Zaboravili ste zašto je Eurovizija uopće nastala. Osim tehničkog aspekta isprobavanja međunarodna televizijskog prijenosa 1956. godine, njezina je esencija bio utopijski pokušaj ujedinjenja europskih nacija kroz zajednički kulturni događaj nakon Drugog svjetskog rata.

I baš zato što je nastala na posljedicama rata, nitko razuman ne može tvrditi da Eurovizija nije politički događaj. Taj privid apolitičnosti potpuno se rasplinuo nakon što je kvaziapolitična Europska radiodifuzijska unija (EBU) na sastanku u Ženevi 4. prosinca potvrdila uvođenje novih pravila kako bi se očuvale neutralnost i transparentnost natjecanja. No puno je važnije ono prešućeno – to da Izrael uredno ostaje u igri.

Svaki pokušaj da se kulturna manifestacija predstavi sterilnom od politike postaje licemjerje kad organizator 2022. godine promptno isključi Rusiju zbog napada na Ukrajinu, godinu prije i Bjelorusiju zbog politički kompromitirane pjesme koju je željela poslati, a onda odjednom najkontroverznijoj zemlji u povijesti čovječanstva koja je višestruko optužena za ratne zločine, kršenje međunarodnog prava i genocid nad Palestincima – dopusti sudjelovanje uz maksimalnu fleksibilnost i niz proceduralnih akrobacija.

Zanimljivo je da u objavi na svojoj službenoj stranici nigdje ne spominju Izrael. Tek usput, skoro pa nehajno, spominju kako javni mediji i tisak trebaju imati neovisnost pri izvještavanju iz zona sukoba poput Gaze i o njima. Taj administrativni eufemizam na razini je vrijeđanja inteligencije svakog obožavatelja Eurovizije.

Dvostruka mjerila zbog Izraela

Izrael je već godinama glavni sponzor Eurovizije. Kozmetičku tvrtku Moroccanoil osnovala su dvojica braće Izraelaca, a prisvajanjem marokanske kulture s kojom njihova kozmetika nema nikakve veze izbjegava se direktna povezanost s Izraelom. Stoga ne čudi da se ovog korova nikako ne možemo riješiti kad ova tirkizna tvrtka neprestano gnoji eurovizijsko tlo nevjerojatnom lovom kako bi svoju genocidnu zemlju prikazala u najšljaštećijem blještavilu koje svakim novim nastupom graniči s jezivim.

Kad kažem nastupom, ne mislim na trominutnu patetičnu priredbu prešminkane izrežirane pevaljke. Mislim na to da je Vlada Države Izrael aktivno sponzorirala YouTube kampanje svoje predstavnice. Zbog toga se ove godine upravo radi Izraela uvodi posebna kontrola promotivnih aktivnosti koje provode treće strane, uključujući vlade i vladine agencije. EBU, dakako, radije prodaje dušu bogatom vragu i javnosti maže oči ovim PR spinom umjesto da Izrael naprosto izbaci s natjecanja.

Kad kažem nastupom, mislim i na nelogičan fenomen ovogodišnjega glasanja publike: izraelska predstavnica pobrala je najveći broj glasova, uslijed čega su niz država i javnih servisa izrazili zabrinutost zbog moguće manipulacije glasovima. Upozorili su da je pomalo sumnjivo da su zemlje koje vrlo glasno progovaraju protiv politike Izraela dale visoke bodove u televotingu. Ako je išta razotkrilo političku pristranost, onda je to upravo vox populi ili radije vox telefonski botovi.

I zato se radi Izraela uvodi još novih pravila, a to je da gledatelj može dati maksimalno 10 glasova umjesto dosadašnjih 20, a EBU će s tvrtkom Once s kojom surađuje više od 20 godina na sustavu za glasanje pojačati kontrolu sumnjivih obrazaca i koordiniranih aktivnosti u svrhu sprječavanja prevara.

Hoće li i ostale sudionice sačuvati obraz?

Nizozemska, Španjolska, Irska i Slovenija nisu popušile tu spiku, već su tijekom dana donijele konačnu odluku da neće biti dio ove glazbeno-političke farse. To ne iznenađuje jer su mjesecima unazad upozoravale da događaj koji bi trebao simbolizirati jedinstvo i nadu u bolje sutra ne može ugostiti državu koja sustavno uništava jedan cijeli narod. Ako je genocid dobrodošao na Euroviziju, njih neće biti.

EBU se, dapače, unaprijed osigurao i za ovu situaciju pa je nedavno objavio povratak Bugarske, Moldavije i Rumunjske koje su se s Eurovizije povukle zbog prevelikog financijskog opterećenja. Baš zgodno da se novca odjednom ima kad je politički oportuno i kad istodobno, primjerice, Bugarska doslovno gori zbog krize oko uvođenja eura.

Povlačenja s natjecanja nisu novost, bilo zbog već spomenutih financija, bilo zbog zbog političkih tenzija (npr. Turska 1976. godine jer je Grčka nastupala s pjesmom koja se mogla interpretirati kao turska invazija na Cipar nekoliko godina ranije). No ono je prvi put da na Euroviziji neće sudjelovati jedna od članica Velike petorke (Big 5).

Španjolska je uz Njemačku, Italiju, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo jedan od najizdašnijih financijera EBU-a s iznosima koji se posljednjih godina kreću između 334 i 348 tisuća eura prema podacima koje je objavila španjolska televizija RTVE.

Jedan od ključnih stupova EBU-ova proračuna svjesno se odriče povlaštenog mjesta u finalu kako bi zadržao moralni integritet. Koliko će to izbušiti džepove preostale Četvorke koje bi mogle preuzeti taj sitniš i organizatora iskrivljena morala, tek ćemo vidjeti; vjerojatno kroz kakav novi prikladni PR o "neslaganju u viđenju eurovizijske operative, ali svakako hvala na dugogodišnjoj suradnji".

Hrvatska u cijeloj ovoj priči (očekivano?) nije ni pomislila da se povuče s natjecanja i sačuva obraz, no hoće li to učiniti ostale sudionice ili će dopustiti da se njihova glazba razlije po pozornici sklepanoj krvavim novcem na 70. izdanju Eurovizije u Beču? Dok prave žrtve ne mogu sudjelovati ni u pravu na život, nitko ne bi trebao sudjelovati u uglazbljenom raspadu moralnog poretka.

Završit ćemo pobjedničkom eurovizijskom pjesmom iz Lisinskog uz čije se zvuke iznova rađa nada da ćemo ipak u ovim vremenima sve veće intelektualne subnormalnosti pronaći trenutak onog istinskog, ispravnog ujedinjenja. Unite, unite, Europe!