Zašto je podbacila četvrta po redu splitska Povorka ponosa, pitanje je koje ovih dana postavljaju organizatori ovog događaja, sudionici, ali i širi dio domaćeg LGBT pokreta. Ove je godine u povorci praznim Splitom koračalo jedva tristo ljudi, među kojima se nalazio znatan broj novinara, snimatelja i izvjestitelja, stoga se valja upitati što to govori o splitskom Prideu, što o vidljivosti splitske LGBT populacije, ali i o vještini organizacije samog događanja.

Nakon tri dosadašnja splitska Pridea za čiju su organizaciju bili odgovorni uglavnom iskusniji aktivisti iz zagrebačkih udruga Kontra i Iskorak, ovog puta je zadaća prepuštena u ruke mlade, splitske organizacije za LGBT prava – Rišpet.

U pokušaju da objasnimo slabašan odaziv sudionika mogli bismo reći da ove godine nije bilo autobusa punih zagrebačkih, riječkih LGBT aktivista i građana koji su u velikom broju pojačavali splitsku povorku. I bit ćemo djelomično u pravu. No, ne treba razloge za mršav brojčani score povorke svaljivati na zagrebačke aktiviste i "dijasporu". Splitski bi Pride trebao biti najbolji mogući pokazatelj želje za uspostavljanjem godinama žuđenog dijaloga između splitskih gejeva, lezbijki, biseksualaca i transrodnih osoba sa žiteljima Splita.

Gdje su dakle ove subote bili pripadnici splitske heteroseksualne većine, prijatelji, podržavatelji, obitelji, bliske osobe, ta slobodno misleća inteligencija grada Splita koja se diči antifašizmom, slobodarstvom, alternativnošću, solidarnošću s manjinama? Gdje su bili svi oni pripadnici kulturne i umjetničke elite, brojne javne osobe koje su diskriminiranim sugrađanima prije dvije godine izrazili podršku svojim dolaskom, splitski i dalmatinski pjevači i kantautori koji u svojim pop-hitovima slave univerzalnu ljubav i toleranciju?

Nezgodna ura oko ručka slabi slobodarski i revolucionarni žar

Bolji poznavatelji splitskog načina života mogli bi pokušati objasniti argumentom da im je nezgodna ura oko ručka oslabila revolucionarni i slobodarski žar, te da je termin održavanja Split Pridea ubuduće mudrije tempirati u ranovečernjim satima kad sunce malo padne i građani odrade popodnevni odmor. Želimo vjerovati da Splićani znaju da Povorka ponosa nije isključivo mimohod LGBT manjine, već mjesto očekivane solidarizacije i podrške svih građana.

Još jedan odgovor na pitanje gdje su ove subote bili splitski i dalmatinski LGBT građani treba tražiti i u činjenici da značajan broj njih živi izvan Splita, otjeran diskriminacijom i nesnošljivošću, ali i ekonomskim razlozima - potragom za poslom i preživljavanjem. Za vjerovati je i da splitska sredina krije veći broj neautanih pojedinaca koji još uvijek strahuju od osude obitelji i društva, te nemaju mogućnosti ponosno prošetati svojim gradom. To je posve jasno i razumljivo, te je za očekivati da će u godinama koje dolazi nove generacije pokazati svoju vidljivost i uključivanje u programe i događaje zajednice.

Splitski LGBT pokret predstavljali su tako oni rijetki autani pojedinci koji su ostali u ovom gradu, pokušavajući graditi prostor afirmacije i suživota u još uvijek patrijahalnom okruženju. Zato se Split Pride ne smije sramiti svojih 200 ili 300 sudionika povorke, ta je mršava brojka okrutan i neumiven pokazatelj stanja stvari na kojima splitska i dalmatinska LGBT zajednica treba sinkronizirano raditi tijekom cijele godine.

Je li se medijski prostor mogao bolje iskoristiti?

Glavna politička poruka koju su organizatori poslali ne razlikuje se od one koja je istaknuta prethodne godine, a glasila je "Potpuna ravnopravnost". Ne vrijedi osporavati apel za ravnopravnošću LGBT zajednice u hrvatskom društvu, no treba se upitati je li se ovog puta moglo medijski prostor iskoristiti za artikuliranje zahtjeva koji bi otišli korak dalje od pukog prepisivanja prošlogodišnje krilatice. Za pretpostaviti je da su manjak aktivističke imaginacije i strategija udruge Rišpet djelomice uzrokovani neiskustvom i tankim financijskim proračunom, no vrijeme je da se splitski aktivisti sami uhvate u koštac s problemima u senzibilizaciji svoje sredine i organizaciji centralnog LGBT događanja godine.

"Nije bilo ni jednog ekscesa" - rečenica je koja se ponavljala u svim izvještajima  oovogodišnjem splitskom Prideu i premda je riječ o naizgled ohrabrujućoj vijesti, valja razmisliti o dubljim razlozima takve "pozitivne bilance".

Povorku od 200-tinjak sudionika osiguravalo je 600 policajaca, pa ispada da je svakog sudionika/icu čuvalo po troje policajaca. Izgrednici i simpatizeri Urbane desnice posve su mudro zaključili da im se ne isplati riskirati novčanu kaznu i moguće zadržavanje u pritvoru zbog izvikavanja parola na "pederskoj paradi", radije će slične aktivnosti sačuvati za neko sigurnije mjesto i mračnije doba dana ili za junački okršaj protiv suparničke navijačke skupine. Zato smatram da je ishitreno zavaravati se iluzijom o podizanju ljestvice tolerancije prema LGBT građanima u Splitu i Dalmaciji. Tko god misli da se patrijarhalna i isključiva Dalmacija može promijeniti s nekoliko kaznenih i prekršajnih prijava očito nikad nije živio u "gradu pod Marjanom". Zakoni protiv govora mržnje samo su suzavac u oči agresivnim skupinama, nasilje i diskriminacija redistribuiraju se na ostale žrtve i mjesta, zato posla na polju društvenog dijaloga imamo još uvijek jako puno.

O tome što nam znači Povorka ponosa i kako ona treba izgledati možemo iscrpno debatirati, no je li hodanje praznim gradom u okruženju kordona specijalne policije smisao ovog događaja? Ako se održi, a nema razloga sumnjati u takvo što, sljedeće godine održat će se jubilarni peti Split Pride. Bilo bi šteta da dalmatinska LGBT zajednica propusti priliku da ovaj jubilej pretvori u konačnu "malu maturu" splitske Povorke ponosa.