Nedavni pad Kabula odjeknuo je snažno i u domaćim medijima. Američko povlačenje nakon dvadeset godina boravka u Afganistanu došlo je nakon nekoliko mjeseci ustrajnog napredovanja talibana i izazvalo kaotične pokušaje bijega u pretnatrpanim zrakoplovima.

Moguća najava novog izbjegličkog vala i humanitarne krize na vratima Europe kod domaćih javnih aktera i šire javnosti proizvela je pak neke vrlo neobične reakcije. Prednjačio je očigledno nepravedno zanemareni bivši saborski zastupnik Živog zida Branimir Bunjac bizarnom Facebook objavom o tome kako je sirotinja koja vjeruje u Boga pobijedila najjaču vojsku na svijetu koja tvrdi da Boga nema.

Bunjac, po struci profesor povijesti, a koliko je poznato javnosti, trenutačno i sâm ekonomski emigrant u Irskoj, sljedećih je dana nastavio s paljbom po starom dobro uhodanom obrascu “zašto bježe muškarci, a ne samo žene i djeca“ koji smo već vidjeli u svim varijantama tijekom izbjegličke krize 2015.

Suludo i nehumano

Bunjac svoje sulude, nehumane stavove brani izjavama o sudjelovanju u Domovinskom ratu koje je često izvlačio kao argument i u saborskim raspravama.

Dok Bunjac otvoreno slavi regresivne tendencije, njegov bivši kolega Ivan Pernar pokušava potaknuti revolucionarni duh u afganistanskih žena, ali ne uspijeva umaći svojoj staroj navici – mizoginiji.

Nekoć megapopularni političar, na svojem kanalu na Telegramu u kojem nesmetano širi raznu antivaksersku, QAnon i inu propagandu, napisao je kako bi se “žene iz Afganistana trebale ostaviti lakiranja noktiju i uhvatiti puške kao Kurdkinje u Siriji. Djevojko, nema ravnopravnosti ni slobode bez puške u rukama”, zaključio je Pernar uz obavezno spominjanje Zapada i “ljevičarske propagande”, zaboravljajući valjda da su Pešmerge kojima pripadaju spomenute kurdske vojnikinje sekularno i lijevo orijentirani.

Bilo bi dobro da su ova dva klauna iz propale navodno antisistemske, a zapravo antimodernističke i antiprogresivne stranke jedini koji su lupali ovakve gluposti.

Nisu se proslavili ni preko oceana pa je tako republikanka Lauren Boebert na Twitteru pohvalila talibane kako jedini vraćaju stvari u normalu.

Pohvale krvoločnom režimu

Ove naizgled smiješne izjave upućuju na snažno jačanje autoritarnog impulsa u globalnim razmjerima, a ovakve pohvale krvoločnom predmodernom režimu su izrazito zabrinjavajuće i mogu se povezati s jačanjem raznih antimodernističkih, radikalno konzervativnih struja od SAD-a do Istočne Europe. Američko povlačenje nesumnjivo predstavlja još jedan u nizu poraza neoliberalizma i jasan znak da je doba američke globalne dominacije iza nas.

Ono što dodatno brine je potpuni nedostatak empatije ljudi koji se deklariraju liberalnima poput Marija Nakića s portala Liberal.hr u kojem izjednačava talibansko ukidanje prava žena i protukorona mjere poput obaveznog nošenja maski.

Ionako je više puta pokazao kako mu je od slobode ljudi daleko važnija sloboda tržišta pa i ove najnovije priče o slobodi proizlaze iz shvaćanja vlastitog interesa i manjka solidarnosti koji je ponekad toliko karikaturalan da dolazi do granice parodije.

Upravo stoga možda i najgori primjer dolazi od tamo odakle je najmanje očekivan. Platforma Možemo objavila je status u kojem ističe hrvatsko sudjelovanje u misijama u Afganistanu i poziva na “osiguranje evakuacije državljana RH i osiguranje međunarodne zaštite za izbjeglice iz Afganistana, kao što bi to trebale napraviti i sve članice NATO-a koje su slale vojne snage u Afganistan, ali i druge zemlje spremne pomoći ljudima koji traže međunarodnu zaštitu”.

Hrvatska prigodna amnezija

Ova gesta je očekivana i posve u skladu s njihovim dosadašnjim političkim djelovanjem.

Međutim, komentari korisnika za koje bismo mogli pretpostaviti da su u velikom broju njihovi glasači ili barem simpatizeri, podijeljeni su između onih koji ovakav stav odobravaju i onih razočaranih koji ovu stranku još uvijek doživljavaju kao primarno lokalnu organizaciju koja se ne treba baviti pitanjima izvan komunalnog dosega.

Osim što nisu proučili program stranke za koju su vjerojatno glasali pozivajući se na brigu za naše dvorište, pokazuju zabrinjavajuću razinu nepoznavanja globalne povezanosti današnjeg svijeta koju, paradoksalno, izražavaju na globalnoj društvenoj mreži.

Svi ovi primjeri, premda različiti, pokazuju nevjerojatni manjak empatije unutar države koju su samo u posljednjih nekoliko godina napustile stotine tisuća ljudi. Zemlji koja neprekidno glorificira svoju ratnu prošlost zanemarujući činjenicu da je imala vlastite izbjeglice i prognanike, koji nisu baš svi bili žene i djeca.

Zapadnjačka komocija i egoizam

Teško je sve ovo ne povezati i s aktualnim pandemijskim trenutkom u kojem naš ugledni dnevni list s divljenjem piše o francuskoj “borbi protiv liberticida”.

Zanimljivo je stoga koliko smo spremni braniti vlastito pravo na slobodu, makar se ona odnosila na banalne svakodnevne stvari poput ispijanja kave ili piva u javnom prostoru bez pridržavanja pravila uslijed najveće pandemije u posljednjih stotinu godina, dok ćemo istu tu slobodu osporavati ljudima koji bezglavo bježe od smrtne opasnosti.

Razina komocije, arogancije i egoizma među prosječnim građanima široko shvaćenog Zapadnog svijeta došla je do stupnja u kojem se više ne može opisati kao ništa drugo doli glupost.

Ljudi stvaraju vlastita mišljenja na temelju djelomičnih, fiktivnih ili naprosto izmišljenih informacija, a potom se uvrijede se ako im ukažete na to da stvari stoje drugačije. No oni ionako za sve imaju rješenje: dođe li jednog dana rat do njihovih vrata, samo treba uzeti pušku u ruke.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.