Povodom deset godina zagrebačkih Prideova porazgovarale smo s najpoznatijim bivšim gej aktivistom, Dorinom Manzinom, danas direktorom Centra Mandragora.

Zanimalo nas je kako nekadašnji koordinator udruge "Iskorak" i jedan od organizatora prve zagrebačke Povorke ponosa vidi stanje LGBT prava u Hrvatskoj danas, zašto se povukao iz aktivizma, što je s njegovom udrugom "Drugi korak" i kako se osjeća kao novopečeni otac dječačića.

Napokon smo dočekali i deseti zagrebački Prajd, najveći dosad, bez incidenata i razbijenih glava. Je li to nakon deset godina bilo razumno očekivati ili je svijest građana naprosto brzo "evoluirala"?
Sjećam se da sam nakon prvog Prajda kolegicama i kolegama rekao da će nam trebati najmanje deset godina da Prajd u Zagrebu prođe bez nasilja. S jedne strane nasilnicima je jasno da policija svake godine štiti povorku. S druge strane, postoji i onaj psihološki moment – led je probijen prije devet godina. Prajd više nije nekakvo "čudo" nego postaje dio urbanog identiteta Zagreba, pa je samim time i manje napetosti. Ipak, u ovih deset godina svjedočio sam i tome da su mnogi ljudi uistinu promijenili svoje stavove. Oni koji nisu uskogrudni i koji su spremni u životu naučiti nešto novo, uložili su svjestan napor da se malo pobliže upoznaju s homoseksualnošću pa su shvatili da su imali iskrivljenu predodžbu i lažne informacije o svemu tome. No, još je mnogo onih koji nisu ništa naučili – od fašistoidnih mizantropa preko licemjernih religijskih fanatika do onih kojima status obrazovanja ili utjecaj okoline ne omogućuje širenje vidika spoznaje. Ipak, napredak je očit, a bilo bi katastrofalno da ga nema nakon svih ovih godina.

Ima li nade da se u Splitu već od sljedeće godine Povorka ponosa počne odvijati jednom godišnje?
Vjerojatno će svake godine biti manje napetosti jer je led probijen, dakle scenarij bi mogao biti više-manje kao u Zagrebu. Ipak, Split je danas "teška" sredina. Kad to kažem ne želim stigmatizirati grad tisućljetne kulturne baštine. No, i sami Splićani će priznati. Nije li žalosno da se Split koji je kroz cijelu svoju povijest kao pomorski grad komunicirao s "ostatkom svijeta" danas pretvorio u nešto nalik na provincijski Divlji zapad? Rekao bih nešto o onih 10.000 neandertalaca koji su kamenjem gađali povorku. Nažalost, to su mladi ljudi koji – ne putuju!!! To je jedan od temeljnih problema. Nekadašnje generacije imale su više novca i mogućnosti. Mladi su putovali po Europi i svijetu, odlazili bi na koncerte, išli su kupovati ploče i kazete svojih omiljenih bendova. Danas su i mnogi ljudi starije dobi tolerantniji od svoje djece i unučadi jer su nekad radili u Nizozemskoj, Njemačkoj, Siriji, Libiji, Italiji… i tako upoznali svijet različitosti, svijet multikulture. Dakle, između ostalog, problem izvire iz teškog gospodarskog i socijalnog stanja. U takvim okolnostima uvijek jačaju desne radikalne opcije koje su naravno posve anakrone i besmislene, ali hrane se na gnjevu, frustracijama, ignoranciji i egzistencijalnim strahovima pogođenih slojeva društva – a taj sloj danas je velika većina.

Sjajno je to da svake godine na Pride dolazi sve više ljudi , no lezbijke i gejevi u Hrvatskoj i dalje imaju samo nedorečeni Zakon o istospolnim zajednicama koji ne jamči gotovo nikakva prava, a o bračnoj jednakosti da ne govorimo. Što ti misliš da bi po tom pitanju trebalo napraviti?
Kad smo se u srpnju 2003. uspjeli izboriti za taj Zakon, smatrali smo da smo "dosegli Nebo". Bili smo oduševljeni činjenicom da postoji barem nekakav zakon koji nas "doživljava". Naravno, Zakon je potpuno beskoristan te ne služi nikomu, ničemu. Ali hajde, dobro je što postoji barem na simboličkoj razini. Kad će većinu u Saboru imati koalicija lijevog centra, morat će se vrlo brzo djelovati kako bi se usvojio bolji zakon. Iskreno se nadam da životne zajednice istospolnih parova nećemo svesti pod onaj tragikomični naziv – "registrirano partnerstvo" što ne znači ništa.

Kako bi se to onda trebalo zvati?
Istospolna zajednica, životna zajednica, izvanbračna istospolna zajednica i sl. Osobno sam protiv "braka" jer tu umiruću instituciju smatram nusproduktom patrijarhata i srednjovjekovne teokracije. U tom smislu, ne slažem se sa stavom da moramo imati pravo na brak jer bi to bio jedini pokazatelj istinske jednakopravnosti. Mislim da nije tako. Homoseksualnost i heteroseksualnost jesu jednakovrijedne, ali su i različite. Brak je stvar tradicije heteroseksualaca. To je njihov "proizvod", pa neka im i ostane, a mi trebamo imati nešto svoje. Bitno je da imamo jednaka prava u svemu. No, o tome neka ipak odluče današnje aktivistkinje i aktivisti.

Unatoč svemu tome, kako vidiš opće stanje LGBT prava danas u odnosu na vrijeme kad ste organizirali prvu Povorku ponosa?
Što se samih prava tiče, ona su naravno na višoj razini jer smo se ipak izborili za čitav niz antidiskriminacijskih odredbi u raznim zakonima, a što je najbolje, predlagatelji zakonā ponekad su to uvrštavali i bez naše intervencije. No ponavljam, još je ostalo ono najvažnije – legalizacija istospolnih zajednica.

Kako je to uopće izgledalo – organizirati prvi Pride u Hrvatskoj? Jesu li policija i vlast bili suradljivi ili ste nailazili na gotovo nemoguće prepreke? Do dana današnjeg nije se saznalo tko je bacio suzavac na Zrinjevac.
Bila su to luda vremena. Svi smo bili mladi, neiskusni, pomalo i naivni. No, sve je odisalo jakim idealizmom i iskrenošću. Mi nismo bili nikakva interesna skupina, lobi ili društvo s tajnom agendom. Bili smo klinci koji su željeli bolju budućnost i dignitet koji pripada svakom biću! Organizacija prvog Prajda bila je posebno stresna. Ja sam bio zaprepašten količinom mržnje i  nasilja s kojom smo se suočili. Tada sam prvi put shvatio da doista postoje psihopati zadojeni mržnjom koji bi rastrgali nekoga samo zato što je peder ili lezba. Bilo mi se smučilo, zgadilo. Ali znam jedno – što te ne ubije, to te jača. Danas sam veliki optimist.

Zašto nisi htio organizirati Pride 2005. godine, kad je naknadno to napravila ženska udruga Epikriza? Oko toga je, koliko se sjećam, bilo puno sukoba od kojih su neki dospjeli i u medije.
Dakle, ja nisam sudjelovao te godine u organizaciji Prajda što sam najavio svim suradnicama i suradnicima još početkom godine. Radio sam na projektu zaštite od HIV/AIDS-a koji je provodio Iskorak. Stoga ti preporučujem da to pitanje postaviš nekome drugom. Ipak, moram reći da je to bilo najgore razdoblje našeg aktivizma. Svađe i osobni animoziteti prešli su prihvatljive okvire i dospjeli su u medije. Ali – svako zlo za neko dobro. Aktivistička scena se presložila, Prajd je opstao i danas je, barem u javnosti, lišen nepotrebnih sukoba. Osim toga, ako živimo u pluralnom društvu – sasvim je logično da ne moramo svi misliti jednako o svakoj temi. Shvatio sam da je opasno da se stalno ja pojavljujem u medijima. Općenito se užasavam grandomanije samoproglašenih vođa i mitomanije njihova stada. Nisam se vidio u takvoj ulozi i zaključio sam da je bolje da se povučem kako bi "neki novi klinci" imali više prostora. I to je izvrsno – danas u medijima nisu samo "Dorino i Sanja" nego čitav niz različitih pojedinki i pojedinaca. Vidiš, rezultat je ipak pozitivan. Kad bih sada počeo objašnjavati što se sve događalo, trebalo bi mi nekoliko desetaka kartica teksta, ali sad nemamo vremena za to. A nije ni važno, neka to razdoblje ostane tamo gdje mu je i mjesto – u prošlosti, a današnje aktivistkinje i aktivisti neka pozitivno gledaju na budućnost i neka budu nošeni idealima ljubavi, mira i pravde.

Početkom 2007. izjavio si kako su "na zakonodavnoj razini prava lezbijki i gejeva u Hrvatskoj uglavnom ostvarena" i zbog toga je došlo do golemih prijepora, pa i prepucavanja po medijima između tebe i nekih nevladinih udruga. Kasnije si, u intervjuu za H-alter rekao kako je došlo do nesporazuma i kako nisi rekao "da se opća klima popravila", ali da su "pravno naša prava zadovoljena". Ne misliš valjda da je dovoljno to što nas ne tuku i maltretiraju te što se smijemo zaposliti? Zar nije bit u potpunoj ravnopravnosti?
Bio bih idiot kad bih to mislio. Zapravo, ne mogu vjerovati da netko doista misli da ja to mislim. Priča ide ovako: nazove me novinarka "24 sata" i pita me što mislim o ovome i onome; ja se raspričam i deset minuta joj objašnjavam kako postoji razlika između građanskih i ljudskih prava; pritom kažem da mi imamo sva građanska prava – poput prava na školovanje, prava glasa na izborima, prava na tajnost pisma, prava na rad, prava na javno okupljanje itd., što znači da u zakonima ne postoje izrijekom diskriminatorne odredbe (poput nekih država gdje zbog seksa s drugim muškarcem možete završiti na vješalima); no s druge strane kažem da ljudska prava nisu još sasvim ostvarena i da tu ima još posla…; sljedeći dan moja se priča svede na tekst od dvije-tri rečenice s mojim navodom posve izvučenim iz konteksta. I što sad? Zar da šaljem demanti "24 sata"? No, ja bih postavio ovakvo pitanje: ako sam ja tada bio istaknut aktivist, a jesam, i ako smo često svjedočili nedosljednom medijskom izvještavanju, a jesmo; nije li onda bilo primjerenije da me moje dotadašnje kolegice i kolege (s kojima sam zajednički prolazio kalvariju) prvo nazovu ili da mi barem pošalju e-mail pa da me osobno upitaju: Hej Dorino, koji ti je kurac? Kakve to pizdarije pričaš po medijima? Tada bih naravno imao više prostora da im sve pojasnim. No, oni to nisu učinili. Radije su pisali javna priopćenja protiv mene i, zapravo, pokrenuli hajku goru nego ijedan homofob prije toga. No, ponavljam – danas nikome ništa ne zamjeram, a i sam priznajem da sam često mogao primjerenije postupiti.

Kako ti se čini hrvatski aktivizam danas? Osim postojećih udruga iz "onog" vremena imamo dosta aktivno udruženje Zagreb Pride, dobili smo i Centar za LGBT ravnopravnost...
Radostan sam zbog toga. Zahvalan sam svima koji danas rade, koji se odriču i žrtvuju da bi svima nama bilo bolje. Šteta što je Iskorak odumro, no što je tu je.

Što je s tvojom udrugom "Drugi korak"?
Ideja je bila osnovati udrugu koja bi promovirala nešto što još nije bilo zastupljeno u aktivizmu – društvenu integraciju naše zajednice. Što to znači? Ako pitate bilo koju slijepu, gluhu, osobu s invaliditetom, bilo kojeg Roma ili Romkinju ili pak vjerske manjine… svi će vam reći da teže integraciji u društvo. To naravno ne znači "podčiniti se ovakvom ustroju društva" nego "postati jednakopravan faktor i izmijeniti društvo iznutra". To je nešto što smatram budućnošću LGBTIQ aktivizma. Kad se prava konačno ostvare, sljedeći korak bit će društvena integracija – dakle, društvo u kojem će seksualna orijentacija biti jednako (ne)važna kao i boja očiju ili ruka kojom pišete. To je moja projekcija budućnosti, ali naravno da će to ovisiti o akterima na sceni. Očito je da smo prerano s time nastupili. I u toj udruzi je bilo omanjih trzavica, neki su ubrzo otišli, a mi ostali više smo se okrenuli privatnim poslovima i aktivnostima. No, klica je posijana pa jednog dana takav aktivizam možda oživi.

Zašto se ti više ne baviš aktivizmom?
Vratio sam se svemu onome s čime sam bio privremeno zastao za vrijeme aktivističkog angažmana. Svi koji me poznaju, znaju da sam uvijek bio "alternativac". No, svoj osobni interes za duhovnošću, "alternativnim", ezoterijom, istraživanjem umnih potencijala i sl. ipak sam morao svih tih godina ostaviti postrani. Bilo bi neprimjereno i neodgovorno da sam tada javno pričao o "karmičkim uzrocima seksualne orijentacije" ili o "dvojnosti energije i materije koja se predočuje muškim i ženskim počelom, arhetipovima yin-yang, animus-anima ili puruša-prakrti" ili pak da kažem kako je "Iskorak imao snažnu energiju jer je Jarac s podznakom Lava, dok je Drugi korak više filozofirao i taktizirao jer je bio Vaga s ascendentom na 0° Bika". Takav sociolekt ne prolazi u društveno-političkom diskursu, pa to nisam činio. Znači, nisam odjednom "prolupao" i zaplivao u neke čudne vode, nego sam se vratio "korijenima" i bavim se onime što doista volim. Inače, baš mi je "queer" kad netko kaže da sam "New Age freak".

Što sve danas radiš, baviš li se još uvijek novinarskim poslom na televiziji?
Vodim Centar Mandragora koji istražuje sve dostupne metode samopomoći i samorazvoja. Okupili smo neovisne i zanimljive "alternativce" koji su izvrsni u svojim disciplinama. S jedne strane to su astrologija, divinacijske metode poput tarota, geomantije ili runa, ili pak hermetizma i okultizma. S druge strane, osobno se više bavim mentalizmom i psi-fenomenima poput telepercepcije; a pratimo i brojna druga znanja poput bioenergije, aromaterapije, ekopoljoprivrede, biodinamike, komplementarne i narodne medicine, ayurvede i sl. Trudimo se da takve teme prikažemo kroz prizmu znanosti i popularne znanosti, a pristup nam nije komercijalan nego investigativan, pa i kritičan. Primjerice, jedan naš astrolog upravo piše knjigu u kojoj kritizira astrologiju i praksu astrologa. Smatram da je to odličan projekt jer danas ima mnogo skeptičnih i uskogrudnih znanstvenika s jedne strane te fanatičnih i prozelitskih prodavača magle koji su pročitali jednu brošuru, a danas drže tečajeve o svemu i svačemu. Zato mi svim tim temama pristupamo ozbiljno i objektivno, koliko je to moguće. Moramo shvatiti da ne živimo u njutnovski determiniranom materijalnom svemiru, nego da nas sve prožima mnogo kompleksniji prostor kaosa, vjerojatnosti i sinkroniciteta. Na televiziji nastojim širu javnost upoznati s takvim temama.

Manje je poznato da si nedavno postao otac.
Pa mislim da to nije tema od javnog interesa, pa uopće nikome ne govorim o tome. Kako je ovo lezbijski portal, učinit ću iznimku i reći da mi se prije godinu i mjesec dana rodio sin. On sada živi u inozemstvu sa svojom mamom i njenom partnericom. Mi se svi jako volimo i međusobno poštujemo, tako da smo njih dvije te moj partner i ja jedna vesela i poveća obitelj, a tu su i svi naši roditelji. Njih dvije su njegova najuža obitelj i one odlučuju o svemu. Smatram da je to jedino civilizirano i pošteno. Baš kao što je nedavno rekao Franko Dota na HRT-u: "Mi smo plodni i sposobni stvarati potomstvo". Upravo tako! Želim ohrabriti sve lezbijke, ali i pedere, i poručiti im da je sve moguće i da svi mi imamo jednako pravo na roditeljstvo. Danas vam traže fakultetsku diplomu i obavljaju sigurnosnu provjeru ako se želite zaposliti kao cvjećar, dok birač na izborima ili roditelj može biti svatko. Život uvijek pobjeđuje smrt. Život uvijek pronalazi način da se očituje. Sretno svima!