smiluje jadnim pederima i udijeli im par mrvica sa stola za kojim sjede veliki igrači, pa i onda kad su to igrači koji imaju sluha za LGBT+ prava, kakav Tomašević sigurno jest.

Proteklih sedam-osam godina vidjeli smo kako je to biti nitko (uz pojedine izuzetke), dok smo od početka stoljeća do referenduma o braku iskusili kako je to biti netko. Tko iz zagrebačke LGBT+ zajednice i dalje želi biti nitko, može slobodno nastaviti ignorirati nadolazeće zagrebačke izbore. Vidim da je nemali dio hrvatske LGBT+ zajednice skroz pomiren s time da budu nitko. Ja nisam, jer znam da može bolje od ovoga što sada imamo.

Tko pak želi biti netko, shvatit će da je ovo šansa koja se ne propušta.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.